Ono što je po uobičajenim kriterijima bezočna laž, Hrvatima je historija. Malo je naroda koji su upornošću i trudom uspjeli odnjegovati tako izraženi antagonizam između pamćenja i istine
“A pučanstvo?” upitala je Andru Krstulovića Oparu postarija gospođa, blago se nagnuvši prema sugovorniku, smještena na sjedištu preko puta njega u kupeu vlaka koji je mrzovoljno kloparao kroz dalmatinski krš. Imala je sijedu kosu skupljenu u rep i blijedosive oči, od kojih je ono lijevo, činilo se, bilo načinjeno od keramike ili matiranog stakla.
‘Što s pučanstvom?’ zbunio se gradonačelnik Splita i naglo uspravio, kao da se trgnuo iz drijemeža.
‘Pa ako ste odlučili obilježiti 22. godišnjicu famoznoga Vlaka slobode’, pojašnjavala je gospođa, ‘i to tako da formirate željezničku kompoziciju koja će odvoziti relaciju Split-Knin-Split, a nazvali ste je također Vlakom slobode, onda u toj kompoziciji upadljivo nedostaju šire narodne mase.’
‘O čemu vi pričate?’ mrštio se lokalni dužnosnik, dodatno iritiran činjenicom da sugovornicu ne poznaje.
‘Pa o puku, gospodine Popara…’
‘Opara!’
‘Dobro, dobro… Samo sam htjela napomenuti, gospodine Opara, da ovaj vaš obljetnički Vlak slobode, koji saobraća na relaciji Split-Knin-Split, ukoliko u njemu izostaje pučanstvo, nema ama baš nikakvu spomenarsku vrijednost. O tome ste svakako morali povesti računa.’
‘Kako to mislite?’
‘Umjesto što željezničkim prometalom na ovaj svečani dan vozite šačicu rabljenih političkih njuški komunalnog ranga, trebali ste ga nakrcati svjetinom. Vlak slobode bez širokih slojeva građanstva je nešto potpuno neprihvatljivo. Kao zastava bez grba ili, ako će vam to pojačati doživljaj, kao Hrvatska bez Hrvata. Uopće nije pristojno evocirati neki događaj u formi njegove negacije, kao izvrnutu varijantu onoga što se doista zbilo.’
‘Govorite gluposti, gospođo!’ poskočio je gradonačelnik iz sjedala. ‘Zna se da je Vlakom slobode, 26. kolovoza 1995., ni tri tjedna nakon Oluje, putovao kompletan državni vrh, na čelu s predsjednikom Tuđmanom. Nije tu bilo mjesta za ‘široke slojeve građanstva’, kako insinuirate.’
‘To je potpuno točno’, umirila ga je gospođa. ‘No taj je vlak, ako vas smijem podsjetiti, vozio na relaciji Zagreb-Karlovac-Ogulin-Gospić-Knin-Split, a ovaj vaš drži prugu Split-Knin-Split, pa ste mu svejedno prišili memorijalni naziv Vlak slobode. Po toj je trasi, međutim, prije dvadeset i dvije godine pičila nešto drugačija struktura putnika, makar nije nedostajalo ni političke elite.’
‘Kakva struktura putnika?’
‘Kao okorjeli Splićanin to biste morali znati, gospodine Popara. Odmah nakon Oluje, svakoga je jutra sa splitskoga kolodvora vlak s povećim brojem vagona polazio za Knin, da bi se u večernjim satima vraćao u grad. Lokalno se pučanstvo, bez kupljenih voznih karata, masovno u njega ukrcavalo s praznim, a navečer iskrcavalo s punim torbama.’
‘Ne razumijem…’
‘Višesatnu pauzu u Kninu pučanstvo je koristilo da temeljito opelješi dućane, samoposluge, zanatske radnje, napuštene stanove i kuće, čak i staje. Bijela tehnika je bila naročito na cijeni, no uzimao se i namještaj, sve što bi palo pod ruke, posteljina, srebrnina, šerpe i tanjuri, umjetničke slike, lusteri, tepisi, zaostali prehrambeni artikli… A s prvim mrakom, kada bi se umorni putnici vratili doma, dočekivala bi ih nasmijana obiteljska lica: ‘Što si nam, tata, donio iz Knina?”
‘Pa to je četnička propaganda!’ dreknuo je Andro Krstulović Opara. ‘To što govorite su gnjusne izmišljotine!’
‘Gnjusne sigurno jesu’, smireno je nastavila gospođa, ‘ali izmišljotine bogami nisu. Tim više što se prizor koji vam opisujem ponavljao iz dana u dan kroz više tjedana. Možete li uopće pretpostaviti koliko se stanovnika Splita bilo ukrcalo u taj vaš vlak što ga danas pretvarate u putujući spomenik? Kolika se rijeka pitomih građana hrabro prepustila putovanju nabavnoga tipa? A sada ste sve njih isključili iz ovoga voznog slavlja, gospodine Popara. Drsko im odričete zasluge za hrvatsku slobodu!’
