Foto: Profimedia
Francuski birači uspjeli su spriječiti dolazak ekstremne desnice na vlast, pitanje je hoće li nova vlast uspjeti spriječiti vlastitu nestabilnost
Piše: Tihomir Ponoš
Pokušaj francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da se, Krležinim rječnikom rečeno, ubije iz vlastite inicijative, nije potpuno uspio. Nakon debakla na europarlamentarnim izborima 9. lipnja hirovito i naprasno je raspisao parlamentarne izbore i time širom otvorio vrata tvrdoj desnici, odnosno stranci Nacionalno okupljanje(RN) i Marine Le Pen, vlasti. Dapače, u prvom koraku RN je mogao zavladati parlamentom, formirati vladu, natjerati Macrona na kohabitaciju, a u drugom koraku, na predsjedničkim izborima 2027. godine, preuzeti svu vlast.
Nakon prvog kruga izbora činilo se da Macronov plan samoubojstva dobro funkcionira, ali u tih tjedan dana zajedničkim stranačkim naporima taj je plan ipak osujećen. Stranke centra i ljevice su se ujedinile, u izbornim okruzima je slabiji kandidat iz tih stranaka odustajao (njih 216) i tako je kandidat RN-a ostao sam nasuprot ujedinjenom frontu. Posljedica toga je da RN ipak nije uspio pobijediti, predizbornim prognozama usprkos.
Rezultati su poznati: Nova narodna fronta (hitno i hitro sklepana raznorodna predizborna koalicija lijevih stranaka) osvojila je 180 mandata, Macronov pokret Okupljanje osvojio je 159 mandata, RN je na koncu “tek” treći s 142, a ostali imaju 96 mjesta u Nacionalnoj skupštini. Nasuprot procjenama pojedinih analitičara RN nije doživio nikakav debakl nego ima 53 mjesta više nego u prošlom sazivu. Macronov liberalni pokret ih ima 86 manje, a ujedinjena ljevica 49 više. Narodnofrontovska taktika ipak je bila efikasna, bez nje bi RN došao na vlast.
Stanje u Francuskoj, uspon ekstremne desnice, kriza klasičnih stranaka ljevice (u Francuskoj su to socijalisti) i njena fragmentiranost, očekivani pad vodećeg liberalnog saveza, taktički su suzili mogućnost djelovanja: ili će se gledati kako RN preuzima vlast ili će se koliko-toliko ujediniti i to spriječiti. Taktika je u osnovi prilično jednostavna: iznuđenim zajedništvom protiv poplave. Marine Le Pen će vjerojatno dodatno mijenjati svoju taktiku i retoriku. Glasačku bazu je ionako znatno proširila u odnosu na svog oca, a svoje namjere sažela je u rečenicu “naša pobjeda samo je odgođena”.
Francusku sada čeka sastavljanje vlade, a to bi mogla biti itekako velika kušnja za pobjednike. Pitanje je hoće li biti sastavljena koalicijska vlada ljevice i liberala ili manjinska ljevice. Relativni pobjednik izbora Nova narodna fronta sastavljena je od četiri stranke čiji su odnosi daleko od idiličnih: socijalisti, komunisti, zeleni i Nepokorena Francuska radikalnog ljevičara Jean-Luca Mélenchona. Posljednja je dala najveći doprinos pobjedi i nada se premijerskom mjestu, ali čelnik stranke je najveća prepreka tome.
Mélenchon je mnogima neprihvatljiv, uključujući i Macrona. Nije po volji manje-više nikome ni u Njemačkoj. Rezultati izbora u Njemačkoj su dočekani s olakšanjem, mogućnost da Mélenchon postane premijer promatrani su sa zabrinutošću. Protiv njega je predsjednik vanjskopolitičkog odbora Bundestaga Michael Roth (SPD), Armin Laschet (zadužen za vanjsku politiku u CDU-u), kancelar Olaf Scholz (SPD) nada se da će formiranje vlade biti “konstruktivno”. Za Mélenchona redom tvrde da je antinjemački, antieuropski, antisemitski, proruski nastrojen, a njegovih izjava u tom smislu nije nedostajalo.
