foto: šg
Mjesta stradanja bosansko-hercegovačkim političarima služe ponajviše za to da zadovolje svoju nacionalističku pohotu. To licemjerno iskazivanje pijeteta žrtvama iz vlastitog kolektiva, uz ignoriranje i prešućivanje vlastitih zločina i tuđe patnje, pokazuje da su bosansko-hercegovački političari politički i moralno šizofreni.
Piše: Drago Bojić
Početkom prošlog mjeseca Dragan Čović je kao predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH sudjelovao na simpoziju u Krakovu koji je organizirala Europska židovska zajednica i kojim je obilježena 83. godišnjica Kristalne noće (pogrom Židova koji se dogodio u nacističkoj Njemačkoj i Austriji 9. i 10. studenoga 1938. godine). Tom prilikom Čović je održao i govor u kojemu je istaknuo duboke i trajne posljedice antisemitizma. Čović je kazao kako je „holokaust iza sebe ostavio slomljeno čovječanstvo, te se obavezao na ustrajnu borbu protiv antisemitizma, ističući prihvaćanje historijskih činjenica, traženje oprosta i zakletvu da se ovakvo zlo više nikada neće ponoviti kao individualnu i društvenu obvezu“. U okviru službenog programa Čović je posjetio koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau, najveći logor Trećeg Rajha, te je sa sudionicima simpozija položio vijence i odao počast žrtvama u ime Bosne i Hercegovine. Čović se pred poljskim domaćinima i međunarodnom zajednicom predstavio kao civiliziran političar. Međutim, civilizirana verzija Čovića iz Poljske nije se vratila u BiH.
Samo nekoliko tjedana poslije, na sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Dragan Čović, Marina Pendeš i Lidija Bradara iz HDZ-a BiH glasali su za zaključak Kluba srpskog naroda u kojem se traži da se ponište izmjene u Krivičnom zakonu o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina koje je u srpnju ove godine donio bivši visoki predstavnik Valentin Inzko. Time su se Čović i HDZ BiH svrstali uz Milorada Dodika i političare u Republici Srpskoj koji ne pristaju da ratni zločin u Srebrenici bude kvalificiran kao genocid, iako ga je takvim kvalificirao i međunarodni sud za ratne zločine u Den Haagu. Čovićeva podrška Dodiku i političarima iz Republike Srpske pokazuje da je njemu politički pragmatizam važniji od života pobijenih ljudi i osjećaja preživjelih. Narodnom poslovicom kazano, „uvijek je Milonja bio uz Dragonju“ i obrnuto.
Čović se kasnije pravdao da je takvo glasanje prethodno dogovoreno na sastanku s delegacijom Europske Unije na kojem su sudjelovali i bošnjački predstavnici, Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić, kako bi se privoljelo Milorada Dodika i njegov SNSD da odustanu od blokade državnih institucija. Prema Čovićevim izjavama, bošnjačka strana je izigrala dogovor zbog čega je Čović ljut na svog „brata“ Bakira Izetbegovića. Ako je točno to što Čović govori, to je još jedan pokazatelj koliko su bosansko-hercegovački političari – i secesionisti i unitaristi – demonski iskvareni i izopačeni.
Tko je, dakle, Dragan Čović? Je li pravi Dragan Čović onaj koji se poklanja žrtvama holokausta u Auschwitzu, ili je to Čović koji u Domu Naroda Parlamentarne skupštine BiH glasa protiv zakona kojim se zabranjuje negiranje genocida i ratnih zločina? Je li pravi Dragan Čović onaj koji stalno govori o europskim vrijednostima, ili je to Čović koji se slika s presuđenim ratnim zločincem Darijom Kordićem i koji dopušta da ulice u Mostaru nose imena ustaških zločinaca? Je li pravi Čović čovjek koji obilazi crkve i oltare, ili je pravi Čović čovjek kojemu ništa nije sveto? Je li Čovićeva moralna šizofrenija stvar političke taktike, ili njegova politička taktika proizlazi iz moralne šizofrenije?
