Kada je Broz otišao s ovog svijeta, ostavio je za sobom Hrvatsku kao drugu najrazvijeniju socijalističku zemlju, ispred je bila samo Slovenija, a danas je opet druga, ali odozdo – siromašnija je samo Bugarska. Otuda rugalica ‘Niste u stanju ni okrečiti ono što je on sazidao’
Još otkako je Vojislav Šešelj ranih devedesetih mahnito prijetio da će probosti Brozovo truplo glogovim kolcem, nije bilo ovako zapjenjenog nasrtanja na maršala kao sada u Hrvatskoj. I zaista, izgledalo je da ta posthumna egzekucija samo što nije obavljena, tako da se Zlatko Hasanbegović ohrabrio zahtijevati ono što je čak i za njega dosad bilo previše. Ukinuti Dan antifašističke borbe 22. lipnja i tako toj nemani jednom za svagda zakovrnuti vratom. Ali onda se dogodio neočekivani obrat. Tito se s nekoliko javnih skupova podrške počeo izvlačiti iz škripca, što je zbunilo hrvatske glogove kopljanike jer su očito zaboravili da se on baš u takvim situacijama (Neretva, Sutjeska, Drvar) odlično snalazio. Doduše, ovaj put olakšavalo mu je što ga nisu okružile elitne neprijateljske desantne i ekspedicione trupe, nego bezglava rulja neizlječivih gubitnika, koji ne samo što guraju Hrvatsku na poraženu stranu u Drugom svjetskom ratu, nego su barem pasivno krivi za još jedan veliki poraz. Baš ovih dana objavljeni su podaci koji prikazuju svu grandioznost tog poraza. Kada je Tito odlazio s ovoga svijeta, ostavio je za sobom Hrvatsku kao drugu najbogatiju socijalističku zemlju, ispred je bila samo Slovenija, a danas je ona opet druga, ali odozdo – siromašnija je jedino Bugarska.
Tako se na društvenim mrežama pojavila dovitljiva rugalica ‘Niste u stanju ni okrečiti ono što je on sazidao’, i zbilja, kada je zidar otišao, ono što je za njim ostalo postepeno se pretvorilo u sivu pustoš o kojoj nitko ne brine. Ali nije riječ samo o zidovima. Osim što je bio među četiri-pet najvažnijih antifašističkih lidera, zahvaljujući kojima je dobiven veliki rat protiv nacifašizma, Tito je bio i superiorni tvorac hrvatskog (jugoslavenskog) moderniteta. Danas to jedva da itko i spominje, ali tu su se, često na visokoj svjetskoj razini, ispreplitale i nadopunjavale ekonomska, socijalna, kulturna, prosvjetna, zdravstvena, ženskopravaška, arhitektonska i svaka druga emancipatorska funkcija jedne ne samo ratno uspješne, nego i na sve druge načine plodne revolucije. Naravno, Hasanbegovića i ostale obožavatelje ustaških mučenika i šehida ova tema nimalo ne zanima, uostalom oni, rekosmo, puno više vole poraze nego pobjede. Zato i izgledaju tako jadno i marginalno kao da se, kada već spomenuh Neretvu i Sutjesku, ondje poslalo na Tita rezervni sastav njemačke seoske policije. Ili čak ni toliko, nego združene snage njemačkih lovačkih društava. Naravno, Nijemci nisu bili toliko glupi, nego su na njega poslali elitne zračne, tenkovske, topničke i druge trupe, koje su bile ne samo vrh vrhova vojničke vještine, nego su prednjačile i u nemilosrdnosti u obračunu s ranjenim partizanima i civilnim stanovništvom.