Pobjednička koalicija namjerava vladu formirati što prije, među sobom što prije odlučiti tko će biti kandidat za premijera. Sve bi trebalo biti gotovo u tjedan dana od izbora, najavio je čelnik Socijalističke stranke Olivier Faure. O tome mora biti brzo odlučeno kako bi se Francuskoj pokazalo da je koalicija spremna i sposobna upravljati zemljom, kazao je Faure, a nada se da će kandidata za premijera iznjedriti konsenzusom. Čelnica Nepokorene Francuske Mathilde Panot vjeruje da je Mélenchon i dalje kandidat za premijera, čelnica Zelenih Marine Tondelier zalaže se za konsenzualnu odluku, ali je očito sklona kompromisu. Izjavila je da je važnije dogovoriti politike, dakle što će se raditi, nego tko će biti premijer, dakle tko će raditi.
Poplava je zaustavljena, ali budućnost bi mogla biti nestabilna. Parlament je fragmentiran, predsjednik izbornim neuspjehom svog pokreta dodatno oslabljen. Preostale tri godine drugog mandata morat će vladati s takvim parlamentom i tko zna kakvom vladom. Macronov cilj bio je stvaranje ponovo veoma jake Francuske, u tome se oslanjao na britanski dugogodišnji suicid počinjen brexitom i slabu njemačku vladu kancelara Scholza. Sada bi Francuska mogla postati slaba karika i faktor nemira i nestabilnosti.
U suprotnom smjeru je krenula Velika Britanija na prošlotjednim parlamentarnim izborima. Četrnaest godina upornog rada Konzervativna stranka je naplatila u obliku najlošijeg izbornog rezultata u 190 godina dugoj povijesti. Stranka sad već bivšeg premijera Rishija Sunaka osvojila je samo 121 mandat iliti 251 manje nego na prošlim izborima. Mijenjanje premijera, sve jednog goreg od druge, uspješna promjena imidža Velike Britanije iz duhovite nacije u smiješnu zemlju, brexit, uništavanje javnih službi (posebno zdravstva i obrazovanja) isplatilo se – stranka je svedena na trećinu zastupnika u odnosu na stanje otprije pet godina. Postotak glasova je prepolovljen, s 46 na 23 posto. Dobitnik je, zahvaljujući i izbornom sustavu, Laburistička stranka koja sad već ima premijera Keira Starmera. Maleni porast postotka glasova u pet godina (s 32,1 na 33,7 posto) rezultirao je s 211 zastupnika više, njih ukupno 411. Vlada Njegovog veličanstva bit će stabilna, premijer bi nešto duže trebao stanovati na broju deset u Ulici Downing (konzervativci su ih izmijenili pet u 14 godine, među njima možda i najnesposobnije u povijesti, sjetimo se samo zemljopisnog neznanja dezorijentirane Liz Truss), a vidjet ćemo koliko su se Laburisti u 14 opozicijskih godina pripremili za vlast.
Velika Britanija može očekivati stabilizaciju i poboljšanje svog vanjskopolitičkog položaja. Kojom brzinom će laburisti raščišćavati Augijeve štale koje im ostavljaju konzervativci na domaćem terenu i u društvu tek ćemo vidjeti.
U Iranu je održan drugi krug predsjedničkih izbora. Umjereni Masud Pezeškian pobijedio je tvrdog konzervativca Saida Džalilija čime se nastavlja dvotaktni iranski predsjednički ritam “reformist – konzervativac”. U unutarnjoj politici može se očekivati popuštanje i umjerena liberalizacija, u vanjskoj politici nikakve promjene, a glavni ostaje veliki vođa Ali Hamenei.