Foto: Anna Ogiienko/Unsplash
Ovo nije tekst niti poziv na polemiku treba li Bosni i Hercegovini obavezni vojni rok, kojeg najavljuju u susjednim zemljama, u Hrvatskoj i Srbiji. Amer Obradović piše o njegovom iskustvu iz vojske od prije dvadesetak godina, o apokalipsi u vrijeme teških minusa u Bugojnu i poruka jednog kapetana, kojeg bi da je bio američki vojnik u Vijetnamu glumio Robert Duvall.
Piše: Amer Obradović
Ima tome više od dvadeset godina. Ležao sam u kasarni tadašnje Vojske Federacije BiH, nadomak Bugojna, prema Rostovu. I gledao sam u plafon, a iznad moje glave nije bilo ventilatora za hlađenje, kao u uvodnoj sceni filma Apokalipsa sada. A i što će ti ventilator u januaru u Bugojnu, tada je napolju bilo minimum minus 20 svaki dan. Dok je kapetan Willard, kojeg sjajno u spomenutom filmu glumi Martin Sheen, bio zagledan u ventilator čiji zvuk se miješa s helikopterom, ja sam buljio u sijalicu, ali sam poput njega u podsvjesti čuo legendarni The End od Doorsa. Willardov put u Coppolinom antiratnom remek-djelu ide uzvodno velikom rijekom i završava legendarnim monologom odmetnutog pukovnika Waltera Kurtza (neprevaziđeni Marlon Brando) u kojem filozofski objašnjava zlo i tamnu stranu ljudske psihe. Ovaj flashback o Coppolinoj Apokalipsi i mojim vojničkim danima u Bugojnu upalio se kada sam pročitao vijest da bi Republika Hrvatska mogla ponovo uvesti vojni rok. A pošto je većinski vlasnik svega i svačega u Srbiji, koji se odaziva na ime Aleksandar, najavio da će i srbijanska omladina morati u vojsku, nekako se nameće i pitanje šta da radimo mi u Bosni i Hercegovini. Kuda da gonimo? Iskreno, možda je Vučić ispalio ”foru” o vojnom roku da bi ljudi zaboravili na svejanuarski mamurluk, krađu i malverzacije na izborima, naročito u Beogradu, možda će Hrvati umjesto vojske samo opet imati ”Odbranu i zaštitu”, ali vojni rok je, bar u moj vakat, bio teška tegoba i obična ”pilana”. Najbolje ga možda opisuje jedan vojnički napjev iz istočne Hercegovine, gdje su se nekada brusili najbolji kadrovi nekadašnje JNA i čiji su dril poštovali i Sovjeti, a on glasi: Mozak sve manji, stomak sve tanji, muda sve veća, to ti je Bileća!
Početkom dvijehiljaditih služenje vojnog roka od šest mjeseci bila je zakonska obaveza u Bosni i Hercegovini. Mnogi su je izbjegavali, tako što su mijenjali adresu boravka, pa bi roditelji za njih lagali da su u inostranstvu, ili su naprosto čekali da ostare, a bio je i onaj čuveni Prigovor savjesti, sve kako bi se izbjegla šarena uniforma. Ako ste, ipak, poput mene završili u vojsci, morali ste patiti po
”Pravilima službe”, ili ”Standardnoj operativnoj proceduri”, čuvenom SOP-u. ”Federalci” su se obučavali na M-16 puškama, baš onakvim sa kakvim su Amerikanci poput kapetana Willarda ratovali u Vijetnamu. Mi u Bugojnu nismo imali kapetana W. nego kapetana Č. Možda će dvije kratke poučne priče o tom čuvenom kapetanu iz Bugojna reći svu narodsku mudrost i sol života o vojnom roku i ”služenju domovini”. Da se razumijemo, to je bilo vrijeme kada se čekalo po sat vremena na kolu u kantini, svaki drugi dan se jeo grašak, ubijali smo se jajima i viršlama, a telefonirati se moglo svako treći dan, jer su u bugojanskoj kasarni na oko 500 vojnika postojale dvije telefonske govornice. Tako je bilo…
