Nacionalizacija se, dakle, kao bumerang vratila točno na ono mjesto u kojem je počelo simboličko rušenje socijalističkog svijeta, i to ne na valu sovjetskih tenkova, nego sukladno željama velikog dijela Berlinaca.
Piše Dragan Markovina
Iako su parlamentarni izbori u Njemačkoj i odlazak Angele Merkel bili vijest ne samo tjedna nego mjeseca, prava vijest godine jeste povratak socijalističkih pojmova i vrijednosti na Zapad. Konkretno ideje nacionalizacije. Ako postoji nešto u čemu se pobjednički akteri posthladnoratovskog svijeta, a tu se liberali i nacionalisti, slažu, to je da nema povratka na staro. Bez obzira na to što im je socijalizam kao takav odbojan, a samim tim i njegov rječnik, zbog kojega nisu ni koristili ovu krilaticu, posve je očito da je ona zaživjela u praksi. Štoviše, nemogućnost da se zamisli povratak socijalizma u cjelini ili makar nekih njegovih dijelova je toliki da su svi ti pojmovi, poput samoupravljanja, nacionalizacije i sl., jednostavno protjerani iz javnosti, na način da ih se više uopće ne spominje. Zbog toga je opravdano posumnjati da mlađi od trideset godina uopće znaju što znači nacionalizacija ili samodoprinos. U tom posthladnoratovskom svijetu ili u našem kontekstu u svijetu nakon okončanja ratova, jedini politički sukob svodio se na onaj između nacionalizma i liberalizma, ili pobliže između zatvorenog i otvorenog društva, odnosno između svijeta isključivosti i onog ljudskih prava.
“GOOD BYE, LENIN”
Drugim riječima, politika se svela na pitanje identiteta, a ne stvarnog sadržaja, a u čitavoj priči jasno je na koju stranu su stale vjerske zajednice. Tako smo na jednoj strani dobili kompletan establišment, a na drugoj međunarodne ambasade i fondacije koje su financirale i financiraju sve moguće vrste nevladinih organizacija koje se bave svim mogućim pitanjima sloboda, prava, manjina, zaštite okoliša, suočavanja s prošlošću, što je sve poželjno, ali nikad pitanjem rada, kapitalističkog sistema, stvarne egzistencije ljudi i njihovog svakodnevnog života. Socijalizam je toliko temeljito prognan iz zapadnog, ali i europskog svijeta u cjelini, da su čak i one nominalno socijalističke partije, koje nose socijaldemokratsko ime i dio su socijalističke internacionale, to ostale samo nominalno. Socijaldemokratske partije su suštinski dio tog svijeta i establišmenta, zbog čega pobjedu SPD-a na izborima u Njemačkoj možemo promatrati tek kao redovnu promjenu u uhodanom sistemu, a ne kao nekakav radikalni raskid s erom Angele Merkel. Uostalom, ionako su dosad bili u koaliciji s njenom partijom.
Socijalizam je u međuvremenu stekao pravo građanstva tek u formi nostalgije, što je na njemačkom primjeru dobilo legitimitet u javnosti kroz film “Good bye, Lenin” ili u formi urbanizma i spomeničke arhitekture kao na jugoslavenskom primjeru, što je čak dobacilo do izložbe u njujorškoj MoMai. No, na polju suštinske subverzivnosti, socijalističke ideje nisu imale šanse. Istina je i da marksizam proživljava novu mladost, no opet u nišama ljevice na univerzitetima i po raznim teorijskim festivalima, a nikako u praksi.
MOŽEMO SAMO SANJATI
Stoga je prava vijest godine činjenica da su građani Berlina na referendumu s masovnim odazivom od preko 70%, s gotovo šezdesetpostotnom većinom podržali ideju nacionalizacije stanova koji služe za ubiranje skupe rente, dok dobar dio građana ne može riješiti stambeno pitanje. Budući da je ideja nacionalizacije odavno prognana s istoka i jugoistoka Europe, da bi u Latinskoj Americi, gdje je nastavila svoj život, bila proglašavana za totalitarističku praksu socijalističkih populista, ovaj njezin povratak na veliku scenu baš u Berlinu izgleda kao revolucionarni završetak ciklusa. Nacionalizacija se, dakle, kao bumerang vratila točno na ono mjesto u kojem je počelo simboličko rušenje socijalističkog svijeta, i to ne na valu sovjetskih tenkova, nego sukladno željama velikog dijela Berlinaca. To konkretno znači da ljudi imaju osjećaj za socijalnu pravdu i zapravo su skloni ljevici kad ih se pita o suštinskim pitanjima. Stoga ova odluka predstavlja istinski revolucionaran čin koji može presudno vratiti socijalističke ideje i u praksu, a ne samo u javni prostor. Imajući to u vidu, najzanimljivije će biti kako će se postaviti gradske vlasti, sastavljene od socijaldemokrata, zelenih i ljevice. Za Ljevicu stvari nisu upitne, no za vladajući SPD je teško očekivati da pristane na to. Činjenica jeste da je referendum konzultativan i neobavezujući, ali odluče li odbaciti njegove rezultate, radit će izravno protiv vlastitih birača i građana i prekinuti svaku vezu sa svojim ideološkim korijenima.
Pitanje stanovanja jeste jedno od temeljnih pitanja društva uopće, za što je uostalom dovoljno pogledati jagmu za tuđim stambenim kvadratima koja je nastala devedesetih. A koja uopće ne bi ni bila moguća da socijalističko društvo nije izgradilo te stanove i dalo ih vlastitim građanima. Što je stvar o kojoj mi današnji možemo samo sanjati.