Socijalna pobuna u februaru 2014. godine ipak je ostavila trajnije posljedice na bosanskohercegovačku političku atmosferu. Strah od nestabilnosti na Balkanu potakao je proglašavanje tzv. reformske agende koja bi trebala stišati barem dio nezadovoljstva institucionalnim haosom u ovoj zemlji. No “reformske ambicije” ne znače i prekid s dosadašnjim razvojnim modelima i u tom smislu dugoročno pripremaju teren za potencijalno još veće nezadovoljstvo.
Posljednjih su mjeseci u Bosni i Hercegovini opet aktuelni štrajkovi zaboravljenih radnika “na čekanju”. Ali za razliku od ranijih godina kada su sindikati poduzimali konvencionalnije štrajkačke metode – obustave rada, blokade fabrika, nekada i saobraćaja – radnici, čije su sudbine bile zapisane još u ugovorima kojima su društvene fabrike krajem 1990-ih završavale u vlasništvu zaslužnih ortaka, sada se nerijetko odlučuju i na gladovanje. Za tri mjeseca, od januara do marta 2016. godine, u Tuzli i okolini okončana su tri štrajka; u sva tri slučaja entitetska vlada je, neočekivano, pokazala socijalnu osjetljivost i obećala nadoknaditi dug za zdravstveno i penzijsko osiguranje koje su iza sebe ostavili neodgovorni vlasnici, odnosno “povezati staž” ovih radnika.
U kontekstu dvadesetogodišnje politike u kojem je obrazac ponašanja bilo nepoštovanje zakona bez straha od sankcija, a čije su posljedice zatvorene fabrike i nezbrinuti radnici, ta neočekivana socijalna osjetljivost političkih stranaka okupljenih oko entitetske vlade ostaviće nas zapanjene. No ovakvi potezi mogu iznenaditi samo neupućene. Još 2014. godine stranke desnog centra su, osluškujući eho februarskih dešavanja, počele koristiti politički novogovor koji se sada materijalizira kao set akcionih mjera kojima Europska unija, MMF i Svjetska banka “nastoje” riješiti stanje u Bosni i Hercegovini.
Govoreći jezikom građanskog nezadovoljstva te naglašavajući zahtjeve za političkom odgovornošću kao i svoju socijalnu osjetljivost, nacionalne stranke se posljednje dvije godine nastoje osloboditi naslijeđa dvadesetogodišnje politike i istodobno aktuelizirati svoje političke programe. To će se u mjesecima poslije februarskih dešavanja i poplava 2014. godine pokazati kao efikasna politička strategija stranaka koje su, barem deklarativno zauzimajući novu poziciju u političkom polju, uspjele iskoristiti nezadovoljstvo građana stanjem u zemlji te osvojiti najveći broj glasova na izborima.
Lokalni eho globalnih politika
Isti novogovor, koji naglašava političku odgovornost i socijalnu osjetljivost pozivajući se na viziju države koja brine, obilježio je nacrt akcionog plana koji se pojavio nedugo nakon eksplozije socijalnog nezadovoljstva, pod okriljem foruma koji je inicirala Delegacija EU u Bosni i Hercegovini. Ovaj set akcionih mjera, čiji su cilj strukturalne reforme i fiskalna konsolidacija zemlje koja ima najniži standard i najveću stopu nezaposlenosti u okruženju, državna i entitetske vlade kasnije će ozvaničiti kao svoj strateški plan nazivajući ga “Reformska agenda”.
Ako ostavimo po strani na trenutak parole političke odgovornosti i socijalne osjetljivosti te pogledamo u sadržaj Reformske agende, možemo zaključiti kako se sastoji od seta “mjera štednje”. Agenda se, u tom smislu, ni po čemu ne razlikuje od sličnih agendi u zemljama u okruženju koje su eho globalnih, neoliberalnih politika MMF-a i Svjetske banke. Znajući kako su ove dvije institucije obustavljanjem svih budućih kreditnih linija 2014. godine na suptilan način otvorile vrata bh. institucija Delegaciji EU, čiji je zadatak bio samo staviti na stol akcioni plan, postaje očito šta se skriva iza strukturalne reforme i fiskalne konsolidacije.
