Prošlo je trinaest godina od ubistva Milana Vukelića u Banjaluci, a ubice i njihovi nalogodavci još uvijek uživaju na slobodi, bez straha da će se, dok je ovakve države, suočiti sa licem pravde.
Piše: Miljan Kovač
Milan Vukelić je ubijen eksplozivom koji je aktiviran ispod njegovog automobila u pokretu, nedaleko od sjedišta MUP-a Republike Srpske, 06. novembra 2007. godine. Dvoje ljudi koji su s njim bili u autu je teško ranjeno.
Ubijen je nakon što je javno progovorio o sprezi građevinske mafije i vlasti u Republici Srpskoj i gradu Banjaluci.
Svjedočio je o milionskim prevarama kojima je najviše oštećen Budžet Banjaluke. Govorio je o namjeri tajkuna bliskih vlasti da se dokopaju gradskog građevinskog zemljišta, da unište banjalučke aleje i parkove, da otimaju stanove, pa čak i imovinu u privatnom vlasništvu. Sve što je govorio potkrepljivao je dokumentima. Imao je dokumenata na pretek, zahvaljući tome što je radio u Zavodu za izgradnju Banjaluka (ZIBL).
Bio je nadzorni organ građevinske struke bez čijeg potipisa nije mogla biti izdata upotrebna dozvola ni jednom objektu sagrađenom u ovom gradu.
Odbio je da potpiše prijem radova na rekonstrukciji parka „Petar Kočić“ u centru Banjaluke. Tvrdio je da su na ovom poslu oprani milioni, kao i na rekonstrukciji Trga Krajine, kao i na izgradnji kolektora preko Banjalučkog polja…I mnogim drugim javnim radovima koje je finansirao Grad, iz džepa svih građana.
Objavljivao sam u magazinu „Patriot“, ono o čemu je govorio.
Vlado Šušak je prethodno napravio opsežan prilog na BHT-u u emisiji Crta u kojem je Milan govorio o kriminalu, ali i o prijetnjama i napadima na njega i njegovu porodicu. Palili su mu auto, kuću njegove majke, upućivali prijeteće poruke. Većinu medija to nije interesovalo.
Na poslu je trpio pritiske tadašnjeg direktora ZIBL-a Čede Savića, i njegovog zamjenika Aleksandra Cvijanovića.
Nisu ga slomili. Objavio je dokumenta o tome kako su Cvijanovićevom ocu Živojinu, iz okoline Prnjavora nelegalno dodijelili stan u vlasništvu ZIBL-a, iako nikada nije radio u tom preduzeću. Na sličan način Savić je riješio i stambeno pitanje svoga sina Vedrana.
Za ova i druga nedjela, Milan Vukelić, je tužio Savića i Cvijanovića. Sud je Savića presudio zbog kriminalne dodjele stana Cvijanoviću, na mizernu kaznu od 9.000 KM. Živojin je naravno u međuvremenu stan prodao, za najmanje blizu 90.000 KM, o čemu takođe postoje dokazi. (Aleksandar je suprug Željke Cvijanović, forme radi, predsjednice RS).
Ovo su „najsitnija“ krivična djela o kojima je Milan govorio. Navodim ih zato što je pomenuta presuda Saviću, jedino za što je neko odgovarao, i pored obimne dokumentacije o desetinama, pa i stotinama miliona maraka pronevjerenog novca.
Umjesto da hvataju kriminalce koje je prozivao, umjesto da ga zaštite od onih koji su mu prijetili, u Milanovo maltretiranje uključio se i dio Policije RS. Prijetili su mu visoki funkcioneri MUP-a, u sjedištu tog ministarstva, gdje je privođen.
Kada je ubijen, tadašnji ministar policije Stanislav Čađo, izjavio je da „ne komentariše pojedinačne slučajeve“. I sa Čađom je Milan razgovarao prije smrti. Snimio je taj razgovor i svjestan da je takvo snimanje nezakonito ostavio snimak prijateljima, da ga čuvaju, ako mu se nešto dogodi.
Objavio sam transkript tog snimka u knjizi Ko krade ubija – Ko je ubio Milana Vukelića?
(Knjigu sam objavio prije dvije godine. Na današnji dan. Osjećao sam obavezu prema Milanu da bar toliko učinim.)
Vlast ništa nije učinila da otkrije njegove ubice. To je sigurno. Da li su učinili sve da te ubice sakriju, to je drugo pitanje.
Milorad Dodik je u to vrijeme sa funkcije predsjednika entitetske vlade, sebe već proglasio za „Glavnog Baju“. Iz te uloge je poručio da zna da „niko od članova SNSD-a“ nije učestvovao u ubistvu Milana Vukelića“. Pisao sam mu i pitao ga kako je došao do takvog saznanja, i ako zna ko nije, zna li onda ko jeste? Nikada nije odgovorio. Dodik je i sada Glavni Baja, bez obzira koju funkciju formalno obavlja…
U vrijeme ovog zločina, gradonačelnik je bio Dragoljub Davidović. O njegovoj sprezi sa građevinskom mafijom Milan je detaljno govorio.
Davidović je ćutao, i dok ga je prozivao i kada je ubijen.
U međuvremenu, Banjaluka je postala grad neriješenih ubistava.
U martu 2018. zvjerski je ubijen David Dragičević. I njegovo ubistvo, odnosno zataškivanje istine o ubistvu, dovodi se u vezu sa licima bliskim vlasti, tačnije policije. Pravosuđe ništa ne radi da ubice i nalogodavce izvede pred lice pravde.
Prošle godine je ubijen ugledni privrednik Slaviša Krunić, koji se prije smrti oštro suprotstavljao politici Glavnog Baje. Ubicama se sudi, a nalogodavci nisu otkriveni,
U međuvremenu, po Banjaluci su raskopani parkovi i na njihovom mjestu podignute staklne zgrade. Podižu ih baš oni na čiji kriminal je Milan Vukelić ukazivao.
Srušeno je i kino „Kozara“ i na njegovom mjestu počinje gradnja jedne visoke zgrade. Gradiće je sin Čede Savića, koji je u međuvremenu, postao „ugledni“ tajkun.
Gdje su Čeda i Davidović stali, Igor i Vedran nastavljaju.
Igor Radojičić je gradonačelnik Banjaluke.
Bio je predsjednik Skupštine RS kada je Vukelić ubijen. Ćutao je tada, kao što je ćutao i kada je ubijen David i Slaviša…
A Banjaluka se gradi – tačnije betonira –hodaju li tim betonom ubice Milana Vukelića, kruže li krvavih ruku po ovim novim kružnim tokovima? Ne znamo, oni što znaju i što treba da progovore, ćute.
Autor: Impuls