17 godina od zločina bez kazne: Milan Vukelić je život dao za Banjaluku
Foto: Arhiva
Punih je sedamnaest godina kako je na par stotina metara od sjedišta MUP-a RS, eksplozivom podmetnutim pod njegov auto ubijen Milan Vukelić. Ovaj građevinski inženjer, sudski vještak građevinske struke, zaposlen u Zavodu za izgradnju Banjaluka, ubijen je 06. novembra 2007. godine, nakon što je javnost upoznao sa čvrstim spregama vlasti i građevinske mafije u Banjaluci.
Piše: Miljan Kovač
Govorio je i o prijetnjama i pritiscima koje je trpio jer je odlučio da progovori. Prijećeno mu je na poslu, ali i u samom sjedištu MUP-a. Prijetili su mu visoki funkcioneri te institucije. Tadašnji ministar Stanislav Čađo ga je ubjeđivao da ne priča javno ono što zna o kriminalnim djelima sa gradskim građevinskim zemljištem, a čitav razgovor sa ministrom Milan je tajno snimao. Ostavio snimak prijateljima za slučaj „da mu se nešto desi“.
Kada se desilo ono najgore, pokušali su ga mrtvog kriminalizovati. Sve ovo vrijeme su ponavaljali: „Istraga je u toku“ i „pustite institucije da rade svoj posao“.
Ako im je posao bio da zataškaju ovaj zločin, da zaustave istragu i ubicama omoguće da nekažnjeno žive na slobodi, onda su vrlo uspješno „radili svoj posao“.
Ni jedan nalogodavac ni izvršilac ovog monstruoznog zločina do danas nije izveden pred lice pravde. Neki koje je javno prozivao za kriminal, ili navodio kao one koji mu prijete, nikada nisu ni saslušani. Oni kojima su ruke krvave do ramena, i danas su tu među nama, možda ih srećemo na ulicama, možda nam staju nervozni na pješačkim prelazima u svojim skupocjenim automobilima kupljenim krvavim i prljavim parama.
Tragovi zločina su svuda, protežu se po tajkunskim gradilištima na otetom građevinskom zemljištu po čitavom gradu. A baš je Milan upozoravao da je plan građevinske mafije da otme banjalučko gradsko zemljište, da prisvoji ovaj grad, detonacija ispod njegovog automobila ga je zaustavila da kaže još mnogo toga, precizno i detaljno kao što je to uvijek radio. I uvijek dokumentovano – crno na bijelo.
Dao je život za Banjaluku, braneći njene parkove, javne površine, na kraju i javni novac iz gradskog budžeta koji se prelijevao i tada kao i danas u džepove vlasti bliskih tajkuna. Banjaluka ga polako zaboravlja, diveći se kičastim zdanjima tamo gdje su nekad bile javne, zelene površine.
Nije zaslužio, kažu ni posthumno da dobije plaketu grada, a predlagan je prije dvije godine. Predložio ga je Pokret pravde. Nije prijedlog ni razmatran, tamo gdje treba. Iako se u međuvremenu, navodno, u ovom gradu vlast promijenila. Personalno – sve ostalo je po starom. Baš kao i pred kraj Milanovog života, isti nezakonito grade, i bliski su sa novom vlašću kao što su bili i sa starom. Istina sada je sve transparentnije, jer je bezakonje u međuvremenu postalo javno prihvatljivije u odnosu na vrijeme kada je Milan ukazivao na kriminal. Neki koji su tada radili tajno, kako im to i priliči, u međuvremenu su postali „ugledni“, uspješni privrednici, graditelji. Za svoja (ne)djela dobijaju i javna priznanja.
Pucanj u Milana Vukelića, dakle, bio je pucanj u ovaj grad, od koga se Banjaluka nikada nije oporavila. Teško boluje od te smrtonosne rane, ali ćuti i trpi, jer navodno „može i gore“.
To je valjda i bila namjena te krvave detonacije – poruka svima koji se usude javno progovoriti i ometati graditelje „velelepnih“ zdanja. Milan Vukelić se nije bojao smrti dok se suprotstavljao kriminalu i platio je najskuplju cijenu. Plaća je Banjaluka, kompletno društvo koje ćuti i trpi, a pretvara se da slobodno živi, odlučuje, bira, uživa u novim nezakonitim zidinama, ne shvatajući da će sloboda u grad doći tek onda kada bude mogla prošetati ulicom Milana Vukelića - heroja Banjaluke. Uslov za to je da mnogi danas „ugledni“ prošetaju po krugu.
Pročitajte isječak iz knjige „Ko krade ubija – ko je ubio Milana Vukelića“, koji je portal Impuls objavio 20. avgusta 2015. godine -Vukeliću su prijetili u MUP-u RS ispred kojeg je i ubijen.
