Šta su uopšte Kurdi u ovom rasporedu snaga unutar velike svjetske politike, među već pomenutima, ali i Rusima, Iranu, Kini? Zapravo kolaterala, nažalost kao uvijek. Neko ko uspješno obavi posao za druge i biva napušten. Gdje je tu pravda na koju se naivni i prevaranti pozivaju. Nema je i ogromno je pitanje može li je u današnjem sistemu vijednosti uopšte još biti. Može li tako dovijeka? Teško. Ima li tu onda nešto izvjesno? Ima. Evo se jedan poslovno-krvavi ciklus na Bliskom istoku privodi kraju, ovako ili onako. Ne može ni tamo dovijeka, a valja rušiti dalje. I nafta prolazi, a plin curi na pogrešne strane. Propituju se zato uslovi za otvaranje novog kruga borbe u ime kobajagi »ljudskih prava«. Testira se Koreja, ali Bliski istok s potencijalno uvučenim Iranom, Irakom, Turskom, već potpuno nekontrolisanom Rusijom, sve moćnijom Kinom i susjedima, vazda je sigurna krvava karta.
Dvije povijesne filozofsko-literarne floskule sustigle su se minulih dana, u storiji o Kurdima. Ona po kojoj je pravda spora, ali dostižna, i ona o Pirovoj pobjedi. Koliko istorija pamti u njihovom slučaju, pravda doista nije dostižna iako bi imala sve razloge da takva konačno postane. Istovremeno, pobjeda koju su Kurdi referendumom o neovisnosti u Iraku postigli, doista jeste Pirova, ili u slobodnom prevodu, uzaludna. Čak i uprkos činjenici da u temeljima glasačke pobjede ovaj put leži i ona vrsta trijumfa koji se danas jedino računa u svjetskoj politici – na bojnom polju. Cinici koji poznaju istoriju Kurda naprosto bi dodali: »Ništa im ne vrijedi kad nisu bili u pravom trenutku na pravom mjestu«. Kao što mnogi s mnogo manje istorijskih atributa jesu, pa ipak dobili državu. To je politika.
Kurda danas ima u svijetu oko 35 miliona, i uglavnom su u četiri države: Turskoj (blizu 50 posto), Iranu (oko 25 posto), Iraku (18 posto) i Siriji (oko 4 posto). Zanemarivi »ostatak« je rasut po svijetu, najviše u Azerbejdžanu, Armeniji, Gruziji… Istorija ih pamti još iz sumerskih vremena i nešto kasnije, s početka nove ere, kada su protiv njih ratovali Sasanidi. Slavu im je ipak ponajviše pronio s početka prošlog milenija vojskovođa Saladin, rušeći u Egiptu Fatimide i uspostavljajući novu dinastiju Ajubida. Vladali su i Egiptom i Sirijom i zapadnim dijelom Arabijskog poluotoka i sjevernim Irakom…Ipak, Saladina istorija ponajviše »pamti« po pobjedi nad krstašima u Jeruzalemu, 1187. godine. Kršćani to nazivaju »padom Jeruzalema«, a muslimani »oslobađanjem«. Poznata priča i danas.
Imali su oduvijek Kurdi, uglavnom muslimani suniti, sve potrebne identitetske atribute, vidno upečatljivije od mnogih kojima je odavno priznata država. I vlastiti autohtoni jezik, teritoriju na kojoj su bivali dominantna cjelina, pripadnost velikim svjetskim religijama, specifičnu državnu organizaciju, kulturu, umjetnost, autentične običaje, zanate…Dva puta su se i nazivali republikom. Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Otomanske imperije u kojoj su imali svoje mjesto i identitet, pokušali su, uz pomoć Britanaca, s Republikom Ararat. Imperijalisti su uvijek pronalazili svoj interes u nekom potencijalnom Kurdistanu. Tada to nije dozvolio Kemal Ataturk, naravno iz perspektive tadašnjih turskih interesa. Kasnije su njihovu priču »pogurali« i u Sovjetskom Savezu, podrškom novoj Republici Mahabad. I to je bilo kratko.
