Vladi nije ni palo na pamet da smanji budžet predsjedniku RS-a. Koji javni novac dijeli po vlastitom nahođenju, ponašajući se poput Djeda Mraza i kupeći sramne političke poene.
Što je to tako iritantno u današnjoj institucionaliziranoj borbi protiv fašizma? Toliko toga da je teško odlučiti se odakle početi kritiku. No kao što reče kineski mudrac Sun Ce: ‘Kada je neprijatelj sa svih strana, svaki udarac je dobar!’
Samo dan nakon održane Osnivačke skupštine Nove ljevice, njen predsjednik Dragan Markovina, primio je niz prijetnji, što, kako kaže, svjedoči o tome kako je dio javnosti dočekao osnivanje neke stranke lijevog usmjerenja i kakvo poimanje demokratskog sustava ima.
U poslednje vreme čitam antičke pisce, da se zabavim i pobegnem od realnosti, pa sam primetio sličnosti između istorije starog Rima i sve gorih vesti iz mog sveta. Mislim pre svega na pad rimske republike.
Taj svijet smo Mi i Oni. Oni koji paradiraju kako bi pokazali "zube terorizmu", ustvari, onako ruku pod ruku, pokazuju kako ih jednostavno nije briga. Oni imaju svoje interese, Ruanda, BiH, Sirija, terorizam… sve je to kolateralna šteta. Njihova nacija je gospodari svijeta a njihova religija novac i moć. Mi smo njihovi robovi, zarobljeni u okove nacije i religije, mi stvaramo profit, mi služimo da iskazujemo empatiju ili mržnju, prema tome kako nam već kreiraju stvarnost, a po potrebi možemo biti i žrtve. Takav svijet nikada ništa neće uraditi da do ratova ne dođe, jer rat je jedan od najbitnijih mehanizama zbog kojih opstaje.
Ni dva dana nakon promocije knjige Čedomira Antića ne stišava se medijska halabuka podignuta oko incidenta koji se na njoj odigrao. Međutim, ono što je u ogromnom broju novinskih, televizijskih i onlajn izveštaja izostalo jeste problematizacija same knjige Istorija Republike Srpske koju uz Antića potpisuje Nenad Kecmanović, dekan banjalučkog FPN-a, a nekadašnji simpatizer Saveza reformskih snaga Ante Markovića.
Proteklih nekoliko dana gledamo kako nam se tragedija sirijskog Alepa odvija pred očima i shvatljivo je da su emocije intenzivne na svim stranama, čak i u maloj Hrvatskoj koja s ratom u Siriji i nema značajne veze, osim onog krijumčarenja oružja sirijskim pobunjenicima koje se odigralo preko Jordana. Dok se novinski izvori uglavnom zgražaju nad destrukcijom koju su Vladimir Putin i Bašar al-Asad isporučili Alepu, u komentarima pod tim tekstovima i na društvenim mrežama obitava izrazito snažna i u neku ruku zbunjujuća grupacija čitatelja koji su obožavatelji ruskog i sirijskog vođe.
Ravnodušnost s kojom je i u Bosni i Hercegovini i njenom najbližem okruženju tek registrovana vijest kako je prošle subote, 10. decembra, kolumbijskom predsjedniku Juanu Manuelu Santosu uručena Nobelova nagrada za mir za 2016. godinu potakla me na razmišljanje kako – u odsustvu interesovanja za zbivanja u svijetu, za međunarodne trendove od kojih ne možemo biti pošteđeni i za tuđa iskustva čak i onda kad su veoma slična našim vlastitim – uporno propuštamo i priliku da iz tih trendova i iskustava naučimo ponešto i o tome kako se nositi sa nasljeđem naših još nezavršenih sukobljavanja iz devedesetih.
Sarajevski vic da je ovdašnje pravosuđe najsličnije kanalu Lov i ribolov – “dođu po ribu (optuženog), uslikaju ga i onda ga puste na slobodu” – sasvim je tačan, ali je samo vic. Jedan od problema s vicevima je, naime, što se njima – i kad su najbolji – ne može objasniti svijet, nego se samo jedan njegov segment osvijetli šegom. A nama, u Bosni, šege uvijek treba, jer je mrak gust, da skoro nikada nije bio gušći.
