Iako su stručnjaci odmah ustanovili da je koleru u Haiti donio kontingent iz Nepala, dužnosnici UN-a pet su godina odbijali priznati svoju ulogu u epidemiji. Zbog nemara i neodgovornosti umrlo je najmanje 10.000 ljudi, a bolest se i danas širi ruralnim dijelovima zemlje.
Mirovna misija Ujedinjenih naroda u Haiti je došla 2004. godine, nakon što je vojnim udarom svrgnut tadašnji predsjednik Jean-Bertrand Aristide. Šest godina kasnije Haiti je pogodio potres magnitude sedam stupnjeva po Richterovoj ljestvici. S više od 200.000 poginulih i razorenim glavnim gradom Port-au-Princeom bio je to jedan od najsmrtonosnijih potresa ikad.
Mirovna misija UN-a tada je preimenovana u ‘stabilizacijsku’ (Minustah), a zadatak joj je bio koordinirati obnovu potresom razorenih područja. To je značilo da će se UN-ovi mirovnjaci još neko vrijeme zadržati u zemlji. Mnogi Haićani već su ih počeli doživljavati kao okupacijsku silu kad se dogodilo nešto što je posljednji put u povijesti najsiromašnije zemlje zapadne hemisfere zabilježeno prije više od stotinu godina – izbila je epidemija kolere.
U zemlju su došli medicinski stručnjaci koji su vrlo brzo ustanovili uzrok zaraze: koleru je donio UN-ov kontingent iz Nepala, netom prispio u okviru Minustaha. Bilo je poznato da je u Nepalu u to vrijeme bilo kolere, no UN unatoč tome nije zatražio testiranje vojnika. Štoviše, baza sa 454 nepalska vojnika koristila je otvorene zahode, čiji je sadržaj istjecao u obližnju rijeku Meille. Haićani kojima su u potresu razoreni domovi bili su smješteni u obližnjim blatnim kampovima, pa se bolest, čiji su glavni simptomi proljev i dehidracija, počela ubrzano širiti.
Brojni znanstvenici godinama su tvrdili da je nepalska baza izvor zaraze, ali dužnosnici UN-a uporno su odbijali istražiti te tvrdnje, unatoč tome što su ljudi bez prestanka umirali. Kolera se i dan-danas širi ruralnim područjima Haitija, pa je u prvih šest mjeseci ove godine zabilježeno oko 200 smrtnih slučajeva, prosječno 30 mjesečno. UN-ova službena brojka umrlih uporno se drži na 10.000, no američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti objavio je ovog proljeća studiju u kojoj se tvrdi da je smrtnost višestruko veća. Stručnjaci Centra istražili su četiri naselja zahvaćena kolerom, s više od 70.000 stanovnika, i ustanovili da je na tom području, koje pokriva 4,4 posto ukupnog stanovništva Haitija, smrtnost 2,9 puta veća od očekivanog mortaliteta za cijelu zemlju. To otkriće, napisali su, ‘sugerira da je smrtnost uslijed kolere značajno veća od one koja je ranije zabilježena’.
Nakon pet godina upornog odbijanja bilo kakve odgovornosti za zarazu, zbog čega ona nije mogla biti ni adekvatno zaustavljena, prošlog četvrtka u američke medije procurio je izvještaj UN-ovog posebnog izaslanika za ekstremno siromaštvo i ljudska prava, njujorškog profesora prava Philipa Alstona. Dokument će biti objavljen u rujnu, a službeno predstavljen u listopadu na sjednici Opće skupštine Ujedinjenih naroda.
Na 19 stranica izvještaja u uzrocima i odgovornosti za koleru Alston se nemilosrdno obrušio na organizaciju koja ga je za taj posao angažirala. Kolera ‘ne bi izbila da nije bilo postupaka UN-a’, napisao je, a ponašanje organizacije ‘moralno je nesavjesno, zakonski neobranjivo i politički autodestruktivno’. ‘Konstantno odbijanje organizacije da prizna svoju ulogu i ponudi žrtvama odštetu učvršćuje dvostruke standarde prema kojima UN inzistira da države članice poštuju ljudska prava, ali sam istovremeno odbija svaku odgovornost za vlastite postupke’, napisao je dalje Alston, pa zaključio da je takvo ponašanje ‘eksplozivno gorivo svima koji tvrde da UN-ove operacije krše prava onih koje se štiti, te kao takvo podriva vjerodostojnost UN-a i integritet Ureda glavnog tajnika’.
