“Prehrana” Gradiška – brend koji je završio pod hipotekom

Levita

Imovina “Prehrane” pod hipotekom banaka. Sumnjiva uloga Bobar-banke i političkih elita. Fabrika pod katancem, imovina zarasla u korov

piše: Miljan Kovač

Prva asocijacija koja generacije nas koji smo odrastali osamdesetih godina prošlog vijeka podsjeti na tadašnju Bosansku Gradišku, u većini slučajeva biće proizvodi prehrambene industrije “Levita” i rečenica iz TV-reklame “Pusti trač, uzmi Ranch”.

Nekada prepoznatljiva po svom brendu, “Levita” je doživjela sudbinu većine nekadašnjih privrednih giganata bivše države: Sumnjiva privatizacija, još sumnjivije stečenim novcem novokomponovanih tajkuna, kratkotrajno pokretanje proizvodnje u postratnom periodu, nagomilani dugovi i na kraju katanci na kapijama. To, nažalost, nije trač, kao u nekada popularnoj reklami, ovdje je riječ o činjenicama.

Prehrana

A činjenice kažu da su samo preko preduzeća “Prehrana”, dijela nekadašnje velike “Levite”, na volšeban način nestali milioni maraka, dok je imovina firme pod hipotekom ili u posjedu banaka, kojima je na vrlo zamršen i po svemu sudeći nezakonit način davana pod hipoteku. Mediji su se i do sada bavili slučajem firme “Ranchy” čiji su vlasnici zahvljujući bliskosti sa vrhom entitetske vlasti u Republici Srpskoj, opelješili “Prehranu”, a posebno petomilionskim kreditom Investiciono-razvojne banke RS, dodijeljenog privatnoj firmi porodice Dragičević. Te priče kreću se godinama od činjenica do tračeva, ali niko se do sada nije zapitao, šta je danas sa ogromnim nekretninama “Prehrane”, ko njima gospodari i kojoj svrsi služe? Ako bi se, kojim slučajem, pojavio ozbiljan investitor, raspoložen da na zemljištu “Prehrane” i u njenim napuštenim halama pokrene proizvodnju, otvori radna mjesta, vrlo je teško povjerovati da bi mu to, zbog neriješenih imovinskih i drugih odnosa oko te imovine, pošlo za rukom. I to je, što je najtužnije, sudbina resursa većine nekadašnjih giganata, koja nije zaobišla ni ovaj iz Gradiške. Međutim, kada bi postojala pravna država, pa policija, pravosuđe i kada bi drugi nadležni organi radili svoj posao, onda “iza katanca” ne bi bila imovina, nego oni koji su je doveli u takvo stanje.

U slučaju “Prehrane” morao bi se naći odgovor na pitanje, kakvu su ulogu u devastaciji ovog preduzeće i sumnjivim transakcijama teškim desetak miliona maraka odigrali  vlasnici “Ranchyja”, bankari, politički vrh Republike Srpske.

Stanje na terenu i dokumentacija kojom raspolažemo ne bi nikome od njih išla u prilog.

Kredit za “Ranchy”, dug za “Prehranu”

Prema najsvježijem listu nepokrenosti broj: 21.18-952.1-2-852/2018. kao korisnik na 39.353 kvadratna metra nekretnina koje su pripadale “Prehrani” upisana je Bobar-banka AD Bijeljina, u stečaju.

Do ovakvog činjeničnog stanja je došlo nakon niza čudnih administrativno-pravnih vratolomija, koje su počele onog dana kada je preko ove banke 2008. godine preduzeću “Ranchy” d.o.o  plasiran kredit Investiciono-razvojne banke (IRB) u iznosu od 5.000.000 konvertibilnih maraka. Petar Dragičević je suprug poznatije Željke Dragičević, nekadašnje novinarke RTRS-a, u to vrijeme zaposlene u kabinetu Aleksandra Džombića, predsjednika Vlade RS. Javnosti je poznata i po izuzetnoj bliskosti sa Miloradom Dodikom, tadašnjim predsjednikom ovog entiteta.

