Čovjek može imati nekog razumijevanja za domaće cinike i ignorante koji su iz iskustva iz minule tri decenije vladavine nacionalizma na Balkanu zaključili kako „ništa ne zavisi od nas“ i „ništa se ne može promijeniti“: njihova politička samomarginalizacija počiva na spoznaji da i nakon svih već brojnih izbornih ciklusa i cirkusa, s obećanjima „zlatnih kašika“ i „bolje budućnosti“, sve ostaje isto – samo malo gore.
Na pomolu je bila još jedna neviđena legalna pljačka narodnoga dobra, pljačka svih onih koji su zajedno sa svojim očevima i svojim djedovima ulagali u ljubijsko-prijedorski kraj.
Nedavno je grupa političara iz Socijaldemokratske partije Austrije uz podršku istoričara i aktivista pokrenula inicijativu za zabranu okupljanja simpatizera ustaškog pokreta prilikom obeležavanja stradanja iz 1945. na polju kod Blajburga u austrijskoj pokrajini Koruška.
Radnici su nezadovoljni zbog odluke Vlade RS da državni kapital Rudnika željezne rude “Ljubija” proda kompaniji “Israeli Investment Group”, na čijem čelu je kontroverzni Evgenij Zotov
Zotov sebe predstavlja uspješnim preduzetnikom, spremnim da “Ljubiju” kupi za 93 miliona maraka. Njega je 7. septembra 2011. godine u Republiku Srpsku doveo Arie Livne da na Sokocu pravi biznis
Kina već desetljećima ostvaruje brži ekonomski rast od bilo koje zemlje u povijesti: Stara je iako cinična istina da je svaki sustav dobar sve dok omogućava dovoljno brz razvoj. Za razliku od Kine, u posljednjih desetak godina pokazalo se da to na Zapadu više nije slučaj
Politika je postala skup hobi, a profesionalni političari, od ekstremnih desničara pa do ekstremnih ljevičara, sada su svi postali marksisti, koji se u bespoštednoj borbi za novac donatora vode izrekom Gručo Marksa: „Ovo su moji principi, ako vam se ne dopadaju – imam ja i druge principe“.
Ovonedjeljna kolumna bivšeg profesionalnog obavještajca Džona Šindlera (John R. Schindler) u njujorškom Observeru pod naslovom "Zaštititi Balkan od Putina: Vodič kako to učiniti" dobila je, u naslovima nekih balkanskih internet portala težinu "novog američkog pristupa" u vidu Šindlerovih prijedloga da se, pored ostalog, Republika Srpska pripoji Srbiji a dijelovi s hrvatskom većinom, konkretno Zapadna Hercegovina Hrvatskoj, a da "ono što ostane" s muslimanskom većinom kao Bosna i Hercegovina bude primljeno u NATO i Evropsku uniju i da nastavi postojati u tješnjoj vezi s Hrvatskom.
Zasad, idemo se koncentrirati na dvije instance o tome kako ovo partnerstvo funkcionira u praksi, i zbog čega je Washington bez indicija i na koji način da se s tom dilemom pozabavi