Helem, vojska znači pravila, a kapetan Č. je ta pravila shvatao na osebujan način. Bio je pravi vojnik, zajedno se regrutima bacao u snijeg, blato ili šiblje, pa smo zajedno bili Beta tim, te smo opkoljavali neprijatelja kada Alfa tim uspostavi kontakt… Dakle, ko nekad u onim JNA filmovima o crvenima i plavima. Pošto sam već bio završio fakultet, kapetan Č. me ”unaprijedio” u moralistu, pa sam vojsci morao držati lekcije o historiji, državi i pravilima ratovanja. Jedne prilike postroji tako Č. oko 150 vojnika na januarskom minusu na jednom proplanku iznad kasarne. Snijeg, sve poledilo, minus upek’o, puše vjetar sa Kupresa – sibirski, a mene zapalo da tim vojnicima pričam o Ženevskim konvencijama. Č. stoji do mene, sa plastičnim štapom u ruci (čini mi se da je to bio onaj plastični ”pomjerač” zavjesa) i pazi na disciplinu, pa kaže: ”Kreni, profesore!” I pođem da pričam vojnicima na tom smrznutom bijelom proplanku kako postoje pravila u ratu, da se mora paziti kako se ratuje, kako na ljudski način treba tretirati i ratne zarobljenike, kako i u ratu i nakon rata postoje pravosudne instance koje tretiraju ratna pravila, a posebno ratne zločine, što je radio Haag… I pričam ja, kad kapetan Č. podignu onaj plastični štap i zausti: ”Zaustavi se, profesore!” Izađe on pred onu vojsku, pa nastavi: ”Ratni zarobljenici…”, rukom britko pređe preko vrata, pa reče: ”Kod mene nije bilo takvih. Žikkkkkk… A ti nastavi, profesore!” Zbunjena vojska, ja još zbunjeni, nastavim nešto o Ženevskim konvencijama, šta ću, takvu sam naredbu dobio, dok je kapetan nastavio hodati ispred nas, držeći plastični štap iza leđa. Starješine, i one mlađe i one starije, u kasarni su pričali o kapetanu Č. kao neustrašivom borcu, ratnoj legendi. Bio je odlikovan i prošao je sva ratišta srednje Bosne, i ona prema Hercegovini.
Druga priča je o vojniku H. iz Konjica koji se potrefio u mom vodu. Njegov otac je ratovao uz kapetana Č. Međutim, vojska zna biti nezgodna ako niste, kako kažu, jednoobrazni, da čuturu, recimo, morate okačiti desno, da gas maska mora biti pod lijevim pazuhom (četiri prsta od palete na jakni), da se pertle na čizmama se ne smiju vidjeti, da razmak između svakog vojnika mora biti 1.10 sa 0.10 metara… a vojnik H. nije baš kontao sve kako treba i onda bi čitav vod iskakao zbog njega, pa bi sve ponavljali, dok bi nas drugi vodovi šili, pa bi to kapetana Č. poprilično ljutilo. I tako nakon brojnih promašaja vojnika H., kad se jednom okrenuo ulijevo dok se ostatak voda opredijelio za udesno, kapetan je zagrmio izgovarajući njegovo ime: ”H!!!” A vojnik H., onako nasmiješen i samouvjeren, jer je znao da je Č. skupa ratovao i da voli njegovog oca, izađe dva koraka ispred stroja i odgovori: ”Izvolite, gospodine kapetane.”
Kapetan Č. je odbrusio: ”Vojniče H., poselami babu i kaži mu da si glup!” I toj rečenici stane sva narodska i praktična sol života o vojnom roku. Jer da je kapetan Č. bio američki vojnik u Vijetnamu, njega bi glumio Robert Duvall, on bi govorio da voli miris napalma ujutro i tjerao bi helikoptere da prave valove za surfanje…
Ovaj naš bugojanski je volio miris snijega ujutro i tjerao nas je da umjesto valova kao na sletu pravimo savršene vojne formacije i pokrete. Ali kod nas uvijek ima neki H. kojem ni Robert Duvall ni Francis Ford Coppola zajedno ne bi mogli pomoći.