Foto: Robert Anić/Pixsell
Ako ne znaju što je bilo, ‘navijači’ Marka Perkovića Thompsona mogu do besvijesti slušati i gledati dokaze da on slavi ustaške koljače, prkosno tvrdi da je pjevao „Jasenovac i Stara, to je kuća Maksovih mesara“. Te u stilu ‘i opet će ako bude sreće’ potiče opasnu ‘endehazijsku’ nostalgiju. Čak i među balavurdijom koja još ne zna ni gdje joj je dupe, a gdje glava. I opet neće shvatiti ništa. Osim radosne činjenice da ti dupe može biti i na ramenima ako ti glava ničemu ne služi. Jer vide da je ta priča o dobru i zlu ionako tek dosadna zajebancija.
Piše: Saša Leković
Razumijem da u stanju euforije kakvo nastaje uslijed velikih sportskih uspjeha velik dio navijača i sportaša „ponesu“ naoko domoljubni tekstovi.
„Omotani“ himničnim ritmovima koje je jednostavno zapjevati.
Pogotovo kad su to pjesme koje ih i inače razgaljuju.
Mogu razumjeti i da netko ne shvaća da su hitovi recentne produkcije u izvedbi Marka Perkovića, poput trenutačno najpopularnije „Ako ne znaš šta je bilo“ suptilno podmetanje.
Iako bi makar oni s nešto više godina i životnog iskustva mogli dokučiti da s podsjećanjem na najpoznatije toponime i događaje epizode Domovinskog rata baš nikako ne ide spominjanje Hercegovine i „puta do Mostara“,
Zbog konteksta. To naravno nije opaska protiv Hercegovine (u kojoj se dio reprezentativaca Hrvatske i rodio) kao geografskog pojma ili Mostara kao toponima.
Pa što je onda?
Između ostaloga, moralna obaveza prema onim Mostarcima i Hercegovcima generalno kojima ne pada na pamet slaviti kvazidržavu Herceg-Bosnu i njena „dostignuća“.
A ima ponešto i s ljudskim pravima, zakonima i definicijom ratnog zločina.
Thompson, odnosno onaj tko vrlo lukavo i uspješno upravlja njegovom karijerom, već dugo u svakoj pjesmi proizvodi tu mješavinu.
Patriotskog naboja, kojemu čak niti neumjerena patetika nije smetnja te neizravnih, ali vrlo jasnih asocijacija s pozitivnim predznakom na razdoblja i događaje koji su u potpunoj suprotnosti od borbe za slobodu.
I bilo čega čime bi se trebalo ponositi.
Da se najblaže izrazim.
Živio kapitalizam! Thompson je samo iskoristio tržišni zakon ponude i potražnje
Ali hajde da čak sve to i na trenutak zanemarimo.
Dio posjetitelja Thompsonovih koncerata simbolima i povicima nedvojbeno pokazuje da razumije o čemu se tu radi, čak i kad to ne znaju osvijestiti.
Nisu to „iz prsta isisali“.
A, da se ne zajebavamo, nisu to naučili od Marka Perkovića.
Thomson je samo beskrupulozno iskoristio tržišni zakon ponude i potražnje.
Kapitalizam bez moralnih i zakonskih ograda.
Nakon što se stjecajem „filmskih“ okolnosti prometnuo od predmeta zajebancije u „vruću robu“ nije mu palo na pamet ponoviti izvedbu ustaške ode koljačima Juri i Bobanu.
A dokazi o tome da je tu pjesmu izvodio nestali su.
Bar se on i oni koji ga podržavaju prave da su nestali.
Snimka više nije na YouTubeu, a nemoguće je do nje doći niti klikom na poveznice u tekstovima medija koji su o tome izvještavali.
Tako sad ljubitelji njegovog „lika i djela“ tvrde da o Juri i Bobanu Thompson nikada nije pjevao.
A neizravno veličanje onoga čega se pristojan čovjek gnuša Perkovićevi fanovi ionako ne mogu shvatiti kao nešto pogrešno.
Taman kad bi razmišljali cijelim „putem do Mostara“.
Na način na koji im to sugeriraju riječi Thompsonovog aktualnog hita „Ako ne znaš što je bilo“.
Proglašenog „himnom hrvatske rukometne reprezentacije“.
Pa, ako ne znaju što je bilo, obožavatelji te uspješnice u izvođenju Marka Perkovića iz Čavoglava, uvijek se može podsjetiti što je to zapravo bilo.
Vlast šalje opasnu politički poruku skrivajući se iza tuđih sportskih uspjeha
Nije dotični „samo“ javno pjevao odu ustaškim koljačima.
Još uvijek postoje snimke na kojima nosi majicu s natpisom ZA DOM SPREMNI.
Kao i one na kojima pozdravlja nacističkim pozdravom.
Kao i arhivirani primjerci novina u kojima je objavljen zanimljiv intervju.
U kojem je Thompson izjavio da je pjevao „Jasenovac i Gradiška Stara“…
Pazite sad…
… „u znak otpora povampirenim komunistima“.
