Nikada u novijoj istoriji u ime raznih »proljeća« i »antiterorizama«, ljudskih prava, sloboda i demokracije, nije bilo više ubijenih, raseljenih, poniženih i obespravljenih ljudi nego u nekoliko minulih decenija. I srušeno država, sistema, vlada, pometeno naroda i zajednica, proizvedeno mržnje i podjela.
Kako stvari stoje, vijest od prije neki dan iz Venezuele nije samo da je propao pokušaj državnog ili vojnog ili mafijaškog ili američkog udara, već da se priča zapravo već rutinski nastavlja na svim stranama po svijetu i svi se na to malo pomalo navikli.
Za onoga ko je imao prilike da nauči kako se planetarna zbivanja moraju osmatrati iz ptičje perspektive ako se hoće shvatiti šta to žabe dole rade, cijela situacija, sasvim uprošteno ispričana, odavno je jasna. I puno puta ponovljena. Ma koliko se nad ovim »amaterskim« pojednostavljivanjem zasnovanim na vlastitim očima zgražavaju oni što se ozbiljno bave različitim naučnim analizama, nijansama, kontekstima, filozofijama i psihologijama…
Priča u toj uproštenosti glasi: Prije tridesetak godina na planeti je živjelo otprilike tri milijarde stanovnika, na postojećoj količini vode, hrane i energije. Svijet je, koliko-toliko, poštivao tadašnji međunarodni poredak definiran u vrijeme optimizma nakon pobjede nad fašizmom, zamaha dekolonizacije, jačanja multilateralizma i svijesti o potrebi dogovaranja.
Onda su se stvari ubrzano počele mijenjati, ne bez razloga. Na zemlji je sada bezmalo tri puta više stanovnika na približno istim nekadašnjim količinama vode, hrane i energije što polako cure. Dodatno uz ogroman »napor« ljudi da se i ono postojeće u prirodi temeljno degradira i uništi.
A ono što je ostalo, moćni ne mogu više lako prisvajati uz bivši svjetski poredak zasnovan na pravdi, dogovaranju, kompromisima i poštivanju solidarnosti. Otimačina postaje princip, sila metod, a humanizam besmisleni višak. Podjednako kao što su zato nepotrebni, pa i opasni, lideri koji u onim bivšim, ljudskijim okvirima žele da grade uzajamne odnose u svijetu.
Novi međunarodni poredak na sada drugim ciljevima formatiran, morao je legalizirati »pravo sile«. I jeste. Naravno, uz lažno uvjeravanje unaokolo po svijetu da je svaka organizirana upotreba sile, pa i pod kapom »međunarodne zajednice«, zapravo isključivo u ime »ljudskih prava, sloboda i demokracije«.
Ne zato što principi ljudskih prava, slobode i demokracije ne treba da budu među vodećim ciljevima svakog humanog društva i politike, već zato što to nisu ni blizu temelji današnjim politikama najmoćnijih. Naprotiv, to je primarno otimačina preostalih resursa i tome prilagođene promjene.
Prevaziđenim pa i smiješnim su proglašene kategorije poput međunarodno priznatog državnog suvereniteta, nepovredivost državnih granica, nemiješanje u unutrašnje stvari suverenih država, za što danas i ovdje, u državi članici EU-a, istaknuti lider kaže da je to »kategorija iz prošlog stoljeća«.
Ili, recimo, kako je građanski princip neprihvatljiv u etnički složenim državama… Uz moćne rušitelje sada neodgovarajuće politike iz one prošlosti ovjeravane i Poveljom UN-a, i oni su koji moćnima ponizno, jadno i sitno-kalkulantski pomažu, i oni koji naprosto nemaju kapacitet za držati kičmu uspravno, a možda i ne shvataju smisao svega.
Koga je minulih nekoliko decenija iole interesiralo što se dešava u svijetu, a vjerovao je vlastitim očima i pameti više nego brutalnim mehanizmima pranja uma kako bi se prihvatila farsa novih krvavih politika kao rušenja, ubijanja i otimačine, lako će iz današnje perspektive čitati i novu istoriju.
Od ciljanog stvaranja terorizma u Pakistanu i Afganistanu, podmetačine u UN-u nepostojećih otrova radi osvajanja Iraka, »namjenskog«” stvaranja Al Qaede, ISIL-a uz desetine drugih sličnih organizacija , do groteskne priče o »demokratizaciji« kroz takozvana »proljeća«. U pozadini je uvijek nova »geostrategija« nafte i plina, dubinski interesi u krvi na Balkanu i storiji o Nulanki i čuvenom »Fuck the EU« u Ukrajini, o unutrašnjem dekomponiranju EU-a kroz Brexit i druge priče, o »vraćanju« razornih igara imperijalista u Latinsku Ameriku koja im se otimala, i evo Venezuele u novoj fazi tog discipliniranja.