Zanimljivo je da su baš ovi tonovi, koji više ističu emancipatorsku nego ratničku stranu Titovog antifašizma, dominirali i na prvom javnom skupu podrške maršalu na zagrebačkom trgu koji nosi njegovo ime. Kazališna redateljica i teatrologinja Snježana Banović čak je otvoreno priznala da nije bila poklonik Broza za njegova života, jer joj se nije sviđao autoritarni tip vlast koji je utjelovljivao. Ali, prepričat ću to više nego citirati, bilo je to doba otvorenih civilizacijskih perspektiva, nešto kao modernizacijski 2.0, kada se usporedi s jednostaničnim primitivizmom današnjih ustašonostalgičara, koji nemaju nikakvu političku agendu. I jedino što jasno i glasno artikuliraju je da se makne Titovo ime iz središta Zagreba. Što poslije toga, ne znaju, a to je u političkom smislu otprilike kao povratak na razinu pismenosti iz vremena klinastog pisma. Dakle nije Pavelićeva NDH bila samo zločinačka država, ona je bila i civilizacijski, kulturno i na druge načine inferiorna antifašističkom partizanstvu od kojeg je pobijeđena. To je možda i jedna od najzrelijih ocjena Brozove vladavine koja se dosad čula, a tome je za ovogodišnjeg obilježavanja Dana antifašizma dodatni obol dala sisačka gradonačelnica Kristina Ikić Baniček, koja je prva progovorila o nečemu o čemu je odavno trebalo progovoriti, a to je paradni antifašizam hrvatske ljevice ili, bolje rečeno, nazoviljevice.
U istu kategoriju spada i prva inicijativa kojom se jedna udruga hrvatskih branitelja javno deklarirala kao antifašistička. Inicijativa je došla iz nekada crvenog Splita, koji je očito i zbog toga proteklih četvrt stoljeća bio izvrgnut planskoj desnoj radikalizaciji i ustašizaciji. To ne znači da je projekt VeDRA (Veterani Domovinskog rata – antifašisti) baš u svemu dobro osmišljen, prije svega jer izjednačavanje Narodnooslobodilačkog i Domovinskog rata u startu boluje od ozbiljne falinke. Domovinski rat bio je, valjda ne treba dokazivati, nacionalni projekt, na rubovima snažno osjenčan nacionalističkim sadržajima, o čemu najbolje svjedoči protjerivanje i raseljavanje formativnog dijela srpske populacije u Hrvatskoj. Toga u Brozovom antifašizmu ne samo da nije bilo, nego nije ni moglo biti, jer je on bio internacionalan i takva protjerivanja nisu dolazila u obzir. Tu onda dolazi i bitna greška koju često čine i najprobraniji hrvatski antifašisti, kada današnju Hrvatsku vide kao rezultat avnojevskog (zavnohovskog) opredjeljenja Titovog antifašizma. Pravno, da ne kažem advokatski, to je zbilja tako, ali također je jasno da je prirodni okvir tog antifašizma bila Jugoslavija, jer se tek tu zrcalila sva emancipatorska suština partizanskog pokreta. Uostalom, treba li podsjećati da su se nacionalistički lideri ranih devedesetih slagali samo u jednom, da treba srušiti Jugoslaviju. I to ne samo zato što drukčije nije bilo moguće stvoriti nove nacionalne države, nego i zato što se odmah na početku pokazalo da je ona bila civilizacijski razred više. Ili, kako je svojedobno rekao moj kolega iz ‘Ferala’ Predrag Lucić, citiram po sjećanju, Jugoslavija je bila naša Evropska unija koju su stvorili najbolji, a srušili najgori. Nikada ništa točnije i pronicljivije na ovu temu nije rečeno.
Dugo je izgledalo da je to zadano jednom za svagda, da drukčije jednostavno ne može i neće biti. Ali evo, ove se godine oko Tita stvorila neka nova, drukčija kemija, doduše još na razini epruvete i bez ikakvih jamstava da će se odatle proširiti. Ali poruka o tome ipak je stigla gdje treba. HDZ je nakon višegodišnjeg izbjegavanja da se o tome izjasni sada ipak zauzeo stav da treba izbrisati ime Trga maršala Tita u Zagrebu. Tome se odmah ‘hrabro’ pridružio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, a znakovito je i ono što se dogodilo na ovogodišnjoj središnjoj proslavi antifašističke borbe u Brezovici. Nitko iz državnog vrha nije se ondje pojavio, nego su redom poslali svoje izaslanike, što ne može biti shvaćeno drukčije nego da će ubuduće na antifašističkim svetkovinama sebe smatrati samo gostima. Domaćini bi to trebali uzeti k znanju i dobro razmisliti treba li takve goste narednih godina uopće zvati.