Ključno i reklo bi se »egzistencijalno zakašnjenje« desilo im se kada su Britanci i Francuzi dijelili Bliski istok čuvenim Sykes-Picotovim sporazumom. Kurda kao da se tada niko nije sjetio. Ili su im bili višak, ili su ih slagali, ili nisu shvatili ono što lukavi Britanci, kao uvijek, jesu: na teritorijama gdje žive Kurdi oko današnjeg Kirkuka bila su najveća nalazišta nafte, tada energenta budućnosti. Taj dio Kurdistana, iz tih razloga, pripojen je onda Iraku i tako je do danas.
I pored raznih politika i kombinacija Kurdi se nikada nisu uklopili u neki veliki interes toliko dugoročan da bi se isplatilo ući u riskantno stvaranje jedinstvene države za najveći narod na svijetu koji države nema. Tačno je da nije jednostavno »uzeti« od četiri države po komad teritorije da bi se ovo postiglo, ali uz razna grandiozna preslagivanja u istoriji ni to ne bi bilo nemoguće da se htjelo. Ovako, uprkos referendumu od prije neki dan koji je uzburkao strasti i ponovo stvorio nadu razjedinjenim Kurdima u regionu, ponovno ništa od vjerovanja da su moćnicima odužili dug (sada Amerikancima u Iraku i Siriji) dovoljno da im se vrati državom. Toga u savremenoj politici nema. Pravda nije dostižna ako joj interes moćnih ne paše. Pobjede mimo toga ostaju tek – Pirove.
Šta su sada grubi elementi ove storije, onako kako je vidi svijet, a ne zaigrani Kurdi koji još uvijek slave pobjedu referenduma koja jeste potvrđena, ali države neće biti. Sve je, kao uvijek, u funkciji nekog drugog mnogo više nego Kurda samih.
Priča o »pravu na samoopredjeljenje« koje i Kurdi u Iraku zvanično imaju kao i svi drugi na koje se međunarodni poredak odnosi (ako je u interesu najjačih) već se sada usmjerava na objašnjenje da su oni, zapravo, to pravo u Iraku već ranije konzumirali. Imaju autonomiju unutar Iraka, pa su tako sami upravljali svojim poslovima. A predsjednik cijelog Iraka nakon Sadama Husseina bio je Kurd, Jalal Talabani. Rascjep je, međutim išao unutar samih Kurda a »pobunjenik« je bio preambiciozni lider iz Erbila Masud Barzani. Referendum jeste organiziran jednostranom odlukom Erbila, bez neophodnog dopuštenja Bagdada itd.itd. »Nož u leđa Bagdadu« bila je i jednostrana odluka Kurdistana da izvozi naftu sa svojih područja i mimo centralne vlasti. Takvi i slični poteza drčnog Barzanija slutili su od početka da on zna da proglašenja samostalnosti neće biti, ali je jasno da će mu ovaj potez ojačati vlast i poziciju u zemlji. Uostalom, lažna obećanja su stara i oprobana šifra za podizanje naroda na noge. Bar mi to na ovim prostorima dobro znamo.
Mnogi su momenti i mimo onog ključnog nakon Prvog svjetskog rata, propušteni kada se koliko-toliko realnije moglo razgovarati o samostalnom Kurdistanu. O podjeli Iraka na tri države (sunitsku, šiitsku i kurdsku) bivši američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith napisao je svojevremeno i knjigu uz mnogo »simpatija« za tu ideju. Zdušno ga je podržavao i »djelilac« Bosne, Richard Holbrooke. Samo neka se usitnjava i obezvrjeđuje.
