Foto: Tanjug
Ostavka predsednika Vlade Srbije Miloša Vučevića nema nikakve veze sa moralnim činom i ličnom odgovornošću. Ona je pokušaj spašavanja predsednika Srbije Aleksandra Vučića od odgovornosti za sve ono što se dešava već tri meseca i smirivanja političke situacije.
Piše: Nenad Kulačin
Srbija odavno nije imala bezličnijeg premijera koji za deset meseci svog mandata nijednom nije stao pred novinare i odgovorio na jedno njihovo pitanje. Tako je i otišao sa funkcije. Pročitao je šta je imao i napustio salu. Verovati da se osetio odgovornim, čak i u situaciji kada su stranačke kolege čiji je on predsednik, unakazile studente u Novom Sadu, velika je utopija.
Tužno je koliko ostavka premijera jedne zemlja, makar to bila i Srbija, nije izazvala ne samo bilo kakvu reakciju građana, nego bukvalno nije ni konstatovana. Čemu onda takav čin?
Ona je, pre svega, očajnički pokušaj predsednika Srbije Aleksandra Vučića da se održi na vlasti i to tako što bi ponudivši na pladnju dve glave uglednih naprednjaka, premijera Vučevića i gradonačelnika Novog Sada Milana Đurića, pokušao da smiri situaciju u Srbiji u kojoj svakodnevno stotine hiljada ljudi mirno i dostojanstveno na ulicama traže pravdu.
Uostalom, kako komentarisati činjenicu da je osam sati pre krvničkog napada na studente u Novom Sadu te iste studente pozivao na dijalog? Zar nije njegova odgovornost upitna, a ne premijera i gradonačelnika Srbije?
Vučiću je ‘mnogo žao’
Predsedniku Srbije je mnogo žao zato što je Vučević podneo ostavku. Toliko žali taj potez, da nije stigao da sa jednom rečju iskaže žaljenje zbog činjenice da su njegovi “lojalisti” polomili vilicu i desnu nogu studentkinji od 22 godine samo zato što je sprejom po šablonu crtala neku poruku na kanti za smeće preko puta prostorija SNS. Vučiću je veoma žao, a videlo se i da mu je teško, zato što su njegovi ljudi napravili taj incident “u trenutku kada su studenti dali autogol zbog blokada na Autokomandi i kada ih je bilo mnogo manje nego što su očekivali” što je moglo politički da se iskoristi. Ti momci, kako ih je uporno nazivao, naneli su veliku štetu i državi i stranci. To je rekao u večeri posle prve, a uoči druge operacije vilice nastradale studentkinje Akademije umetnosti u Novom Sadu kao rezultat rada njegovih sledbenika.
Znajući da će sav bes da padne na najodgovornijeg čoveka za sve ono što se dešava u Srbiji, morao je da pokuša da ga barem malo kanališe ostavkama pomenutog dvojca. I naravno, nije uspeo. Svi znaju u Srbiji ko i kako vuče konce u Srbiji. Niko se nije preterano potresao niti zadovoljio ostavkama.
Mora da bude kristalno jasno da Vučević nije podneo ostavku zbog pada nadstrešnice, kako je tu i tamo pokušano da se proturi. Njegovu ostavku nisu tražili studenti. Tu dilemu je razrešio sam predsednik koji je naglasio da je premijer ostavku podneo zbog fizičkog napada “momaka” na studente. Ako je i od naprednjaka, mnogo bi bilo da se posle tri meseca osećaju odgovornim. Vučić je, uostalom, posle ostavke ministara Gorana Vesića, Tomislava Momirovića i Jelene Tanasković, proglasio embargo na ostavke. Sve do trenutka kada je to njemu neophodno.
Situacija u stranci daleko od idealne
Situacija u vladajućoj partiji, čiji je predsednik upravo premijer u ostavci, daleko je od idealne. Naročito je to vidljivo na lokalu. Članovi SNS se svakodnevno susreću sa masovnim protestima čak i u onim sredinama u kojima nikada nisu zabeleženi ikakvi protesti. Nije prijatno kada gledate svoje sugrađane, komšije, rođake, kumove… kako šetaju pored prostorija SNS i skandiraju – Ruke su vam krvave.
U to se uverio i predsednik Srbije, jer je na svom mitingu u Jagodini okupio jedva dvadesetak hiljada ljudi koji su dovedeni iz svih delova Srbije. Autobusi su bili poluprazni, a za prostor koji u tom gradu može da primi sedam hiljada ljudi, režimski mediji su objavili da je bilo više od 100 hiljada. Ta procena je bila toliko nerealna da je Vučić morao da je koriguje za više od 50 odsto.
Kakav sada manevar Vučić još može da preduzme? On bi najviše voleo da se ide na izbore. Tu je nenadmašiv i računa da ponovo može da prevesla opoziciju raznim malverzacijama. Na tim izborima, pored ovolike podrške studentima u Srbiji, verovatno bi učestvovao sam, jer niko, sem pristalica SNS, na njih ne bi izašao. Stav opozicije je da se prvo ispune zahtevi studenata, onda izglasa prelazna vlada koja bi omogućila uslove za fer i slobodne izbore, pa tek onda izlazak na birališta.
Kupovina vremena
Ako bi se odlučio da imenuje novog mandatara, mogao bi da pokuša da relaksira priču o Vladi tako što bi na mesto premijera predložio neku nestranačku ličnost blisku sebi. Nešto slično što je uradio kada je za gradonačelnika Beograda postavio dr Zorana Radojičića, direktora Dečije bolnice u Tiršovoj. Kao dva stranačka kandidata se već pominju aktuelni ministar finansija Siniša Mali i šef diplomatije Marko Đurić.
Šta god da uradi jasno je da kupuje dodatno vreme. Sigurno ne razmišlja o najboljem potezu po sebe, a to je da podnese ostavku na mesto predsednika. To je svakako rizičan potez, ali bi na taj način prebacio teret u dvorište opozicije koja je pod naletom studenata nekako sklonjena u stranu.
Vučiću polako, ali sigurno dolazi na naplatu sve ono što je bila njegova vodilja od devedesetih do danas. Razni vučevići, brnabići i ostali su samo figure koje će u datom trenutku skloniti sa šahovske table ne bi li pokušao da pobedi. Naročito ako je u toku akcija spasavanja “redova” Vučića.