Silaskom s autoceste kod Gračaca, putnik namjernik zapravo prelazi iz jedne dimenzije u drugu. Velika i široka džada ovih je dana puna stranih turista koji dolaze ili odlaze, te domaćih sretnika koji su uspjeli skucati nešto novaca za preplanuli odmor na plavom Jadranu. Skretanjem s Dalmatine, usred Like, ulazite u drugi svijet. Ljepota ljetnjeg krajolika neće vas prevariti, jer je količina zapuštenosti života na cesti prema Gračacu tolika da se odmah prepadnete te stvarne Hrvatske, kakvu ne poznaju turističke brošure. Ljudi na cesti, ni oko nje ni za lijek.
ANTE RADIĆ
Na putu smo za Srb u kojem se slavi Dan ustanka naroda Hrvatske. Prvi znaci života u ovom zaboravljenom i napuštenom kraju iz kojeg je „veličanstvena pobjednička vojno-redarstvena akcija Oluja“ gotovo u potpunosti iscijedila život, veličanstveno ga oslobodivši od njegovih stanovnika, policijske su patrole, koje se pojačavaju na prilazima Srbu. U Gračacu nigdje žive duše, mjesto djeluje napušteno. Puno je ožiljaka iz prošlog rata.
Na prilazima Srbu zaustavljena je skupina ekstremista (FOTO: Hina)
U Srbu, življe. Mještani se, poput Kninjana i Vukovaraca, žale da ih se Hrvatska sjeti samo jednom u godini. Danas je taj dan.
Pozornica za vječiti derbi antifašista i fašista je postavljena. Stižu vijesti da je skupina ekstremista zaustavljena na prilazima mjestu.
„Puno ih je iz Škabrnje. Imali su majice s natpisima neprimjerenog sadržaja, pa smo ih morali zaustaviti. Bio je problem, jer je zapovjednik naše patrole baš iz Škabrnje, pa se morao maknuti sa strane“, objašnjava nam jedan od ljubaznih lokalnih policajaca. Terasa lokalnog kafića puna.
U sjeni vječitog derbija žive ljudi. Jedna od njih je Olivera Ciganović, koja ima 43 godine i trgovinu mješovite robe. Danas je Olivera, s kojom smo razgovarali dok je na terasi sjedila s dvojicom prijatelja, koji nam se nisu željeli predstaviti, jako ljuta.
Majica s natpisom ZDS unutar kojeg marširaju SS jedinice – policija na takve pojave nije reagirala, kao ni na skandiranje istog slogana (FOTO: Lupiga.Com)
„Već sto godina se priča o partizanima i četnicima, to više nije normalno. Umjesto da gledaju ljudi od čega će živjeti, kako će zaraditi, hoće li otići danas na plažu ili u šoping, oni se bave četnicima i ustašama. Smiješno. Lijepo je sve to obilježiti, položiti vijence, ali ne treba nam drama. Ovaj park i prostor oko spomenika, nisu pokošeni mjesec dana. Djeca se nisu mogla igrati, trava je bila do pojasa. Sve se vrti oko jednog dana“, govori nam Olivera.
U Srbu danas živi oko 600 ljudi. Ovih dana ih je malo više, jer su u posjetu brojni iseljenici i oni koji su u Srbiji i oni koji rade u inozemstvu. Oluja je otpuhala desetke tisuća ljudi s prostora Like, a Tuđmanov projekt naseljavanja bosanskih Hrvata koji su trebali zamijeniti „remetilački faktor“, nije u potpunosti uspio. O stanju u općini Gračac najbolje govori podatak da u njoj na četvornom kilometru živi dvoje ljudi. Sva je prilika da će od tih dvoje jedan uskoro umrijeti ili iseliti, jer je stanovništvo najčešće u ozbiljnim godinama ili u niskom startu za neku od europskih bauštelskih destinacija.
“Sve se ovdje vrti oko jednog dana” (FOTO: Lupiga.Com)
Zamjenik gradonačelnice Gračaca, Milan Tankosić, mlad je i obrazovan čovjek. Svaki dan svjedoči egzistencijalnim dramama ovdašnjih Srba i Hrvata.
„Tih oko 600 ljudi, koliko ih ukupno sada ima u Srbu trećina je nekadašnjeg broja samo zaposlenih do 1995. godine. Nakon Drugog svjetskog rata, djeca su umirala od gladi, ali bilo je više optimizma. Onaj tko kreira ovaj društveni softver, idejni, ideološki i viziju budućnosti nešto ne radi kako treba. Ljudi odlaze, jer ne osjećaju nadu da će biti bolje“, objašnjava nam Tankosić.