Ako Dragan Čović pred svjetskom i domaćom javnošću želi pokazati svoje civilizirano i antifašističko lice, ne mora putovati po svijetu. Jednostavnije je da posjeti hercegbosanske logore u neposrednoj blizini (Dretelj, Heliodrom…), iz kojih je za vrijeme rata, pisalo se o tome, „uzimao u najam“ logoraše. To bi u Bosni i Hercegovini i u svijetu imalo daleko veće značenje od njegovih odlazaka u Auschwitz ili Vukovar. Najprije treba kleknuti u logorima i na mjestima zločina u kojima su pripadnici vlastitog naroda činili zločine, i pokloniti se njihovim žrtvama. Bez toga, poklanjanja na drugim mjestima su licemjerna, perfidna i vrijeđaju i te žrtve i sve druge žrtve. Obilježavanje vlastitih stradanja i pijetet prema vlastitim žrtvama ima samo smisla ako se sjećamo tuđih stradanja.
Očito je ipak da Dragan Čović nije jedini političar u BiH koji boluje od moralne i političke šizofrenije. Slučaj je to i s mnogim drugima. Tako je, primjerice, za Šefika Džaferovića ratna historija Armije BiH posve čista, iako su i pripadnici te vojske (ne paravojne formacije, nego legalni pripadnici Armije BiH!) držali logore i počinili zastrašujuće zločine nad bosanskim Hrvatima i Srbima. Džaferović i bošnjački političari s pravom su ogorčeni zbog negiranja genocida u Srebrenici, ali upadaju u istu matricu kad niječu zločine vlastitog kolektiva.
Takvoj logici mišljenja prema kojoj se ne žele priznati zločini vlastitog kolektiva, pridružila se nedavno i sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić tako što je odbila na spomen-obilježju ubijenim srpskim i hrvatskim civilima na Kazanima napisati tko su počinitelji zločina. Iako su pojedini sarajevski intelektualci tražili da se uz imena žrtava napiše i tko je odgovoran za njihovu smrt (na tome su inzistirali i predstavnici Naše stranke), to nije promijenilo odluku gradonačelnice. Time se glavni grad Sarajevo svrstao u red mnogih gradova i mjesta u BiH u kojima se drugačije interpretiraju tuđi i vlastiti zločini i drugačije odnosi prema tuđim i vlastitim žrtvama.
Spomen-obilježje na Kazanima velika je civilizacijska i ljudska sramota, a grad Sarajevo koji odbija usporedbe s drugim sredinama u BiH, pogotovo s „četničkom“ Banjom Lukom i „uzepeovskim“ zapadnim Mostarom, dobio je još jedan spomenik koji željenu razliku u odnosu na druge gradove poništava. Oni koji bolje pamte, sjetit će se, da je isti slučaj bio i sa spomenikom „ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva“, koji je iz sjećanja isključio nastradalu sarajevsku djecu izvan opkoljenog grada. Ovakvim spomenicima grad Sarajevo uništava vlastiti stradalnički simbolički kapital i postaje upravo ono što deklarativno ne želi biti – netolerantna i neempatična sredina za koju sve češće vrijede sljedeće riječi: „ondje gdje nam je mrsko bilo pȁsti, ugodno je ležati“. Spomenici ne govore samo o žrtvama i njihovim ubojicama, nego i više o ljudima koji ih podižu i o gradovima u kojima se podižu.
Odnos bosansko-hercegovačkih političara prema ratnim zločinima pokazuje njihovo stvarno lice. Tuđe žrtve se ignorira i ponižava, a vlastite zločine umanjuje i prešućuje. U svemu tome najgore prolaze žrtve genocida u Srebrenici jer se njima konstantno licitira u javnom prostoru. Srpska strana, kojoj se ovih dana pridružila i službena hrvatska politika u BiH, negira genocid i ne želi prihvatiti zakon kojim se to negiranje sankcionira. Bošnjačka strana genocid u Srebrenici instrumentalizira i koristi u dnevno-političke svrhe čime, svjesno ili nesvjesno, ne poštuje ni žrtve ni bol preživjelih Srebreničana. Genocid u Srebrenici bošnjačkim političarima često služi kao politički malj kojim se udara po političkim i ideološkim neistomišljenicima. Pritom ta ista politika, na sličan način kako se hrvatska politika u Hrvatskoj odnosi prema Vukovaru, ljude u Srebrenici i drugim brojnim bosansko-hercegovačkim „srebrenicama“ posve zapostavlja i dugoročno ih „ubija“ socijalnom bijedom i beznađem.
Mjesta stradanja bosansko-hercegovačkim političarima služe ponajviše za to da zadovolje svoju nacionalističku pohotu. To licemjerno iskazivanje pijeteta žrtvama iz vlastitog kolektiva, uz ignoriranje i prešućivanje vlastitih zločina i tuđe patnje, pokazuje da su bosansko-hercegovački političari politički i moralno šizofreni.