Specijalni izaslanik kritizirao je i UN-ov Ured za pravna pitanja jer ‘zaobilaženjem svih mogućnosti koje idu u smjeru konstruktivnog i pravednog rješenja ugrožava vladavinu prava’. Spomenuo je i činjenicu da Nacionalni program iskorjenjivanja kolere zbog manjka sredstava evidentno neće biti dovršen do 2022. kako je planirano, dapače, cijeli se program sveo na dva propala pilot-projekta pročišćavanja vode. U zasebnom izvještaju koji je procurio istih dana, a koji se odnosi na razdoblje do kraja 2014., navodi se pak da se te godine, dakle četiri godine nakon izbijanja epidemije, u četvrtini baza kojima upravlja Minustah organski otpad i dalje ispuštao u otvorene kanale.
Uvidjevši da nakon pet godina sustavnog negiranja takav stav više ne prolazi, konačno se oglasio i glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon, čiji je glasnogovornik poručio da je organizacija ‘uvidjela da mora učiniti više u vezi svoje uključenosti u epidemiju i patnje žrtava kolere’. No za razliku od Philipa Alstona, Banov glasnogovornik Farhan Haq rekao je da ovaj izvještaj ni na koji način ‘ne bi trebao utjecati na pravnu poziciju organizacije’, poziciju koja podrazumijeva apsolutni diplomatski imunitet. Umjesto toga, glavni tajnik obećao je po tko zna koji put da će uložiti 2,27 milijardi dolara potrebnih za izvođenje vodnih i sanitarnih projekata u Haitiju, kao i provođenje nacionalnog programa iskorjenjivanja kolere, iznos koji se obećava već godinama, ali je sakupljeno tek 18 posto potrebnih sredstava.
Farhan Haq nije slučajno naglasio stav glavnog tajnika o pravnoj poziciji UN-a, jer skupina od 5000 Haićana već od 2011. na različitim instancama pokušava dobiti odštetu za žrtve kolere i njihove obitelji, no taj se zahtjev sustavno opstruira. Štoviše, dan nakon što je UN priznao svoju ‘uključenost’ u izbijanje epidemije, federalni sud u New Yorku podržao je argument o imunitetu UN-a, pa je veselje žrtava i njihovih odvjetnika, ohrabrenih činjenicom da je UN prvi put barem procijedio nešto o vlastitoj odgovornosti, trajalo tek jedan dan. Bila je to treća izgubljena tužba na sudovima SAD-a, zemlje domaćina UN-a, a tužitelji sada imaju 90 dana da odluče hoće li uložiti žalbu Vrhovnom sudu.
Glasnogovornik Ban Ki-moona rekao je da ovaj izvještaj ni na koji način ‘ne bi trebao utjecati na pravnu poziciju organizacije’, poziciju koja podrazumijeva apsolutni diplomatski imunitet
Naime, još prije pet godina odvjetnica Beatrice Lindstrom u ime žrtava zatražila je odštetu od Ujedinjenih naroda. Nakon 15 mjeseci Ured za pravna pitanja odgovorio je da zahtjev ‘nije prihvatljiv’, no pravni stručnjak Philip Alston, UN-ove specijalni izaslanik, u svom je izvještaju ustvrdio da taj odgovor nije pravno utemeljen. Tek tada obitelji su UN tužile na američkom sudu. Među tuženicima, uz glavnog tajnika Ban Ki-moona našao se i bivši šef misije Minustah Edmond Mulet, čovjek kojega je Ban Ki-moon u studenome prošle godine, kad je sve o izbijanju kolere već bilo poznato, promaknuo u svoga šefa ureda. Predstavnici UN-a odbili su pojaviti se na sudu, pozivajući se na diplomatski imunitet, pa je organizaciju zastupalo Ministarstvo pravosuđa SAD-a, države koja svoj golemi utjecaj u UN-u temelji na činjenici da svake godine uplaćuje četvrtinu njegovog ukupnog budžeta, a također ima i svoje ljude u mirovnim operacijama diljem svijeta.
