Zaboravljeni rat

Budući da su humanitarne krize, borba za vojnu moć i politička fragmentacija usko povezane, nužan je hitan globalni napor da se postigne trajni mir. To podrazumijeva da obje strane polože oružje, vrate se za pregovarački sto i obavežu na inkluzivan proces političke tranzicije u kojem će učestvovati i civilne grupe. Istovremeno, vanjski akteri poput Sjedinjenih Američkih Država, Afričke unije (AU), Evropske unije i Ujedinjenih nacija moraju preuzeti svoju ulogu garantora efektivne koordinacije.

Suprotstavljene interesne grupe

Međunarodni angažman u Sudanu se intenzivira: SAD su obnovile razgovore s vojnim vođom Abdelom Fattahom al-Burhanom i učestvovale na sastanku Kvadrilaterale zajedno s Egiptom, Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jačanje podrške ovakvim inicijativama moglo bi otvoriti put ka humanitarnom primirju i brzo poboljšati situaciju hiljadama Sudanaca. Ipak, privremeno rješenje koje osigurava samo humanitarni pristup ostaje kratkovido.

Postkolonijalnu historiju Sudana obilježili su beskrajni ratovi i sukobi, uključujući borbu za nezavisnost Južnog Sudana 2011. i konflikt u Darfuru. Od 2012. godine, etničke grupe poput Nuba na jugu zemlje i dalje su pod pritiskom, što oblikuje novu liniju fronta. Ako pregovori tokom rata uključuju samo naoružane, političke i strane elite, teško da se može postići mir koji će koristiti civilnom stanovništvu. Održivi mir u Sudanu zahtijeva složenu ravnotežu između uključenja moćnih vođa oružanih grupa i njihovih vanjskih zaštitnika, te stvaranja okvira za inkluzivan politički proces koji obuhvata širok spektar civilnog društva.

Interes zaljevskih država za Crveno more nije novost; više od decenije one jačaju svoj utjecaj u regiji putem finansijskih i političkih instrumenata.

Globalni akteri i uloga zaštitničkih država

Glavni prioritet mora biti zaustavljanje nasilja. Dvije glavne zaraćene strane, RSF i SAF, uživaju finansijsku i političku podršku svojih de facto zaštitničkih država, koje žele produžiti i produbiti sukob. RSF dobija logističku pomoć od UAE, dok SAF podržavaju Egipat i Saudijska Arabija. U odnosima s oružanim grupama ove države prvenstveno slijede vlastite interese. Iako se sukob odvija u Africi, regionalne organizacije poput AU i Intervladine uprave za razvoj (IGAD) nemaju ni snagu ni autoritet da predvode smislen mirovni proces.

Za EU i SAD — ključne aktere zainteresirane za stabilnost Sudana — postoje dva puta djelovanja: ili povećati politički pritisak na zaljevske države i Egipat kroz ekonomske sankcije protiv pojedinaca i kompanija, ili pristati na „pragmatičan dogovor“ kojim bi se zadovoljili njihovi ekonomski i geostrateški interesi, uključujući resurse i poljoprivredne koristi, jednom kada sukob završi. Budući da ovaj „zaboravljeni rat“ privlači malo međunarodne pažnje, pragmatičan dogovor djeluje izglednije. Samo uključivanjem zaštitničkih država u politički proces — bilo kroz pritisak ili dogovor — moguće je presjeći finansijske tokove RSF-a i SAF-a i otvoriti put ka okončanju rata. No i tada, napori ka prekidu vatre moraju ostati prioritet i uvod u trajan mir.

Dijalog kao ključ

Sudan mora obnoviti proces političke tranzicije iz perioda 2019–2023. Iako su AU i IGAD pokrenuli politički dijalog između civilnih grupa i oružanih pokreta, način na koji je on vođen od početka rata izazvao je brojne kritike. Od početka 2025. nijedna od ovih organizacija nije ozbiljno pokušala nastaviti pregovore. A dijalog zahtijeva dugoročnu globalnu podršku, dovoljno finansijskih resursa i veliku dozu strpljenja. Najnoviji rat razotkrio je nove dimenzije političke, društvene i geografske fragmentacije. Tokom Decembarske revolucije, demonstranti su zahtijevali ostavku Omara al-Bashira uz slogan „Just Fall, That’s All“. Umjesto prekretnice ka demokratiji, njegovo svrgavanje 2019. otvorilo je prostor za borbu za vlast, donoseći društvene podjele i nasilnu eskalaciju.

Danas SAF, RSF i mreža savezničkih i nezavisnih oružanih grupa međusobno se bore za moć i teritorij. No uprkos tome, demokratska energija Decembarske revolucije živi u mrežama uzajamne pomoći nezavisnih „Soba za hitni odgovor“. Iako su fokusirane na humanitarnu pomoć, međunarodni partneri moraju osigurati da ovaj demokratski impuls opstane, te da mladi, žene i marginalizirane regije dobiju mjesto za pregovaračkim stolom. Fragmentiranost civilnih grupa i njihove veze s oružanim pokretima mogu otežati inkluzivan politički dijalog, no AU i IGAD moraju istrajati i održavati proces otvorenim, uz konzistentnu akciju i podršku EU ili UN-a gdje je potrebna.

Koordinacija za trajni mir

Napori ka održivom prekidu vatre moraju biti usklađeni s paralelnim političkim dijalogom koji uključuje civilne i oružane grupe. Afrički saveznici Sudana, uz SAD, EU i UN, trebali bi se dogovoriti o podjeli odgovornosti, koristeći svoje resurse i prednosti u radu sa zaraćenim stranama, civilnim snagama i zaštitničkim državama. Bez obzira na različite interese, nužna je koordinacija, a ne osjećaj nemoći, zanemarivanja ili ad-hoc rješenja. Ovaj proces može slijediti modele ranijih mirovnih inicijativa u Sudanu.

Iako međunarodni napori i dalje pate od političkih kalkulacija, oskudnih resursa i nedostatka političke volje, sada postoji šansa da globalni akteri uče iz prošlih grešaka. SAD trebaju održavati diplomatske kanale otvorenim sa zaštitničkim državama, dok pritisak mora biti kontinuiran sa svih strana — kroz sankcije, obaveze ili uslovljenu pomoć. Humanitarna kriza zahtijeva stalnu podršku civilnom stanovništvu od strane UN-a i EU. U međuvremenu, AU i IGAD moraju ozbiljnije shvatiti svoju ulogu samoproglašenih posrednika u dijalogu i koordinatora inkluzivnog procesa, uz dodatnu pomoć kada je potrebna.

Svjetska posvećenost Sudanu mora biti ojačana i koordinirana — za dobrobit njegovog naroda i za perspektivu trajnog mira.

ips-journal

Tačno.net