Zlatko Dizdarević: Ništa ne bacati

Davno me naučilo da ne skupljam stare novine i ne zatrpavam ono malo slobodnog “arhivskog prostora” u stanu kojeg je sve manje što je godina više. Uz to pravilo broj jedan ide ono broj dva: Prije bacanja starih papira i novina ništa ne listaj i ne čitaj ponovo. Zamka je ogromna.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Do danas ponavljam obadvije greške. Džaba. Pobjeđuje ona zamka, posebno: Ma pravo je uživanje čitati svašta od onog starog, i iz svijeta i odavde. Nekada bilo i ko važno, a sada urnebesno smiješno. Ili obratno.

Tako nedavno zamalo da ne bacim tekst iz osamdesetih, prepoznajem “Bisericu”, i poslat redakciji sarajevskog “Svijeta”, gdje sam bio urednik.Vojislav Šešelj, tada asistent na FPN u Sarajevu, napisao nam pismo puno bijesa, optužbi i žuči protiv dr. Fuada Muhića, tada ne baš pravolinijskog visprenog partijskog fukcionera i univerzitetskog profesora koji je znao ideološki “meziti” Voju.

U tekstu čije smo opširnije dijelove objavili, mada mi to danas mnogi ne vjeruju, Šešelj odgovara Muhiću u ono doba rijetko oštrim vokabularom i tezama na kojima bi mu pozavidio svaki ortodoksni partijski sekretar i komitetlija. Dokazivao je u pismu Redakciji “kojoj vjeruje”, kako je zapravo on, sto puta veći partijac i komunista od “Fu Mu-a” koji se eto iživljava na njemu optužujući ga za nepostojeće disidentstvo i napad na socijalističke vrijednosti.

Pa ti ne kopaj po starim tekstovima, svjedočenjima, optužbama i zaklinjanjima, o dokazima šta je to koliko jučer, u istoj generaciji, bilo zlatno a danas je pod zakletvom crno, i obratno, još više.

Naravno, postoje i mnogo benigniji zapisi koji isplivavaju na drugačiji način. Oni što čak i ne pokazuju nikakvo konvertitstvo i lako ih je razumjeti. Čitaoca sada nagone na smijeh generalno u poređenju sa onom pameću koja je dominirala društvom i logikom na različit način. I nisu davnih datuma.

Minulih dana, tako, naletih na zagrebački Večernji List iz maja prošle godine. Baš zanimljiv naslov koji u samo malo nestašnijem tumačenju doista može poslužiti kao prilog aktuelnim groteskama koje bi prije bile nesuvisle, a danas čovjeka natjeraju da pomisli kako “o tome” sada stvarno nije skandal razmišljati i tim se povodom zafrkavati.

Naslov veli: “Heroin zaobilazi BiH, a razlog – loše ceste i teren”. E mašala, ili aferim! Pa ti ne pročitaj sve ispočetka. Sadržaj je bio, starinski kazano informativan, edukativan i – indikativan. Riječ o drogama, sudstvu, koridorima, kaznama u BiH. Sve prema statistici iz prethodne, 2016. godine. Zanimljivi su i oni podaci da se naprosto zna, jer svašta se šuškalo. Uz ostalo, recimo, da se zaplijenjena droga uredno uništava u TE Gacko. Pa i zato tukne oko Gacka. I onaj užasni dim iznad elektrane, omiriše ga namjernik u prolazu, kažu. Pa onda isto i u vojnoj bazi “Ciljuge” kod Živinica itd.

Ipak, zanimljivije u današnjem čitanju ove priče jeste ono da prvo mjestu među kaznenim djelima sa drogom pripada – “posjedovanju i omogućavanju uživanja opojnih droga”. To je krivično djelo i do zatvora, mahom uslovnog, ali i za posjedovanje  jednog ili dva džointa. Impresivan dokaz za uspjehe u borbi protiv “teškog kriminala”. Na drugom mjestu te pravosudne efikasnosti, veli tekst, jeste neovlaštena proizvodnja i promet droga. Dakle proizvođači i dileri mu dođu kao cilj tek na drugo mjesto. Šta se može, teži su po dobitku koji se može i podijeliti.U ovisnosti o “institucijama” naslonjenim na velike lopovske poslove.

No, ovo su, je li, špekulacije. Znamo kako se na njih odgovaram u vrijeme približavanja  izbori, recimo. Uostalom, ona loša navika sa čitanjem starih tekstova nije bitna radi ovog. Nekada su važnije teme zgodne tek za smijanje. Takav vakat. Smijeh je ovdje došao  nakon golog podatka iz naslova: Heroinu u nas ne odgovaraju loše ceste! Samo što ne rekoše, eto razloga što ih ne gradimo.Nisu nam valjda one važnije od borbe protiv droge. Nešto kontam, pitanje je dana kada će se pojaviti patriote koji su inače opuhali milijarde za ceste po cijeloj zemlji, da kažu – nema cesta iz humanih i medicinskih razloga!

I bilo bi smiješno, makar i na nategnut način, da narod doista nije bukvalno na silu prisiljen što na akcize po svaku cijenu, što na kredite, budžete, vrtoglavo dizanje cijena goriva i sve druge načine na koje će karteli, naravno, “graditi ceste”. Eto onda, odmah iza onog ubitačnog kanabisa, i profitabilnijeg heroina. Da ne ide kaldrmom. Nadamo se zato da se uspjesi u obustavi gradnji cesta ipak pošteno knjiže u borbi protiv heroina. Naravno, mora biti i zahvalnosti. Pa svjetski dileri neprohodnost heroina, kažu stare novine, kompenziraju upumpavanjem teških sintetičkih droga. Brzo, čisto, prohodno i djeluje odmah bez limita, vazda. Broj hapšenja tim povodom nije ni blizu onom zbog ubitačnog kanabisa, poznatijeg kao “trave”. Tu kvalitet cesta nije najbitniji ali, “svi smo tu dobri”.

Nešto kontam, kad bi se šalili, baš je fol ne graditi ceste. Uostalom evo, mi to i ne radimo jer neko ili krade pare, ili ne umije da gradi. A u pitanju je, ispada, lukava borba protiv heroina. Zato valja šutiti i ne otkrivati lukavost. Ili kazati narodu istinu pa neka ide i kroz parlament i kroz medije. Demokratski, a pošteno. I da smo ponosni, a ne nasekirani dok vozimo.              

E baš mi drago što nađoh onaj tekst. Ma ništa ne treba bacati.  

interview.ba