Prilike su propuštene i u vrijeme Zalivskog rata i kasnije nakon likvidacije Sadama. Potom su Obamu zaskočile ambicije njegovih partnera, ali i budalaštine na koje su ga tjerali najbliži, Hillary, CIA, vojno-industrijski lobi isl. Tako je evo opet i danas. U tom haosu od interesa i često potpunog zaboravljanja šta je realnost, očekivati rješenja na tragu pravde, međunarodnog poretka, principa i istine čista je budalaština. Dobar dio ljudi na svijetu, nažalost, još uvijek vjeruje u pomenute kategorije koje naprosto više ne važe.
U slučaju Kurdistana mnoge od igara koje se svako malo ponavljaju, tužno su jednostavne. Recimo, prvi koji je podržao svim silama osamostaljenje iračkog Kurdistana je Izraelac Netanyahu. Logika je toliko jednostavna da u nju mnogi ne vjeruju, tražeći nešto »sofisticiranije«, čega nema. Svako »rasturanje« velikih arapskih država, poput Iraka ili sutra predlagane podjele Sirije, sanjani je dobitak za Netanyahua. On, naravno, uživa u činjenici da i u Erbilu pominju kako »sve više liče na Izrael jer su protiv njihovog postojanja svi Arapi u okruženju…« tako sada misle i o Iranu iako im je status u ovoj zemlji kao i nebo i zemlja u poređenju s vremenom Šaha. Za Netanyahua je dodatno »pozitivan« sentiment u iračkih Kurda i onaj protiv Palestinaca, »jer Arafat nikada nije osudio zločine Sadama protiv Kurda…« Arafat to nije radio jer mu je Sadam (uglavnom) bio velika podrška.
Za mnoge je sada nepoznanica i zašto su Amerikanci vidno suzdržani spram ideje Barzanija organizira referendum, kada se zna kakve vojne »usluge« Kurdi čine Amerikancima u Siriji i Iraku. Posebno nakon propale ideje Washingtona o vojnom angažovanju tamošnje, nesposobne i korumpirane »umjerene opozicije« u borbi protiv »terorizma« a zapravo za osiguranje dominacije na naftnom istoku Sirije. Kurdi su danas dominantna snaga u sastavu »Sirijskih demokratskih snaga« (SDF-a). A suštinski razlog Amerikancima za rezervu u ovoj priči o referendumu jeste samo – Turska. S Erdoganom se može trgovati na razne načine samo ne ako je u korist Kurda. Oni su Ankari noćna mora. Turska je NATO sila na izuzetno osjetljivom mjestu. »Naljutiti« Erdogana podrškom državotvornog etabliranja Kurdistana, direktno je odgurivanje Turske od Amerike i njihovo još tješnje vezivanje za Moskvu. Od pomisli na to stratege u Washingtonu silno boli glava. I tu su Kurdi, eto, posredni igrač, a ne glavna priča.
Šta su uopšte Kurdi u ovom rasporedu snaga unutar velike svjetske politike, među već pomenutima, ali i Rusima, Iranu, Kini? Zapravo kolaterala, nažalost kao uvijek. Neko ko uspješno obavi posao za druge i biva napušten. Gdje je tu pravda na koju se naivni i prevaranti pozivaju. Nema je i ogromno je pitanje može li je u današnjem sistemu vijednosti uopšte još biti. Može li tako dovijeka? Teško. Ima li tu onda nešto izvjesno? Ima. Evo se jedan poslovno-krvavi ciklus na Bliskom istoku privodi kraju, ovako ili onako. Ne može ni tamo dovijeka, a valja rušiti dalje. I nafta prolazi, a plin curi na pogrešne strane. Propituju se zato uslovi za otvaranje novog kruga borbe u ime kobajagi »ljudskih prava«. Testira se Koreja, ali Bliski istok s potencijalno uvučenim Iranom, Irakom, Turskom, već potpuno nekontrolisanom Rusijom, sve moćnijom Kinom i susjedima, vazda je sigurna krvava karta.
Proksy terorističke snage su već instruirane i raširene po svijetu da proizvode strah, naboj i dezorijentaciju, i poguraju »demokratski« izbor za regrutaciju neophodnih fašista. A za hrabre Kurde ćemo i dalje navijati. Vala baš nepravda kako im se ne da!