Sarajevo / Reuters
Na inače potpuno eutanaziranom BH političkom terenu, od lanjskih izbora do minule sedmice, stvar je odjednom eksplodirala na način koji je malo ko očekivao. U događaj se »ugradio« svako na svoj način, i domaći i inozemni igrači
Oni koje to još interesira znaju za »značajnu vijest« iz Sarajeva: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donijelo je jednoglasnu odluku – samim tim čudesnu – kojom se deblokira formiranje vlasti na državnom nivou nakon, evo, godinu i mjesec dana od lanjskih izbora.
Predstavnik Republike Srpske Zoran Tegeltija, budući predsjednik Savjeta ministara BiH, dobio je zadatak mandatara Vlade. Vijest se poklopila s »obilježavanjem« dvadeset i četvrte godine od dogovora u Daytonu o potpisivanju »Općeg okvirnog Sporazuma za mir u BiH«.
Da li slučajno, taj dokument, potpisan mjesec dana kasnije u Parizu, nikada nije službeno preveden, niti ratificiran u Parlamentu BiH, nije objavljen u Službenom listu BiH… Aneks broj četiri tog okvirnog sporazuma i danas slovi kao »ustav« BiH. Natuknice da će se »aneks« brzo pretočiti u istinski ustav već su poodavno postale »obećanje ludom radovanje…«
U Daytonski »okvirni« sporazum od tada do danas, uz sva pozivanja na »vjerodostojna tumačenja države«, a zapravo onako kako je kome odgovaralo, ugrađivali su se razni interesi, želje i ciljevi. Grupni i pojedinačni.
Na planski trasiranim putevima koji su udaljavali BiH dnevno i od zajedničke države i društva koje će, naravno, uvažavati sve postojeće specifičnosti i interese, došlo se i do ove blokade.
Poput svih drugih opstrukcija i ona je počivala na uzajamnim i efikasnim, profiterskim optužbama »lidera« tri konstitutivna naroda o ugroženosti svakog u odnosu na onog drugog i trećeg. I uvijek u igri u kojoj se neko osjećao pobjednikom a onaj drugi gubitnikom. Kreatori ove igre za sebe i »svoje« pravili su dobar posao.
Blokada formiranja vlasti, formalno i za naivne počivala je tako što su dva člana Predsjedništva BiH, Komšić i Džaferović uslovljavali odluku o davanju mandata pomenutom Tegeltiji za formiranje »vlade« potpisom Dodika, trećeg člana Predsjedništva, na odluku o slanju u Bruxelles takozvanog ANP-a, (Godišnji nacionalni plan s liste ranije preuzetih obaveza BiH u procesu euroatlanskih integracija i ulasku u NATO.
Naravno, uz ispunjavanje i niza drugih uslova i obaveza…). Dodik se u odbijanju potpisa na pomenuti ANP pozivao na ranije proglašavanje »vojne neutralnosti« Republike Srpske, pa tako i na članstvo u NATO.
Logično je bilo pretpostaviti da će cijela priča imati svoje različite varijante iza zatvorenih vrata, domaćih i inostranih, u raznim nalozima medijski ofarbanim i dijametralno različito«analitičarski« komentiranim. Patriotizam, rodoljublje i domoljublje, unitarizam i separatizam, dominacija, (ne)jednakopravnost itd. su, naravno, pri tome sustizali jedno drugo.
Kao prva šokantna promjena i dokaz da se negdje iza zavjese desilo nešto značajno pristigla je izjava Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA i nalogodavca Džaferoviću u Predsjedništvu: Ako Republika Srpska neće u NATO, onda ni Bosna i Hercegovina neće u NATO!
Stvar je javnosti prikazana kao poštivanje prava i odluka unutar države tragom vlastitih stavova… To znači i da se i odluka o slanju ANP-a ima ispoštovati, ma koliko to ne bilo ključno u odlučivanju hoće li nekad BiH ući u NATO ili ne. Krenuli su potom razni komentari i izjave od toga ko zna kakav je to interni dogovora »Bakira i Milorada«, pa strasnih kritika ili pohvala Komšića koji je, kao, jedne prevario a drugima pomogao, do slutnji da je nalog Izetbegoviću da »uspori« sa Alijansom stigao iz Stambola.
Evropski igrači oduševljeno pozdravljaju kobajagi iznenađenje iz Sarajeva. Iole realniji domaći promatrači, tzv. obični »građani« BiH to njihovo oduševljenje i optimizam čitaju sve češće uz puno hladnoće pa i cinizma izazvanog sada i poznatim i jadnim EU odlukama o Skoplju i Tirani. Ništa manje i povodom egzibicija Macrona pa i Merkelove o balkanskoj zbilji, budućnosti, izbjeglicama, Shengenu itd. No, realnost za male je da »sila boga ne moli«.
Na inače potpuno eutanaziranom BH političkom terenu, od lanjskih izbora do minule sedmice, stvar je odjednom eksplodirala na način koji je malo ko očekivao. U događaj se »ugradio« svako na svoj način, i domaći i inozemni igrači.
I mada do četvrtka uveče – kada je nastajao ovaj osvrt – niko još nije sa zvaničnog mjesta objavio taj famozni »Program reformi BiH« koji se, eto, uz tri potpisa iz Predsjedništva BiH umjesto ANP-a šalje u Bruxelles, krenulo je sa burnim reakcijama.