Odnosi Srba i Hrvata su dobri, siromaštvo u kojem većina živi ne ostavlja dovoljno elana za međunacionalnu mržnju. Ljudi se pomažu i žive mirno. Tim odnosima ne doprinose javna poduzeća, koja primjenjuju neobičan princip zapošljavanja. Tankosiću je to najbolnija tema.
„Ako ima Srba i Hrvata otprilike pola-pola, a odnos zaposlenih je 95 na prema pet posto u korist Hrvata, znači da nešto nije u redu. U javnim poduzećima, kao što su Hrvatske šume i ceste ili u vatrogascima, ljudi se zapošljavaju putem natječaja, ali to završi tako da se nikada ne zaposli Srbin. Niti jedan jedini. U policiji u Srbu i Gračacu radi 200 policajaca, također, nema niti jedan Srbin među njima“, rezimira.
“Ako ima Srba i Hrvata otprilike pola-pola, a odnos zaposlenih je 95 na prema pet posto u korist Hrvata, znači da nešto nije u redu. U policiji u Srbu i Gračacu radi 200 policajaca, među njima nema niti jedan Srbin.” (FOTO: Lupiga.Com)
Svečanost na brdu iznad grada je gotova. Pod obnovljeni spomenik položeni su vijenci. Govornici su završili svoje govore. Policija je ove godine počastila antifašiste. Odmaknula je neoustaše sto metara niz ulicu, tako da ne mogu doslovno puhati za vrat onima koji su došli slaviti ustanak Srba i Hrvata protiv domaćeg i stranog fašizma. Ipak, urlanje dopire do naših sugovornika. Smeta ih i vrijeđa. Niz ulicu odjekuju genocidni ustaški pozdrav kapetana protivničke ekipe. Policija ne reagira. Mirno promatra za dom spremne bojovnike.
Nekakav čičica s druge strane policijske barikade podiže ruku na ustaški pozdrav. Policajci su pored njega. Ne ometaju ga, pa se ritual ponavlja. Sve to promatra mlada ekonomistica Nađa Injić, koja je u posjet rodnom kraju došla iz Njemačke. Bila je klinka kada je nakon Oluje pobjegla u Srbiju, a sedam godina kasnije imala je 15 godina, kada se obitelj vratila. Srednju i fakultet završila je u Zadru. Kasnije se vratila u Srb. Ekstremisti preko puta, kao da potvrđuju da je imala razloga otići iz Hrvatske.
„Strašno je da se ovo događa u 21. stoljeću, strašno je da sam se ovdje rodila, a da ovu zemlju ne osjećam svojom zemljom. Zašto? Kako da je doživim? Žao mi je, ali samo ovo mjesto doživljavam kao svoje. Ovdje se osjećam kao građanka drugog reda. Svaku večer u pola osam pogledajte Dnevnik, pa ćete vidjeti zašto. Ne razumijem ove ljude koji viču, ovo je ustanak naroda Hrvatske, na samo Srba…“, kaže Nađa.
“Ne razumijem ove ljude koji viču, ovo je ustanak naroda Hrvatske” (FOTO: Hina)
Kako bi ovaj kraj trebao izgledati i kako bi se u njemu svi, bez obzira na nacionalnost, trebali osjećati, pokazuje nam priča mlade obitelji Vojvodić. Maša i Darko mladi su bračni par. Maša ima 27 godina. U Gospiću je završila predškolsku pedagogiju, ali sa suprugom radi u maloj tvrtci za preradu drva koju je deset godina stariji Darko naslijedio od oca i djeda.
„Nama je ovdje super i ljeti i zimi, navikli smo se da je ljudi malo“, kaže Maša. Njihova firma zapošljava pet-šest radnika. Darko je zadovoljan poslom.
„Radimo dobro, naši radnici zarađuju u sezoni od 6.000 do 7.000 kuna, a nikada manje od 5.000. Problem je naći iskusne radnike, jer mnogi odlaze vani ili rade za sebe, ali se ne žalimo, iako često vlasnici malih firmi ne zarađuju više od radnika. Obaveze su velike“, objašnjava nam Darko.
Gledamo karavanu novinara i gostiju kako napuštaju od države davno napušteni Srb. Svi se sele pedesetak kilometara južnije, sljedeći vječiti derbi je u Kninu. Uskoro će se i tamo pokositi trava na dječjim igralištima i postaviti pozornica za novu predstavu. Tamo se slavi kraj rata. Iz perspektive gotovo potpuno napuštene Like, nije baš najjasnije ima li zapravo razloga za neko veliko slavlje.
Lupiga.Com