Bosna i Hercegovina je kao smisao života: šta god kome zatreba. Može biti rijeka, pa još modra, tma i tmuša neprebolna, koju u nekom trenutku bolje budućnosti napokon treba preći, a može biti, i to jeste za sve tri nacionalne elite – piće, droga, žene i kocka
Donosimo popis šovenskih izjava Zorana Milanovića iz lanjske i ovogodišnje predizborne kampanje koje pokazuju kako je evoluirao do big shit ustaškog unuka i tuđe majke vojne lekarke
Ko drugome jamu kopa – sam u nju upada, kaže narodna mudrost koja se dokazala i na gradiškoj političkoj sceni. Najprije su u jamu upali kopači iste – "zeleni" Slavka Dunjića, pošto im nije pošlo za rukom da se na izborima pojave pod imenom "Izvorni SDS" i da, zabunom glasača, oštete SDS. Stvari su krenule u neželjenom pravcu, pa su kopači za sobom u politički sunovrat povukli i svoje saveznike iz SNSD-a.
Talijanska vlada se upustila u frontalni sukob s “rigidnim” radnim zakonodavstvom koje navodno ugrožava konkurentnost te zemlje na europskom tržištu i proizvodi masovnu nezaposlenost. Nadaleko hvaljeni “uspjesi” na tom polju drastično su povećali nesigurnost zaposlenja, uz minimalno smanjenje broja nezaposlenih. Usprkos tome, fleksibilizaciju radnih odnosa vladajući i dalje vide kao jedinu opciju
Sve oskudnijim resursima za političku mobilizaciju elite nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini nastoje doskočiti paralelnim podgrijavanjem “predratnog” stanja i osiguravanjem vanjskih sredstava za održavanje socijalnog mira. Donosimo kratki pregled taktika na sve tri strane.
Letnja pauza protiče u znaku burke i srednjeg prsta šefa SPD-a Sigmara Gabriela. Nimalo prijatne slike, ali tako je: nemački političari polako sustižu Donalda Trumpa. Sigmara Gabriela koji desničarima pokazuje srednji prst i vladajuću CDU koja razmatra zabranu nošenja nikaba i burke – povezuje bespomoćnost sa kojom takozvani etablirani političari reaguju na podršku javnosti zahtevima krajnje desnice. I zaista, kako reagovati na te zahteve: napadom ili pristajanjem na njih?
Ljudi koji sebe doživljavaju kao Srbe treba da znaju da će učestvovanjem u Dodikovim avanturama na svoja pleća navući još jedan teret pogrešnih političkih odluka koje su ih itekako koštale u bliskoj prošlosti
Licemerno bi bilo ne prihvatiti ideju dvojca Socijalističke partije Srbije, Ivice Dačića, koji kormilari strankom i nekom vrstom neimara duha, Milutinom Mrkonjićem, da se u Beogradu ne podigne spomenik Slobodanu Miloševiću. Srbija je danas država tačno po meri Slobodana Miloševića, odnosno po meri politike koju je vodio.
Iz rubrike „Pojmovnik“ petog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Borisa Postnikova o popularnim ideologemima „korupcija“ i „uhljebi“: „Razlog za ovako kasno paljenje masovnih strasti napokon dovodi pripovijest o uhljebima u jasnu vezu s već pomalo zaboravljenom pričom o borbi protiv korupcije: i jedna i druga služe uglavnom tome da sve ekonomske probleme interpretacijski prebace na teret državnog budžeta, otkrivajući kako oko njega lešinarski kruže lopine i nesposobnjakovići, i to baš u vrijeme kada para, eto, više nema kao što ih je bilo prije.“
Čak i u najteža vremena Istanbul je prelep grad, a Bosfor impresivan prolaz između dva mora. Turci će vam zameriti ako ga slučajno nazovete rekom. U pravu su. Jer Bosfor ima životnu energiju sa kojom se nijedna reka ne može uporediti. Provedite pet minuta posmatrajući Bosfor i shvatićete zašto je Orhan Pamuk, turski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, bio toliko opčinjen ovim moreuzom dok je odrastao i svakodnevno gledao prekookeanske tankere i ratne brodove na putu između Azije i Evrope.
