Samo da Erdogan još više zakuha, onda Holandija, potom Francuska, a naposlijetku Evropa izgledno padaju u ruke ljudi kao što je ovaj čijeg se stiska još nisam oslobodio.
Proganja me to godinama, jer uvijek sam bio slab na usamljenike, borce protiv, činilo mi se, vjetrenjača. Bio je Don Kihot niske zemlje kojem sam radosno pružio ruku dok je zbunjeno započinjao svoju prvu izbornu trku. Zbivalo se to upravo u ovom gradu u kojem sam boravio proteklih dana. U Alkmaaru, središtu nizozemskog sira, gotovo kičasto oblijepljenom, kao cijela Kraljevina, raznim izbornim plakatima brojnih političkih partija.
Pružio sam tada desnicu, manje žuto ofarbanom i relativno nepoznatom, Geertu Wildersu, koji je u to vrijeme postao otpadnik danas dominirajuće VVD stranke, iz koje je i aktuelni premijer Mark Rutte. Još me dlan žulja od stida kome sam ruku dao. Od simpatičnog otpadnika Wilders je postao rigidni nacionalist što je već uspio razbiti tradicionalno mirni holandski društveno-politički život zajednice u kojoj, maltene, 70 odsto mladih,a i starijih nije znalo kako im se zove premijer ili neki ministri. Postojala je samo kraljica, što je strogo pazila da se ne petlja u te političke vode i niko više. Sve drugo je u prebogatoj monarhiji bilo drugs, sex i rock and rol.
Dok posmatram postere lidera što će se 15. marta natjecati na izborima od kojih strepi Bruxelles, jer Holandija je prva na redu u testiranju moći snaga koje zagovaraju razbijanje Evropske unije, prisjećam se nekih što su donosili nadu da u jednom dijelu BiH,ipak, na vlast dolaze normalni, realni političari. Od perjanica predratne partije već zaboravljenog Ante Markovića pretvorili su se u brutalne i vulgarne hukače koji svim silama pokušavaju zatrijeti zemlju, domovinu što im je omogućila enormna sumnjiva bogastva.
Šarajući pogledom po plakatima što podsjećaju na oglase seoskih priredbi začuđeno se pitam kako nema onih jumbo postera kakvima je Bosna i Hercegovina uvijek pred izbore okićena i koji zaklanjaju i ono malo sunca po, recimo, uskoj sarajevskoj kotlini.U jednoj od najbogatijih država svijeta znaju kako se štedi i znaju da je do sada samo dobar program donosio glasove, a ne nekakve nemušte poruke s mamutskih, ponekada komično fotoshopiranih, slika kao u BiH.
…Jedan žutokosi mogući jahač apokalipse teškom mukom je već zajahao najjačom silom svijeta. Vjerovatnije, nego što je nedavno bilo u Americi, je da će još jedan žuti zaigrati opasnim galopom po sve razjedinjenijim evropskim stazama. Jer, Geertu Wildersu se sve posložilo da ne može biti bolje. Na samom startu pred izborne krugove otkriveno je da je neko od pripadnika njegovog obezbjeđenja imao kontakte sa sumnjivim marokanskim muslimanskim organizacijama kojima je Wilders više nego trn u oku zbog jahanja protiv islama.
Lider stranke PVV, koja u eskpresnom uzlaznom liftu probija sve predizborne prognoze, iskoristio je tu pometnju oko svojih gorila, koji o trošku države već 12 godina štite njegov život i tijelo, da medijski planetarno jako poruči da odustaje od predizbornih turneja i ponovnog rukovanja s glasačima, među kojima sigurno neću biti.
Ne samo domaća nego i najuticajnija svjetska glasila od tada poklanjaju više pozornosti skrivalici Wildersa nego programima koje nude druge partije, učesnice u povijesnim izborima. Taj političar što sada tvrdi da će biti novi premijer buduće vlade Holandije, gotovo ništa više i ne mora poduzimati do sredine marta, do dana kada će se iskazati glasači.
Mogu stranke, kao što je VVD Marka Rutta govoriti kako će pod njihovim vođstvom zemlja cvijeća postati još ljepši vrt svijeta. Mogu se predstavnici Socijalističke partije, Stranke 50 plus, D 66, Zelenih, Partije za životinje i ostali upirati zaista kreativnim programima, ali džaba im je kada ne spominju muslimane i opasnosti od islamizacije zemlje.
Kada Wilders kaže da je 1955 godine u Kraljevini Holandiji bila samo jedna džamija, a da je danas gotovo 500, onda to u bujici rigidnog populizma plaši i ujedinjuje, uglavnom, nisko obrazovane slojeve bogatog društva. Zemlje s najvećim vjerskim slobodama u kojoj je gotovo polovina stanovnika u grupi ateista, nevjernika što sve više izdaju svoje rimokatoličke i protestanske korijene.
I kada se gužva oko tjelohranitelja najpopularnijeg učesnika trenutno najužarenijih izbora Evrope malo stišala, Wildersu je kao kec na desetku došla najava da narednih dana turski ministri usred Rotterdama žele propagirati izmjenu turskog ustava kojim predsjednik Erdogan postaje apsolutni gospodar svoje države. Bura koja je uslijedila u javnosti oko najavljenih poteza Istambula u tuđoj zemlji, pojačana je i tvrdnjama samog turskog predsjednika da Njemačka ispoljava nacističke manire zbog zabrane sličnih nastupa njegovih ministara u nekim gradovima Bundes Republike.
Naravno, skočio je Wilders kao leopard na sigurnu lovinu šireći dalje uznemirujuće rečenice o opasnostima islamizacije kojom se ,po Wildersu, Erdogana već podavno iskazuje u svojoj zemlji.
Namjere turskih vlasti o izbornoj propagandi među svojim državljanima koji žive u Holandiji, potakla je ponovo priče i o izbjeglicama i podastiranju podataka da je među njima najviše muslimana.
Sa sličnim izbornim programom, ako se tako može nazvati, ovo što nudi Wildersova PVV ide i francuska žuta jahačica apokalipse Marie Le Pen. I ona je za protjerivanje islama, zatvaranja džamija. Zabrane kurana kao knjige zla. Razbijanja Evropske unije koja se pokazala kao nemoćna tvorevina prema izazovima svjetske politike i nesmanjenog protiska izbjeglica što stižu sa užarenih ratnih područja u srce Evrope. Wilders i Le Pen su protiv Schengenskog sporazuma i za ponovnog uvođenja carina i jakih policijskig snaga na granicama koje će strogo voditi računa o spriječavanju ulaska pridošlicama iz islamskih zemalja.
U ovoj poludjeloj tiradi samo još nedostaje odjek novih terorističkih bombi pa da sile zla ugroze nade u budućnost unije sa zastavom od 27 zlatnih zvjezdica. Ona dvadeset i osma Velike Britanije je već otpisana uz oduševljenje i radost slijedbenika žutokosih prvih populista svijeta. Trump više nije usamljen u potpirivanju uznemirujuće političke vatre.
Dakle, još malo je noći ostalo do dana kada ćemo moći zaključiti ide li jedna zemlja, motor EU, prema naprijed ili nazad. Nade naprednog svijeta, kao donedavno u SAD, su u političkoj zrelosti birača. Da li će u njihovom zaokruživanju galasačkih listića preovladati kvalitetni programi ili će podleći smišljeno širenom strahu od muslimana i islama?! I tako zauvijek pogaziti sve dobrobiti koje je donijela i donosi Evropska unija urušavajući put zemljama Zapadnog Balkana prema plavom barjaku očekivanja i spasa.