Dragičevići su, ranije, 2005. godine, postali vlasnici 24 odsto akcija “Prehrane”. Dolaskom na vlast Milorada Dodika i SNSD-a njihova moć naglo raste. Tako su, iako nisu bili većinski vlasnici, uz pomoć dijela akcionara, uglavnom predstavnika javnih fondova, u potpunosti zagospodarili “Prehranom” i na čelo njenog upravnog odbora, na dosta sumnjiv način doveli Arana Dragičevića, Petrovog oca. On je u ime “Prehrane”, na osnovu ugovora sa svojim sinom, direktorom porodične firme, omogućio da “Ranchy” kao zalog za kredit od 5.000.000 KM, da pod hipoteku imovinu “Prehrane”.

Levita

Ispostaviće se da to nije bio prvi put da “Ranchy” nekretnine stavlja “Prehranu” pod hipoteku. Kao garanciju za kredit od 700.000 KM, još 2007. godine Komercijalnoj banci je ponuđena hipoteka na imovinu vrijednu 8.507.643,93 KM.

Ni jedan ni drugi kredit nisu vraćani, sve do konačne propasti “Prehrane”. Osim toga, ovo preduzeće je “Ranchy” opteretio i na razne druge načine, koji su počeli isplivavati na površinu sa pokretanjem stečaja u tom preduzeću.

Tajna koja je nestala s Bobarom

Kada je u “Prehrani”, Rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjaluci od 18. novembra 2010. godine otvoren stečaj, Bobar-banka je prijavila svoje pravo nad nekretninama po osnovu Ugovora broj 01-233-IRBRS/08, od 1.8. 2008. godine. Potraživanje koje je banka pokrenula odnosi se na ostatak duga od 4.783.803,45 KM, od ukupno 5 miliona maraka kredita. Što znači da je firma Dragičevića vratila svega 216.196,55 KM  kredita.

Presudom Osnovnog suda u Gradišci od 11.6. 2010. utvrđeno je da je ugovor o zasnivanju hipoteke od 4.8.2008. „bez pravnog učinka do iznosa potrebnog za ispunjenje tužiteljevih potraživanja“ prema stečajnom dužniku koja iznose 1.224.373, 88 KM.

Zbog ovoga je Bobar-banka odlučila da putem aktiviranja hipoteke naplati potraživanja od 3.559.429, 57 KM, dok se za ostatak potraživanja od 1.224.373,88 KM prijavila kao povjerilac opšteg isplatnog reda. To znači da na veći dio duga banka polaže pravo naplate putem hipoteke i to traži po hitnom postupku, dok  za manji dio duga čeka isplatu, “u redu” sa ostalim povjeriocima.

Začuđujuće je koliko je Bobar-banka ipak zainteresovana za svog “neodgovornog” dužnika.

Ova banka je na licitaciji 29. jula 2011. godine za 2,7 miliona maraka kupila nepokretnu imovinu “Prehrane” i dalje ne odustajući od svojih potraživanja.

I ovu banku nisu interesovale samo nekretnine, već i “pokretne imovine” odnosno  mašine u vlasništvu “Prehrane”.

Tako je radi dodatnog obezbjeđenja kredita Petar Dragičević kao direktor “Ranchy” d.o.o. dana 17.2.2010. sa Bobar-bankom potpisao Ugovor o zalozi pokretnih stvari, odnosno opreme, čija je vrijednost procijenjena, kako se navodi u ovom ugovoru, na 6.565.704,90  konvertibilnih maraka.

Ako nije riječ o teškoj malverzaciji, onda se svakako radi o čudu. Tu istu opremu je tri godine ranije Dragičević ugovorom sa svojim ocem dobio za male pare, ili ako ćemo preciznije, za džaba.

“Prehrana” AD Gradiška, zastupana po Aranu Dragičeviću je 31.7.2007. godine sa firmom “Ranchy” d.o.o.,  zastupanoj po njegovom sinu Petru Dragičeviću zaključila ugovor o kupoprodaji opreme, koja je u ugovoru precizno navedena, zatečenih sirovina i gotovih proizvoda, za iznos od 1.062.432,75 konvertibilnih maraka.