Karikaturalna je neviđena decenijska nemoć UN-a u realiziranju stotina odluka, vlastitih »rezolucija« i »procesa« povodom Izraela i Palestine, a minule godine u vezi s time povodom Jeruzalema, Golana, legalizacije svega ilegalnog na Zapadnoj obali, u Gazi itd., od UN-a su stvorile jad do sprdačine.
Da se i ne govori o učešću »najdemokratskije zemlje na svijetu«, naravno Amerike, koja širi »slobode« uz više od sedam stotina vojnih baza u svijetu, permanentne ratove u kojima učestvuju širom planete bez prekida, uz Trumpovo histerično zavođenje Twitterom, totalnih embarga i sankcija svemu što diše i funkcionira mimo njega i pameti »bogova« oko njega – ministar Pompeo, savjetnik Bolton ili zamjenik Pence… Histerični ciljevi su rušenje svega što su do jučer bile zajedničke odluke u svijetu, multilateralizam, organizacije, sporazumi, pregovori…
Ona promjena koja je kao proces začeta povodom storije o broju ljudi na planeti i ključnim resursima koji sve te ljude moraju podmiriti, a mogla se smatrati očekivanom, prerasla je u nešto drugo, sudbinski opasno po čovječanstvo. Rušenje međunarodnog poretka i legaliziranje sile kako bi se otelo ono što je uslov za preživljavanje ogromnoj većini, a krvavi business ogromnoj manjini najmoćnijih – preraslo je u paranoju. Čak i u medicinskom smislu. Ta će paranoja, pretakana u akcije čak i prema elementarnim zakonima fizike, dovesti izvjesno do reakcije.
To se u svijetu već naslućuje, tim prije što nova lažna i montirana »proljeća« sve više pokazuju kako nisu vječna. Svijet više ne funkcionira po principu hladnog rata – jedan na jedan, uz vjerne poslušnike. Danas su već na jednoj strani pojedinačno najmoćniji ali sami, na drugoj većina ostalih ali zajedno.
Kina, Rusija, Indija, Iran, Latinska Amerika…, ne moraju biti formalno i organizaciono saveznici ali su im interesi zajednički, i to nije nebitno.
Sve ovo na specifičan način je prepoznato i prije neki dan u Venezueli gdje su operativci pučističkih planova povjerovali da sve može iznova po starim shemama: Nekoliko stotina ljudi na ulici, nekoliko desetina vojnika kao pučisti uz pokojeg ministra, nešto medija o »padu diktature«, logistika izvana, itd. Ako to ne uspije, idemo s teroristima, panikom i strahom do – vojne intervencije izvana. A operativci su ljudi za koje je nedavno i bivši brazilski predsjednik Lula da Silva kazao: »Našom zemljom upravljaju američke marionete i luđaci«.
Vremena su se promijenila, a sve više glasova upozorava da je igra otišla predaleko a moćnici se preigrali. Eno čak i nekada »tipični« britanski ambasador u Iraku Peter Ford izjavljuje kako »američka vlada želi u Teheranu izazvati unutrašnju pobunu kao povod za invaziju na Iran«. Zašto? Zna Trump šta je »dužan« Netnyahuu i mimo geostrategije energije i prostora…
Suština cijele priče, uz bezmalo »dnevni« povod kakav je za sada propali prvomajski puč u Venezueli, nije samo podsjećanje na to gdje je planeta s nekim drugim liderima i nekim drugim sistemom vrijednosti bila prije nekoliko decenija, a gdje je danas. Naravno da nije sve moglo biti isto kao nekad, uz potpuno druge svjetske okolnosti. Današnja strepnja potiče od saznanja da je razum moćnih zapravo inferioran spram realnosti novih izazova.
Ne naziru se ni varijante koje mogu da promijene predatorske strasti i malu pamet onih koji su se preigrali, pa im i to malo. A mrak im obuzima razum kad vide da ih se ne uvažava onoliko koliko misle da drugi moraju da ih uvažavaju. Ako ta logika doista i u konačnici pobijedi, muka je pomisliti šta će biti za deset godina kada nas bude još koju milijardu više, a poplave, odroni, orkani i razne druge kataklizme, fizičke i »mentalne« budu još ubitačnije. I u prirodi, ali što je mnogo gore – u glavama onih koji se već poistovjećuju sa svim tim silama nebeskim.