Reformska agenda koncentrisana je na restrukturisanje ostataka socijalne države: na fleksibilizaciju radnog zakonodavstva, reforme obrazovnog i zdravstvenog sektora, te reforme socijalnih davanja. Zvanični cilj agende je stimulirati zapošljavanje, te racionalizirati troškove i uspostaviti nove načine funkcionisanja i finansiranja institucija države. Drugim riječima, Bosnu i Hercegovine u sljedeće dvije godine čeka neoliberalni scenario koji su inicirali EU, MMF i Svjetska banka.
Odgovornost koja se u ovom scenariju zagovara nije socijalna, nego ona fiskalna. Još od sredine 1990-ih zajednička karakteristika stranaka sa obje strane centra je – smatraju pojedini analitičari – neupitno izvršavanje agendi nastalih pod okriljem MMF-a i Svjetske banke. Taj nekritički odnos koji stavlja međunarodne finansijske institucije u nadređen položaj jedan je od glavnih pokazatelja političke neodgovornosti stranaka koje su interes društva poistovjetile sa zahtjevima ovih institucija. Posljednji od tih zahtjeva, spomenuta agenda zasnovana na mjerama štednje, stranke u vlasti opet neupitno izvršavaju.
Zakonske posljedice
Vratimo se na početak, štrajkovima radnika uništenih fabrika. Bilo intuitivno ili svjesno, oni su iskoristili aktuelni politički trenutak iznudivši od kantonalne i entitetske vlade obećanje kako će platiti dug za zdravstveno i penzijsko osiguranje i tako im omogućiti povezivanje staža. Zaboravimo li kako je povezivanje staža jedna od reformskih mjera budući da se kantonalne odnosno entitetske vlade kad-tad moraju suočiti sa ljudima koji se nalaze u birokratskom limbu, ovo se može činiti kao socijalno osjetljivo ponašanje. Iako je bez sumnje riječ prije svega o svojevrsnoj političkoj pozi, ne treba zapostaviti pitanje odgovornosti koje ono nosi, odnosno pitanje eventualnih posljedica na društvo.
Jedna od mjera iz Agende je zbrinjavanja radnika kojima nekoliko, nerijetko i po desetak godina, nije plaćano zdravstveno i penzijsko osiguranje. Budući da nepovezan staž nije zakonska kategorija, i da ne postoji obaveza za njegovo povezivanje, trenutna agenda Vlade Federacije BiH je usvajanje Zakona o povezivanju nedostajućeg radnog staža kojim bi se regulisalo zbrinjavanje radnika u firmama u kojima kantonalna, odnosno entitetska vlada ima vlasnički dio. Mada je rok za usvajanje Zakona bio oktobar 2015. godine, njegov nacrt je još tema “socijalnog dijaloga” jer poslodavci i sindikati insistiraju kako svi radnici, bez obzira na vlasničku strukturu firmi, moraju biti zbrinuti.
Znači li to kako entitetska vlada pokušava izostaviti iz zakona najveći broj radnika kojima nije povezan staž zato što je izvjesno kako će u slučaju stečaja ona biti odgovorni za povezivanje staža? Iniciranje daljnjih restrukturiranja ili gašenja fabrika koje nisu “konkurentne” bez zbrinjavanja svih radnika kojima je nepovezan staž bilo bi političko samoubistvo i čini se da je entitetska vlada toga svjesna. Mada će plaćanje dugova koje su iza sebe ostavili neodgovorni vlasnici zahtijevati znatna finansijska sredstva, cijena koju bi političke stranke mogle platiti u budućnosti je još veće nezadovoljstvo.
U tom je smislu sasvim je razumljivo kako se povezivanje staža ljudima koji su na rubu egzistencije čini kao ostvarenje zahtjeva. No ne smijemo zaboraviti kako će ono naposljetku biti plaćeno kreditima MMF-a i Svjetske banke, što nije ni odgovorno, ni socijalno osjetljivo ponašanje.
Autor: Haris Husarić, Bilten