Zapišite si jučerašnji datum: 29. ožujka 2020. godine. Jasno je da nitko neće nikad zaboraviti period u kojem sad živimo, ali jučerašnji datum treba posebno zapamtiti. Naime, jučer se britanski premijer Boris Johnson putem video poruke obratio javnosti iz – samoizolacije. Tamo se nalazi jer je pozitivan na koronavirus. Kratki video sazdan manje-više od zahvala radnicima, pogotovo zdravstvenim, na prvoj crti borbe Johnson je završio sljedećim riječima: koronavirus je dokazao da stvarno postoji tako nešto kao društvo.
Johnson se, dakako, referira na slavnu izjavu notorne Margaret Thatcher iz 1987. godine iz koje smo saznali da ne postoji društvo već samo pojedinci i njihove obitelji. Ta se izjava smatrala svojevrsnim utemeljujućim aktom neoliberalizma i elegantnom formulom koja je sve objašnjavala: od kompleksnih ekonomskih modela do moralnih načela. Postoje samo pojedinačni interesi, kolektivni politički projekti su iluzije. Ako društvo ne postoji, ako je ono samo učinak djelovanja pojedinaca, onda su i javne i socijalne službe nepotrebne.
Međutim, čini se da ipak postoji. Johnsonovo oponiranje svojoj ideološkoj i stranačkoj prethodnici ne govori toliko o tome koliko su suluda vremena u kojima živimo koliko govori o tome koliko su bila suluda vremena koja su prethodila ovoj krizi. Toliko suluda da ih ni prethodna globalna recesija nije uzdrmala. U kojima je prevladavao stav da društvo ne postoji. Možda je sve dimenzije ludosti najbolje predočiti tako da sve zamislimo kao dramu, kao novi iskorak u poetici teatra apsurda. Drama bi nosila naslov “Neoliberalizam”. Bila bi sazdana od jednog čina, a izgledala bi ovako:
Margaret Thatcher: Društvo ne postoji.
(društvo postoji 33 godine)
Boris Johnson: Društvo ipak postoji.
Međutim, ta “politička zabluda” znana kao ofenziva vladajuće klase nije samo resurs za obnovu zaboravljene kazališne poetike. Ona je i razlog zašto smo dočekali krizu koja je navodno dokazala da društvo postoji nepripremljeni. Jer smo postepeno uništavali institucije koje čine društvo sve kako bi se u maniri samoispunjujućeg proročanstva dokazala tvrdnja Margaret Thatcher. I zato sada kada nam je potvrđeno da društvo ipak postoji ne smijemo nasjedati na krivu interpretaciju te činjenice. Iz nje ne slijedi da smo sada svi zajedno u ovome jer virus ne pita za klasu. Iz nje ne slijedi, kao što kaže Angela Merkel, spoznaja da smo svi ranjivi. Iz nje ne slijedi da svi moramo jednako podnijeti teret krize, kako ovih dana trube domaći ekonomski analitičari koji ekonomiju promatraju kao zero sum game između radnika u privatnom i onih u javnom sektoru. Iz nje slijedi: ako postoji društvo, onda postoje i društvene klase.
A one su najvidljivije u nošenjima s izazovima i zahtjevima krize. Kao da gledamo proširenu verziju “Parazita” Bong Joon Hoa, adaptiranog za period pandemije. Riječima novinara New York Timesa: “Određena vrsta pandemijskog kastinskog sistema se vrlo brzo razvija: bogati hiberniraju u svojim vilama za odmor; srednja klasa je zaglavljena kući s nemirnom djecom; radnička klasa je na ekonomskoj prvoj crti, rastegnuta do krajnjih granica između zahtjeva rada i roditeljskih obveza, ako posla uopće ima.” Život snima oskarovce, a na nama je da procijenimo tko je u cijeloj priči parazit. I tko treba snositi teret ove krize. Neoliberalizam je možda mrtav, ali kapitalizam nije.
Autor: Marko Kostanić – Bilten