Fascinantno je kada i ljudi koji se inače ne ponašaju kao zadnje budale tvrde da ne vide problem u tome što je Thompson pjevao na dočeku „srebrnih“ rukometaša.
Jer „dečki su to tražili, pa su valjda zaslužili da im se želja ispuni“.
Nikome normalnom valjda ne pada na pamet da bi ikome trebalo zabranjivati da voli bilo kojeg pjevača i bilo koju pjesmu.
Niti bi to bilo moguće čak i kad bi nekome pala na pamet ta moronska ideja.
Ali doček rukometne reprezentacije, kao i svi raniji dočeci uspješnih sportaša, kao i svi budući, događaji su u organizaciji vlasti.
Državne ili lokalne, svejedno je.
U ovom slučaju organizatori su bili Vlada RH i Grad Zagreb.
Službeni skup u organizaciji vlasti nije mjesto za ispunjavanje želja.
Čak niti želja slavljenika – ako se te želje sukobljavaju s poštivanjem temeljnih društvenih normi proizašlih iz ustava i zakona.
I u tome je bit problema.
Nisu Thompsona za ruku doveli i na pozornicu popeli rukometaši, koliko god su ga željeli tamo vidjeti i čuti.
Vlada je otvoreno pozvala Marka Perkovića da pjeva, poslavši time groznu političku poruku.
A Grad se s time složio.
Politička kukavica Plenković s Thompsonom na dočeku rukometaša lovi izborne glasove, Tomašević ih sigurno gubi
Plenković je tako još jednom sam p(r)okazao svoju licemjernu verziju navodnog antifašizma.
Nadajući se dodatnim glasovima na izborima.
Jebiga, ovdje možeš računati na više glasova ako se izruguješ proklamiranim načelima nego ako ih se pridržavaš.
Tomašević pak, čime god i koliko god bio ucijenjen, nema baš nikakav izgovor sa svoj politički kukavičluk.
K tome si je ujedno onemogućio sprječavanje najavljenog Thompsonovog koncerta na Hipodromu.
Jer da, nakon Thompsona na doček rukometaša, taj koncert ne odobri, ispao bi politički klaun.
Ali, u svakom slučaju, bit će politički gubitnik.
To će Možemo koštati glasova na izborima, ali političko pamćenje većine hrvatskih birača na razini je amebe.
Stoga „projekt Thompson“ nije povod, nego je rezultat čitave priče.
Kao što je rezultat gotovo unisono medijsko „sakrivanje pod tepih“ strašnih, već postojećih i mogućih budućih, posljedica.
Kao što su rezultat i nacionalistički, šovinistički, generalno mrzilački, morbidni… komentari na društvenim mrežama.
Uzalud je potrošena svaka sekunda.
U pokušaju da se urazume oni koji na pristojan i argumentiran komentar Thompsonova pojavljivanja na dočeku rukometaša „počaste“ autora sa „smeće četničko“.
I sličnim atributima.
Bolest je toliko uznapredovala da lijeka nema niti će ga će ikada biti.
Nažalost, nemoguće je ozbiljno raspravljati i s onima koji, ne prostačeći, pokušavaju suvislo argumentirati svoj stav.
Ali temeljen na tezama koje su milijardama svjetlosnih godina daleko čak i od elementarne logike.
Naprimjer, evo jednog od komentara na elaboriranu tezu da onome tko je (bez obzira na to koliko puta, kada i gdje) javno pjevao odu ustaškim koljačima Juri i Bobanu nije mjesto na službenom skupu u organizaciji bilo koje državne ili lokalne vlasti u Hrvatskoj.
Apsolutni idiotizam koji opasno smrdi na fašizam.
„Nije on napisao tu pjesmu.“
Na prvu, čini se kao loš vic.
Ali nije.
Komentator je bio ozbiljan.
Primjer drugi.
Taj se čak potrudio staviti cijelu priču u kontekst.
Braneći Thompsona napisao je pak da je Thompson „vjernik i častan čovjek“ te „za Hrvate simbol slobode“.
U kojem je to svemiru biti vjernikom ultimativna potvrda da si bolji od „nevjernika“ ili da si uopće dobar čovjek?
Jedino u onom u kojem je vrijednosni kriterij zasnovan, između ostaloga, i na pripadnosti određenoj rasi, naciji, religiji, ideološkom usmjerenju…
Što nije samo apsolutni idiotizam, nego opasno smrdi na fašizam.
Samo u tom i takvom svemiru moguće je i da se časnim smatra zagovaratelj zločina.
I da zatvorim krug…
Kakav je to vjernik koji se sprda s temeljnim kršćanskim vrijednostima?
Simbol slobode za Hrvate?!
Koliko se u to razumijem, rekao bih da srećom, niti u ludilu, za ogromnu većinu Hrvata Thompson ne predstavlja simbol slobode.
A onima kojima takvi kao MPT predstavljaju simbol slobode, bez obzira na to jesu li (ne)vjernici i koje su nacionalnosti poručujem…
Jebiga (pardon, my French), malo ste se prekasno rodili da biste ostvarili svoje „mokre snove“.
Srećom po sve nas ostale.
Bar se nadam.