Na odluku suda nije utjecala ni činjenica da je krajem lipnja 158 članova američkog Kongresa iz obje stranke od državnog tajnika Johna Kerryja zatražilo da izvrši pritisak na UN da plati odštete žrtvama, upozorivši ga pritom da američka vlada nečinjenjem ‘narušava posvećenost SAD-a odgovornom i vjerodostojnom UN-u’. Odšteta teška 40 milijardi dolara, koja bi se raspodijelila na čak 800.000 ljudi direktno i indirektno pogođenih epidemijom, gotovo je peterostruko veća od ukupnog godišnjeg budžeta svih mirovnih operacija UN-a, pa je procijenjena kao ‘nerealistična’.
No prema izjavi odvjetnice Lindstrom, odluka američkog suda neispravna je jer je sud zanemario činjenicu da je UN propustio tužiteljima ponuditi nagodbu, iako Konvencija o privilegijama i imunitetu Ujedinjenih naroda, ista ona na koju su se pozivali zastupnici UN-a, osim privilegija i imuniteta također sadrži i takvu obavezu. Naime, Konvencija iz 1946. bez daljnjeg svim ‘dužnosnicima i stručnjacima u misijama UN-a’, u koje spadaju i mirovnjaci, jamči apsolutnu zaštitu od sudova zemalja domaćina. No ona isto tako i obavezuje organizaciju da omogući izvansudske pravne lijekove za žrtve UN-ovih operacija. U skladu s Konvencijom, ugovor Minustaha s haićanskom vladom sadrži mogućnost uspostave tročlane komisije koja bi se trebala baviti pritužbama zbog postupaka proizašlih iz djelovanja UN-a. Ispostavilo se, međutim, da takva komisija nikad nije oformljena, čime je sam UN prekršio Konvenciju, a žrtve nisu imale drugog izbora nego obratiti se za odštetu stožeru UN-a. Po mišljenju Alstona i odvjetnice Lindstrom, UN je drugi put prekršio Konvenciju kad je njihov zahtjev proglasio neosnovanim, dok je američki sud, sa svoje strane, krivio presudio jer je, donoseći odluku o imunitetu UN-a, ta kršenja u potpunosti zanemario.
Posljedica ovakvih visokopolitiziranih pravnih odluka je da žrtve nemaju nikakvu mogućnost za makar i simbolično zadovoljenje pravde, jer Ujedinjeni narodi, organizacija deklarativno osnovana radi zaštite ljudskih prava, uživaju apsolutni imunitet koji im omogućava da svojom nebrigom i neodgovornošću desetke tisuća ljudi usmrte bez ikakvih posljedica. Posljednja preostala instanca je Vrhovni sud Amerike, a ona, kao što je poznato, nimalo uvijeno promovira princip apsolutne nekažnjivosti u svakoj globalnoj aktivnosti u koju je uključena.
‘Mirovnjačke bebe’
U ljeto prošle godine UN je započeo internu istragu o seksualnoj eksploataciji djevojčica koju su u Srednjoafričkoj Republici provodili mirovnjaci iz Francuske i nekoliko afričkih zemalja. Anders Kompass, direktor terenskih operacija Ureda Visokog povjerenika za ljudska prava u Ženevi, sredinom 2014. državnom odvjetništvu u Francuskoj poslao je tajni UN-ov dokument koji se bavio ovim slučajevima, a početkom lipnja ove godine dao je ostavku zbog nesankcioniranja počinitelja. Ustanovljeno je da su mirovnjaci djevojčice prisiljavali i plaćali im po nekoliko dolara ili nešto hrane za seksualne odnose, a najviše silovanja dogodilo se tijekom 2014. i 2015., kad je građanski rat bio na vrhuncu, a stanovništvo na rubu opstanka. Zbog masovnosti ove pojave – a razmjeri su toliki da je već deportirano oko tisuću osumnjičenih ‘plavih kaciga’ – počeo se koristiti izraz ‘mirovnjačke bebe’ jer velik broj takvih silovanja završi trudnoćom. Pritom su druge organizacije ustanovile da UN trudnim djevojčicama ne pruža ni materijalnu ni psihološku pomoć. Kompletna UN-ova reakcija na ovaj masovni zločin svela se na spomenute repatrijacije počinitelja i obljepljivanje UN-ovih kampova plakatima kojima se vojnike upozorava da je ‘seks s maloljetnicama zabranjen’.