Nedavno Zastupnički dom Parlamenta Federacije usvoji Zakon o izbornim jedinicama i broju mandata. Ako dobro razumjeh, poticaj za to je došao iz Venecijanske komisije, prema kojoj je nalog Ustavnoga suda u vezi s Izbornim zakonom moguće izvršiti na razini Federacije, zakonskim zahvatima njezina parlamenta.
Zaludu, međutim, i Venecijanska komisija i u Zastupničkom domu izglasano zakonsko rješenje. Jer, da bi ono snagu zakona i zadobilo potrebno je savladati hrpu prepreka koje još uvijek stoje na putu. Zeleno svijetlo, prvo, usvojeno rješenje mora dobiti u Domu naroda na razini Federacije. A šanse za to su gotovo pa nikakve.
Zasjedanje Doma naroda, naime, mora netko sazvati. Prema postojećim procedurama to je obveza njegova predsjednika. A on, točnije predsjednica, koja je protiv izglasanog rješenja, će učiniti sve da do zasjedanja ne dođe.
Ta vrsta opstrukcije, doduše, ima rok trajanja. Jer, jednom će se Dom naroda morati sazvati. Ali, tada su na raspolaganju drugi instrumenti. Moguće je, prije svega, njegovo zasjedanje opstruirati organiziranim nedolaskom zastupnika jednog nacionalnog kluba – u konkretnom slučaju kluba Hrvata. Moguće je, potom, ako se od opstuiranja odustane, korištenje instituta vitalnog nacionalnog interesa – a on čitavu priču dodatno produžava.
No, priča se ne završava ni kada se iskoriste procedure koje omogućuju pravo većinskog izglasavanja zakona u ovom parlamentarnom domu – jer, tada na scenu stupa Predsjednik Federacije. Bez njegova parafa nema proglašenja zakona. A čovjek je već dao do znanja da će štititi ustav prema tumačenju njegove partije – da je izglasani zakon udar na demokraciju, pravnu državu, Washingtonski i Daytonski sporazum. I da preko njega, pojasni lider HDZ-a, bošnjačke stranke nastoje od Federacije napraviti građanski, točnije bošnjački entitet, a iz BiH protjerati i ono malo Hrvata što je još ostalo.
Sve to, dakako, ne ostaje i bez drugih negativnih efekata. Zaludu uvjeravanja, koja se moglo čuti i ovih dana, kako su nam svi ekonomski parametri pozitivni, kako je po nekima od njih BiH najbolja i u regiji, kako se bilježi stalan rast industrijske proizvodnje i izvoza, samo što nam, da se poslužim narodnom, ne poteku med i mlijeko. Zaludu sve to, i još štošta dakako – jer nacionalističko talasanje čini svoje, čak i u vezi s evropskom budućnošću zemlje. Brže no što se moglo i pretpostaviti, recimo, topi se zanos za pridruživanjem EU. U 2011. godini ga je, prisjetimo se, podržavalo devet desetina građana BiH. Pet godina kasnije potpora evropskoj budućnosti je pala na oko 70%, a ove godine, prema svježe objavljenom istraživanju, priključivanje društvu evropskih naroda želja je tek 56.5% građana – u RS samo 30,3% njih.
Puno je, nažalost, indikatora kako bi se ovakav trend mogao i nastaviti. Jer, Evropa zbog BiH i razračuna njezinih nacionalističkih filozofija ne želi odustati od svojih vlastitih, evropskih principa i standarda. U prilog tome, uostalom, govore i neka od dodatnih pitanja koja je, u okviru razmatranja zahtjeva za status kandidata u EU, Evropska komisija postavila vlastima naše zemlje. Administracija u Bruxelesu, primjerice, nikako da shvati pojam „konstitutivnih naroda“. Ili, kako u dodatnom pitanju stoji, „što je pravna osnova za princip ‘konstitutivnih naroda’ i u kakvoj je on vezi s principom jednakosti svih građana neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti kao što je određeno pravnom stečevinom EU?“.
Teško da će, ruku na srce, zaludu sva dodatna pojašnjenja, Evropa te naše novotarije ikada i shvatiti. U prilog tome, među inim, svjedoče i presude Evropskoga suda. U kojima se, u nekima od njih posebice, naglašava da se na institut „konstitutivni narodi“ pristalo kako bi se zaustavilo rat – i kako danas ne postoji niti jedan razlog za zadržavanje takvih, ustavnih odredbi koje za račun kolektiva diskriminiraju građane i ignoriraju njihova temeljna prava.
S druge strane, ni domaće etnonacionalističke filozofije neće napraviti ni jedan korak kako bi se evropskim principima i standardima zemlju približilo. Jer, približavanje ne odgovara njima samima. I evropskim ciljevima radije pretpostavljaju druge – okretanje, recimo, Moskvi i partnerstvu s Rusijom – ili veću zagledanost u Erdogana i Ankaru, svejedno.