Međutim, kupac, “Ranchyja”, kako je precizirano članom 3 ovog ugovora, trebalo je da namiri ovaj iznos tako što će preuzeti i otplatiti kredit za koji je “Prehrana” zadužena kod NLB Razvojne banke Banjaluka od 14.4.2005. godine.

Iz ugovora se vidi da je vrijednost cjelokupne opreme procijenjena na svega 810.700 konvertibilnih maraka, a vrijednost “zatečenih sirovina i gotovih proizvoda” na 241.532,75 maraka.

Ali čudima nikada kraja. Bez obzira na ovako povoljnu cijenu, “Ranchy” donosi 27.11.2008. godine odluku o “Jednostranom raskidu ugovora”, ma šta to značilo, jer takvu mogućnost prethodni ugovor nije predvidio, niti je ona zakonski utemeljena.

Riječ je po svemu sudeći o novoj porodičnoj papirnatoj zabavi Dragičevića.

Kredit NLB Razvojnoj banci, u iznosu od milion maraka, naravno, nije otplaćen.

U dokumentu o “Jednostranom raskidu ugovora” se navodi da sva oprema koja je trebalo da bude kupljena ostaje na korištenje preduzeću “Ranchy”.

Kako je moguće da je Dragičević 2010. založio opremu koje se 2008. „jednostranim raskidom ugovora“ odrekao kao vlasnik i ostao samo njen korisnik, a vrijednost te opreme je za tri godine porasla sa 810.700 KM na nevjerovatnih 6.565.704,90  konvertibilnih maraka. Teško je povjerovati, da su u Bobar-banci bili toliko naivni pa su ih Dragičevići “prešli”. I nisu, jer Bobar-banka u ovim čudnim poslovima sa “Ranchyjem” nikada nije bila na gubitku.

Banka u stečaju, novac i imovina zarobljeni

Bijeljinski bankari su pokazali i toliku “velikodušnost” da su se odrekli i svojih potraživanja.

Pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci Bobar-banka dana 7.3.2014. godine odustaje od svih potraživanja od “Prehrane”, na osnovu odluke svog nadzornog odbora, uz obrazloženje da će se potraživanja od korisnika kredita “Ranchy” d.o.o. Gradiška namirivati u izvršnom postupku pred Osnovnim sudom Gradiška. Pomalo čudno zvuči obrazloženje ove odluke u kome se, između ostalog, navodi uz činjenicu da nije moguće radi namirivanja istog potraživanja voditi istovremeno dva postupka, i da su “relativno niski izgledi za namirenje u ovom stečajnom postupku”.

Međutim, u trouglu Bobar-banka – Ranchy – Prehrana, ništa nije neobično.

Ali, nije to kraj priče. Kao što je već konstatovano, Bobar-banka se odrekla svojih potraživanja od “Prehrane”. Međutim, ne treba zaboraviti i da je još 2011. godine Vlada RS na čijem čelu je tada bio Aleksandar Džombić ovu banku dokapitalizovala sa 5.000.000 konvetibilnih maraka. I nije to bila jedina injekcija tada posrnuloj, a danas likvidiranoj banci.

Bobar-banka je uredno uplatila i 2,7 miliona maraka za nekretnine “Prehrane” koje je kupila na licitaciji. Ali, račun “Prehrane” je bio otvoren baš kod te banke. Kada je ona propala, na njenim računima su ostala zarobljena i ova sredstva. Mašine “Prehrane” su naravno rasprodate. Ostale su prazne zapuštene hale i zemljište koje niko ne koristi. Sa smrću vlasnika Bobar-banke Gavrila Bobara, uslijedila je i ubrzana propast Bobar-banke, a sa njim su mnoge tajne “otišle u grob”, a stotine miliona maraka ostale zarobljene na računima banke. Zarobljena su i sredstva i imovina “Prehrane”.

{gallery}slikeKolumne2/politika/prehrana{/gallery}

* Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

Autor: Impuls