Iz opširne bilješke koju je američko ministarstvo vanjskih poslova pripremilo za predsjednika Kennedyja uoči susreta s Titom u Washingtonu 1963., a koja se čuva u Biblioteci J. F. K., jasno je koliko su do Tita i njegova mišljenja držali širom svijeta. Iz nje čitajte, učite, naučite i priznajte da se hrvatskoj javnosti gotovo tri desetljeća serviraju laži
Piše Tomislav Jakić, Portalnovosti.com
Citat: ‘Tito će vjerojatno željeti razgovarati o stanju u svijetu i, u općim pojmovima, o američko-jugoslavenskim odnosima. Pitajte Tita o dojmovima s njegove turneje po Latinskoj Americi (Brazil, Čile, Bolivija, Meksiko). Pitajte o Hruščovljevom posjetu Jugoslaviji i o odnosima Jugoslavije s Istokom i Zapadom. Zatražite Titovu procjenu kinesko-sovjetskog konflikta i njegova odraza na stanje u svijetu. Kako procjenjuje budući razvoj tog konflikta? Smatra li da on može biti razriješen u bliskoj budućnosti i na kojoj osnovi? Ne bi li kinesko-sovjetsko pomirenje nužno bilo na račun Jugoslavije? Pitajte o jugoslavenskoj pomoći nerazvijenim državama. Pitajte Tita koje korake smatra najvažnijima za osiguranje mira. Pitajte Tita kako ocjenjuje američko-jugoslavenske odnose.’ Pet puta ‘pitajte Tita’ i još četiri pitanja za Tita, ali bez upotrebe riječi ‘pitanje’. A onaj koji pita, to je ni manje ni više nego predsjednik Sjedinjenih Država. Nije valjda?
Pročita li to, svaki će ‘informirani’ građanin Hrvatske odmah znati kako može biti riječ samo o ulomku iz romana kojim neki zadrti jugonostalgičar (komunjara, titoistička okamina, jugozombi) pokušava oživjeti sliku Jugoslavije i njezinog dugogodišnjeg predsjednika kao svojedobnog važnog čimbenika u međunarodnim odnosima. A to nije i ne može biti ništa drugo nego fikcija ili – što bi rekao jedan društveni anonimus (mada ne i nepoznat široj javnosti) – to je ‘argumentacija koja prelazi u humor’. Je li zaista?
Ne, nije! Moramo razočarati sve ‘osviještene’ koji ‘znaju’, odnosno koji ‘ne vjeruju’. Da, sve one, od vrha države nadolje, koji ‘znaju’, a zapravo suvereno lažu da je Jugoslavija (i Hrvatska) bila iza željezne zavjese, da su doživljavali ponižavanja pri prelasku granice s crvenim jugoslavenskim pasošem, da je Pokret nesvrstanih u kojemu je Jugoslavija igrala vodeću ulogu, enormno time povećavajući svoj prestiž na međunarodnoj sceni, ‘povijesno zanemariv pokret’. Moramo razočarati sve one koji ‘ne vjeruju’ da je Josip Broz Tito bio jedan od vodećih svjetskih (ne nacionalnih, ne regionalnih, nego svjetskih) državnika druge polovice dvadesetog stoljeća, da su ga cijenili i respektirali širom svijeta, pa i oni koji se u mnogim stvarima s njime nisu slagali, da su ga – vratimo se citatu – pitali i da ih je zanimalo njegovo mišljenje, odnosno pozicija Jugoslavije. Pita li se nekoga beznačajnoga za mišljenje? Traže li se od nekoga s margina procjene? I čini li to najmoćnija država svijeta, supersila? Ne, nikako! A Tita se pitalo, Jugoslaviju se pitalo. Dokument iz kojega smo citirali nije iz jugoslavenskih arhiva (jer u njima su, to također ‘znamo’, falsifikati koji pothranjuju legendu o jugoslavenskoj ulozi u svjetskoj politici). Dokument se čuva u Biblioteci J. F. Kennedyja. Riječ je o opširnoj bilješci što ju je američko ministarstvo vanjskih poslova pripremilo za predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja uoči njegovoga susreta s Titom u Washingtonu u jesen godine 1963.
U tom dokumentu na sedam stranica detaljno su navedene teme za koje su Amerikanci očekivali da će ih Tito otvoriti, kao i one što ih je trebao otvoriti šef Bijele kuće. Zanimljivo – kod svake teme navedeno je, naravno u formi pretpostavke, što će reći i sugovornik, jugoslavenski predsjednik. Već sama ta činjenica govori da je Tito bio Americi zanimljiv (i važan) do te mjere da su njega, njegovu politiku, ali i ponašanje temeljito analizirali. Do koje mjere, najbolje se vidi na primjeru očekivanoga razgovora o američkoj pomoći poslije katastrofalnoga potresa u Skoplju. Da ne prepričavamo, evo doslovnog citata: ‘Tito će nedvojbeno zahvaliti na do sada ukazanoj pomoći, ali vrlo je malo vjerojatno da će sam postaviti pitanje naših daljih namjera u tom području; takve stvari uobičajeno prepušta podređenima.’ Znali su dakle da Tito neće moliti (za nastavak pomoći). Ako treba nešto moliti ili makar samo pokazati interes da pomoć bude nastavljena, a bila je potrebna, on će to prepustiti podređenima. I nisu na to imali nikakvih primjedbi, naprosto konstatirali su da imaju posla s državnikom koji se ponaša na određeni način, koji demonstrira nacionalni ponos i samosvijest i prihvaćali su ga takvoga kakav je bio.