Isticani su kapitalni uspjesi jednih, kao i porazi uz strašne pokude drugih i povodom »reforme« i premijera i deblokade sistema. U raznim analizama tih poteza najmanje je onih kojima bi se obradovao običan smrtnik u BiH koji, živi sve lošije i lošije, ubrzano.
Prema ogoljenim interpretacijama, Komšić i Džaferović nisu popustili zahtjevu Dodika povodom definiranja puta BiH prema NATO-u, a Dodik nije propustio da se pohvali u javnosti kako usvojeni »Program reformi« ni u jednoj rečenici ne prejudicira članstvo BiH u NATO savezu.
Sve je navodno samo u suradnji BiH s alijansom, uz vojnu neutralnosti Republike Srpske. A imenovanje mandatara za sastav »vlade« BiH iz Banjaluke tumači se kao kapitalni uspjeh.
Njegovi čak tvrde kako to sve zajedno jeste veliki uspjeh za Dodika i SNSD, ali podjednako i za Izetbegovićevu SDA i Komšićev DF! Eto odmah i ruskog ambasadora u BiH Ivancova koji objašnjava da u potpisanom Programu »nije riječ o sadržaju ANP-a«.
Partneri u Predsjedništvu BiH iz SDA i DF-a, nakon svega nisu odgovarali na pitanja šta točno sadrži dokument koji je usvojen umjesto Godišnjeg nacionalnog plana (ANP) ali su poručili da se nastavlja procesi euroatlantskih integracija BiH uz poštivanje svih ranije donesenih odluka i zakona.
Dosadašnji premijer u redovnom i produženom mandatu, Denis Zvizdić, kazao je da usvojeni dokument znači aktiviranje MAP-a i nastavak BH integracija. Članovi i lideri opozicionih stranaka i u Federaciji BiH i Republici Srpskoj konsternirani su.
Članovi Srpske demokratske stranke (SDS) i Partije demokratskog progresa (PDP) Milorada Dodika i njegovu SNSD optužuju za izdaju i prevaru naroda. Od članova Predsjedništva BiH svi traže da se Parlamentu BiH da na uvid dokument kako bi svi jasno znali o čemu se radi. Odlazeći ministar sigurnosti BiH Mektić, iz opozicije Dodiku u RS-u, izjavljuje da Predsjedništvo BiH čuva u sefu »Program reformi« do zvaničnog slanja u Bruxelles.
Ono što je, međutim, u cijelom ovog slučaju jasno i sudbonosno za potpuno dekomponiranu Bosnu i Hercegovinu bezmalo u svakom pogledu, iznad je pojedinačnih pa i kolektivnih reakcija zadovoljnih i nezadovoljnih najnovijim događanjima. Kada se sve ogoli, ostaju četiri suštinski bitne, a izuzetno teško, pa i nikako povezive neosporne činjenice:
Prva je da je nakon godinu i mjesec dana deblokiran rad najvažnijih institucija BiH. Teško da iko –s nivoa principa pa i elementarne političke logike ovu činjenicu ne smatra krajnje pozitivnom. Ona je svakako svjetlo na kraju tunela i dokaz nadvladavanja pameti nad inatom, programskom destrukcijom, bauljanjem kroz političku i duhovnu pustinju…
Točno, ali: druga činjenica je poražavajuća i istinski depresivna. Ova deblokada je otvorila opet put za nastavak svemu onom istom od prije, planskom i kadrovskom baš kako je bilo kroz tri decenije u kojima je država rastočena do kraja, društvo iole pozitivnih vrijednosti uništeno, a klero-nacionalistička i politička mafija (čast istinskim izuzecima, pojedincima i grupama) dovela svoj posao do tačke s koje povratka u normalnost skoro pa više ne može biti. Paradoks je ali, radovanje deblokadom ludom je radovanje. Postavljaju isti klonirano iste na ciljana najkurentnija mjesta za grabež, a »narod« nastavlja putem kojim se kreće bezmalo od rata do danas – nizbrdo kod kuće ili trkom prema granici.
I treća činjenica je vidljiva golim okom. Ambasade najvećih i najvažnijih iz Amerike, Evrope i Azije pozdravljaju diplomatski dogovor, čestitaju i – šute o detaljima. Važno je, je li, da »demokracija« funkcionira a dokaz je evo već tri decenije neupitno nefunkcionalni Dayton koji se mora čuvati!
Pa ako im baš ovdašnji haos nije čisti interes (a uglavnom jeste), onda ili doista pojma nemaju o čemu se ovdje radi i ko nas to vodi uz njihovu pomoć, pa nam vole šapnuti kako im »nismo došli na red u pospremanju ali, doći će, samo da sačekamo Makedoniju, Albaniju i Kosovo…« Utom će ovamo po »svoje« i Erdogan, i Rusi i Srbija i Hrvatska, Kinezi i Arapi… zelene, crvene i crne transverzale…
Na domaćem terenu, bitka po utvrđenom principu se nastavlja: dva protiv jedan ili jedan protiv dva, samo neka se rastura, plaši i prijeti. Veliki poraz, u svakoga proglašen uspjehom i pobjedom nastavlja se.Takav je ovdašnji biznis.
Autor: Novi list