‘Vi drsko klevećete, gospođo!’ bijesno je siktao gradonačelnik. ‘Rigate teške optužbe bez ikakvih dokaza!’
‘Ooo, dokazi itekako postoje, gospodine Popara. Objavljene su pikantne reportaže o toj materiji u onome opskurnom splitskom tjedniku, nemojte se praviti da ih niste vidjeli. Hrvoje Polan načinio je krasnu kolekciju fotografija na kojima uzorni splitski muževi prazne kninske radnje i stanove. A lica im gotovo blistaju od ponosa, jer znaju da će ih na povratku dočekati zadovoljne ženice: ‘Što si nam, mili, donio iz Knina?”
‘Namjerno me provocirate! Neću vas udariti samo zato što sam pristojna i kultivirana osoba. Zvat ću osiguranje da vas izbaci iz kupea!’
‘Ali zbog čega? Ja samo želim upozoriti da je pomalo besramno isključiti toliki splitski puk iz događaja u kojemu je on bio glavni akter. Zar ne mislite da će vam brojni građani Splita zamjeriti što ste ih ekskomunicirali iz evociranja slavne oslobodilačke epopeje? Kada ovo pružno vozilo proglašavate ‘simbolom zajedništva’, zašto utajujete pojavu na kojoj je to zajedništvo ostvareno?’
‘Vi niste normalni! Kako ste uopće ušli u Vlak slobode?’
‘Ako se ovo zove Vlak slobode, gospodine Popara, onda se njime, kao što i sami znate, simbolički proslavlja sloboda prisvajanja tuđe imovine, sloboda krađe, sloboda pljačke, kako god hoćete… Bilo bi mnogo uljudnije da to fino osvijestite, nego što prakticirate memoriranje kao radikalni oblik krivotvorenja. Jer ova vaša željeznička kompozicija dekomponira povijesne činjenice, da tako kažem. Doduše, to je već postala uobičajena stvar…’
‘Ma što je uobičajena stvar?’
‘Ono što je po uobičajenim kriterijima bezočna laž, Hrvatima je historija. Malo je naroda koji su upornošću i trudom uspjeli odnjegovati tako izraženi antagonizam između pamćenja i istine.’
Splitski gradonačelnik tu je nakratko zanijemio, zelen od srdžbe, tup od rođenja, pa je blagoglagoljiva putnica nastavila:
‘To je još vidljivije na primjeru onoga drugog Vlaka slobode, koji je vozio od Zagreba do Splita, i u isto vrijeme davao legalitet ovome na lupeškoj trasi Split-Knin-Split. Barem ako je suditi po svinjarijama što ih je na usputnim stanicama izricao vaš pokojni vođa, a koje se danas smatraju ‘porukama mira’.’
‘Kakvim sad svinjarijama, pobogu?!’
‘Prva: I još ih ima, i ovdje kod vas. Od 22 suca u Karlovcu sedmoro su Srbi! Druga: Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo! Treća: Neka im je sretan put, nisu stigli ponijeti ni devize, ni svoje prljave gaće! Želite još?’
‘Želim da začepite gubicu, glupačo!’ iskolačio je oči Andro Krstulović Opara. ‘Što vi od mene zapravo hoćete? Tko ste vi uopće?’
‘Zovem se NN’, rekla je gospođa. ‘Od preostale imovine imam još samo metak u potiljku, što mi je uručen kraj bunara u selu koje upravo možete vidjeti kroz vagonski prozor, a čije vam ime, kao okorjelom Splićaninu, ne znači ništa. No i u takvim okolnostima dala sam nemali doprinos hrvatskoj slobodi: solidno očuvanu vešmašinu, dva servisa za jelo, komplet kristalnih čaša, ručno izrađenu hrastovu vitrinu, plinski šporet, četiri izvezena stolnjaka…’
Vlak je taman trubeći ulazio u Knin, dočekan limenom glazbom, te je gradonačelnik Splita namjestio zgrčeni osmijeh i mahao, a kada je okrenuo glavu ženske spodobe s konjskim repom i keramičkim okom više nije bilo u kupeu, s ciglom u stomaku, poluošamućen, obliven hladnim znojem, odradio je sve protokolarne obaveze, rukovao se i fotografirao s kolegama, položio vijence na spomenike, odverglao pripremljene recitacije o ‘simbolu zajedništva’ i ‘porukama mira i slobode’, popeo se čak i na tvrđavu, krajnjim naporima, pa u poslijepodnevnim satima istim putem nazad, shrvan od umora, štipao se po butinama da slučajno ne zadrijema u kupeu, da ga spodoba opet ne zaskoči, da mu ne siluje savjest, tek kasno navečer stigao je kući, potpuno izmožden, žut u licu, siv u duši, osjeti olakšanje čim ugleda sretna lica supruge i djece:
‘I? Što si nam donio iz Knina?’