Pitanje o mogućim negativnim reperkusijama kinesko-sovjetskog pomirenja za Jugoslaviju pokazuje pak do koje su mjere Sjedinjene Države bile zainteresirane za međunarodni status federacije. Taj interes pokazuje još jedan citat u kojemu nije teško iščitati i vrlo suptilno izraženu želju (nikakvo optuživanje, nikakvo postavljanje zahtjeva!) za demokratizacijom u Jugoslaviji, ali i za očuvanjem dotadašnjeg vanjskopolitičkog kursa zemlje za koju nas danas neki žele uvjeriti kako je bila ‘iza željezne zavjese’. Sugerira se Kennedyju da svojem gostu kaže i sljedeće: ‘Važan je opći razvoj jugoslavenske unutarnje politike u smjeru ostvarivanja veće slobode izbora pojedinaca u političkoj i gospodarskoj sferi i izbjegavanje politike koju bi bilo teško razlikovati od one Sovjetskog Saveza i sovjetskog bloka.’ Dakle, podržava se jugoslavenska samostalna vanjska politika koja je u uvodnom dijelu bilješke za američkog predsjednika opisana kao ‘politika aktivne, miroljubive koegzistencije i prijateljskih odnosa sa svim zemljama, bez obzira na razlike u njihovim društvenim sistemima’. A u dijelu pripreme za razgovor s Titom u kojemu se otvara pitanje predodžbe o (komunističkoj) Jugoslaviji u američkoj javnosti, s jasno izraženom željom da se ta predodžba promijeni u pozitivnom smjeru, sugerira se Kennedyju da najavi kako bi američka strana u ‘javnom govoru’ umjesto termina ‘komunistički ekspanzionizam’ mogla upotrebljavati izraz ‘sovjetski imperijalizam’. U pretpostavljenoj Titovoj reakciji dolazi ponovno do izražaja temeljitost u studiranju njegovih stavova, ali i njihovo uvažavanje. Opet citat: ‘Tito će vjerojatno na uljudan način reći kako se Jugoslavija neće odreći upotrebe termina ‘komunizam’ da bi zadovoljila Zapad.’
Jedan dokument, jedan susret, a toliko je toga jasno. O vremenu prošlom, o državi koja je nestala deset godina nakon smrti državnika koji ju je uveo u svjetsku povijest i, naravno, o tom državniku o kojemu se u jednome ovdašnjem televizijskom kvizu podrugljivo govorilo kako je pio brlju, dok ga Englezi nisu naučili (!) na viski, a kojega u današnjoj Hrvatskoj politički patuljci (isprika patuljcima!) i nedoučeni kvazipolitičari unisono nazivaju jednim od deset megaubojica dvadesetoga stoljeća. Pročita li se temeljito, ali bez predrasuda, samo taj dokument, taj jedan dokument, postaje jasna monstruoznost laži koja se javnosti servira već gotovo puna tri desetljeća. Zato i poziv iz nadnaslova ovoga teksta.
Da, čitajte: svi vi koji još niste zaboravili čitati, ako se već pravite kao da ste zaboravili svoje vlastite živote do godine 1990. i prihvaćate novokomponirane laži o svemu što počinje sa slovom ‘j’ (npr. Jugoslavija), ili ‘t’ (npr. Tito), ili ‘k’ (npr. komunizam).
Da, učite: svi vi koji dokumentima, činjenicama i svjedočenjima relevantnih suvremenika, sudionika i svjedoka povijesti suprotstavljate gole laži, poluistine, legende i otrcane proizvode propagandne kuhinje iz vremena McCarthyjevoga lova na (komunističke) vještice, a podgrijane vatrom novoga hladnoga rata i antikomunističke histerije.
Da, naučite kako je doista bilo, ako sposobnost učenja niste u potpunosti izgubili, valjajući se u blatu vlastitih laži i prevara; naučite što je bilo, naučite što je i koliko tko značio u tom ‘mračnome’ svijetu prije vas.
I da, priznajte: vi koji desetljećima lažete, obmanjujete, prešućujete i varate, a za volju dolaska na vlast i ostanka na vlasti, priznajte da sustavno trujete mlade generacije, pretvarajući ih u neinformiranu, zavedenu i slijepo poslušnu vojsku birača, indoktriniranih radikalnim nacionalizmom, pa i neskrivenim neofašizmom.
Čitajte, učite i naučite, priznajte – mission impossible? Optimist će reći da nam predstoje izbori, realist će upitati kome bi na tim izborima imalo smisla dati povjerenje, dok bi pesimist odgovorio – ne, o tome nećemo, jer možda još ima šanse da svjetlo istine razbije tamu laži u koju bi nas htjeli nepovratno zatočiti.