Zašto to čine? Zato što im, krajnje pojednostavljeno, odgovara održavanje stanja status quo-a, u kojem cvjetaju kriminal i korupcija, u kojem i dalje mogu balahati, pljačkati a da im nitko ni pera ne može odbiti. Masa je primjera koji u prilog tome i svjedoče. U devet javnih poduzeća Federacije, recimo, za dvije godine, u vremenu 2014-2016., nakon proglašenog moratorija federalne vlade na zapošljavanje, bez natječaja je zaposleno skoro 1.700 ljudi – partijskih kadrova SDA i HDZ dakako – i sve to uz prethodni blagoslov te iste vlade i njezinih ministarstava. A s evropskim principima i standardima to nije moguće.
Ili, Zakon o akcizama usvojen je kako bi se, obrazlagano je, moglo obnavljati postojeću i graditi novu putnu infrastrukturu. Osobno, da ne mudrujem, iako se radi o novom udaru na ionako jadan standard prosječna čovjeka, protiv toga ne bih imao ništa. Problem je, međutim, što će prikupljena sredstva završiti, ne u investicijama u putnu infrastrukturu nego u krpljenju proračunskih rupa – koje su zbog nespremnosti vlasti na carske rezove sve veće i sve proždrljivije. Uostalom, u zadnjih godinu i pol je na ime putarina inkasirano preko 600, a na ime akciza skoro 800 miliona maraka. I gdje su? Nije valjda da su u jamu propale? No, nitko da o njima – ako se već uspiju dogovoriti kako ih uopće podijeliti, kome će koji dio plijena pripasti – položi bilo kakav račun.
Ili, prije četiri godine su u parlamentarnu proceduru upućeni amandmani na Ustav Federacije koji ukidaju mogućnost zastare i amnestije za kaznena djela u oblasti privatizacije i gospodarskog kriminala. Ali, u mandatu ove vlasti na njima se, u ladicama onih koji su za sreću svoga naroda zaduženi, samo kupi paučina. Nikome, hoću reći, ni na kraj pameti da ih na dnevni red zasjedanja federalnog parlamenta i stavi. A nije da ih se iz reda parlamentaraca na tu obvezu i ne podsjeća. Naravno da to tjera na pitanje – zašto? Jedan od parlamentaraca tvrdi, a sve upućuje da bi mogao biti u pravu, zato što ova vlast želi ozakoniti pljačku društvene imovine i, onemogućavanjem predloženog amandmana, igrati na kartu zastare počinjenih kaznenih djela.
Da je, na koncu, interes naroda samo paravan za zaštitu kriminalaca potvrđuje i najnovija priča s izmjenama Kaznenog zakona Federacije. Zastupnicima federalnog parlamenta, ako je saopćenju SDP-a vjerovati, uz obrazloženje kako se radi o ispunjavanju EU standarda, po skraćenoj proceduri su pod nos turnute izmjene zakona kojima se dekriminaliziraju neka od kaznenih djela kod kojih se koristi politički utjecaj. I ni za što od toga se, po svemu sudeći, ne bi znalo da prašinu nije digla Delegacija EU u BiH. Koja vlasti upozori kako su u Zastupničkom domu izglasane izmjene suprotne usvojenim standardima EU. I kako one, pored budućih, mogu dodatno ugroziti i kaznene istrage koje se već vode – i u pitanje dovesti evropski put BiH dakako.
Upozorenje Delegacije EU, pa i neka druga, su pokušaj obmane tobožnjim ispunjavanjem evropskih standarda definitivno demistificirali. I dali do znanja da se ne radi ni o kakvim, posebice ne evropskim standardima nego o zaštiti kože vlastodržaca od postojećeg ili mogućeg kaznenog gonjenja u budućnosti. Upozorenje EU je, dodajmo i to, dio parlamentaraca „natjeralo“ da vlastitu grešku priznaju i najave uskraćivanje potpore u Domu naroda federalnog parlamenta. Iz SDP-a su, recimo – svoju suglasnost izglasavanju predloženih izmjena Demokratska fronta nije dala ni u Zastupničkom domu – najavili kako se na njih, jer su obmanu otkrili, ne može računati. I da oni ne žele „biti sudionici parlamentarnog desanta na pravosudni sistem i kazneno zakonodavstvo“.
Hoće li, pitanje je, to isto učiniti i ostali, oni što su za predložene izmjene digli ruke? Hoće li, recimo, to učiniti SDA, HDZ i SBB? Hoće li priznati da su i oni od svoje vlade obmanuti? Postupanje svake od njih će dati i odgovor na pitanje gdje je stvarni izvor pokušaja udara na kazneno zakonodavstvo? I na pravosudni sistem dakako. I tko je, neovisno o tome tko je izmjene i predložio – a predložila je zastupnica nove stranke koja je izmilila iz legla SDA – poziciji dekriminalizacije trgovine utjecajem i aplaudirao. Najbolje da sačekamo – bez odgovora, siguran sam, nećemo ostati. I, još sam sigurniji, na odgovor nećemo baš dugo ni čekati.