Foto: Unsplash
Britanski novinar i autor Ian Dunt objavio je pažnje vrijedan analitički tekst na svom blogu, u kojem se osvrnuo na pobjede Roba Jettena i Zohrana Mamdanija i o poukama koje se mogu izvući. Ovdje ga prenosimo u nešto skraćenom obliku.
Ispod površinskog sloja medijskog izvještavanja krije se skup neizrečenih pravila. Jedno od tih pravila jest da izborna pobjeda populističke desnice dokazuje da imaju intuitivno razumijevanje instinkta birača, kojem se liberali moraju ponizno prilagoditi. Izborna pobjeda progresivaca, s druge strane, neobična je aberacija koja će se neizbježno preokrenuti, vjerojatno zbog oholosti i naivnosti onih koji su upravo pobijedili. Pobjede na ljevici su uvjetne i prolazne, dok su pobjede na desnici trajne i duboke.
Ovo je bio ton nakon pobjede Zohrana Mamdanija u New Yorku, uz dodatne pobjede Demokrata u Virginiji i New Jerseyju. To je bio i ton nakon što je nizozemski liberalni kandidat Rob Jetten iznenadio i pobijedio krajnje desničarsku Stranku za slobodu Geerta Wildersa.
Trijumf krajnje desnice zapravo nije neizbježan. Oni mogu biti poraženi i to se redovito i događa. Svaki progresivni trijumf na izborima pruža priliku da se nešto nauči.
Mediji će uglavnom ignorirati ove informacije u korist ustaljene naracije. Mnogi progresivci će ih također ignorirati, iz plemenske mržnje prema centrizmu s jedne strane ili socijalizmu s druge. Demokrati establišmenta pokušali su potkopati Mamdanija i gotovo sigurno nisu ništa naučili. Britanska online ljevica, međutim, opsjednuta je njime, tretirajući ga kao izravnog nasljednika Jeremyja Corbyna, iako Mamdani otkriva puno više o Corbynovim slabostima nego o njegovim snagama.
Pogledajmo malo bolje ove kampanje, bez predrasuda. Na trenutak ću ostaviti politiku po strani i usredotočiti se samo na komunikaciju. Iz nje proizlaze tri ključne lekcije.
Radost
Prva i najvažnija osobina koju smo vidjeli ovog tjedna bila je radost. Čini se da se Mamdani smiješio toliko dugo, cijeli svoj život, da su mu ostale trajne rupice na obrazima. Ima lice čovjeka koji će dobro ostarjeti, nekoga tko je zadovoljan u svojoj koži. Slično tome, nikad nisam vidio Jettena da se mršti. Nisam siguran da je uopće sposoban za to. Čini se da živi sa stalnim osmijehom – možda malo profesionalnijim od Mamdanija, ali autentičnim, neusiljenim, prirodnim.
U politici postoji test radosti. Želi li kandidat izgrditi birače, ili želi da se dobro zabave? To je jedan od razloga zašto je Ronald Reagan pobijedio Jimmyja Cartera. To je jedan od razloga zašto je Boris Johnson pobijedio Jeremyja Corbyna.
Zapravo je prilično znakovito vidjeti toliko starih Corbynovih pristaša kako inzistiraju na sličnostima između njega i Mamdanija. Istina je da postoji određeno retoričko preklapanje – obojica govore o milijarderima i o jedan posto, obojica sebe opisuju kao socijaliste. Ali što se tiče emocionalne privlačnosti, oni nastanjuju različite svemire.
Corbyn je prezirao tisak. Tretirao ga je kao zavjeru koja ga želi potkopati. Podsmjehivao se i ljutio, a svaki njegov komentar bio je apel usmjeren unatrag, prema njegovim pristašama, a ne naprijed prema glasačima koje je trebalo uvjeriti. Izgledao je ljutito, na oprezu, očajnički želeći da se kamera makne s njega. To je problem jer kada birači upoznavaju kandidata, to se događa kroz kameru pa neprijateljstvo stoga izgleda kao da je usmjereno prema njima.
Mamdani želi kameru. Drago mu je što je vidi. Želi kroz nju doći do onih s druge strane. Mislim, Bože moj, pogledajte ga kako razgovara sa Sky Newsom – užitak – i recite mi da bi Corbyn to mogao učiniti.
Corbynovi pristaše kažu da je to zato što su ga mediji htjeli uništiti, i donekle je i bilo tako. Ali isti je slučaj i s Mamdanijem. Mediji će se fokusirati na ličnosti s ljevice. Na vama je kako ćete se s tim nositi. Ako vas iziritiraju to omogućuje njihovom napadu da bude uspješniji nego što bi inače bio.
Jedna od stvari s kojom se progresivci najviše muče glede Donalda Trumpa jest ta da je on u konačnici na spektru političkih veseljaka. Njegovo ponašanje je komično. Ako ste na istoj razini kao i on – drugim riječima, ako vas pogled na njega ne tjera da povratite svoju prokletu dušu – onda postoji nešto zabavno u činjenici da nitko, uključujući i njega samog, nema pojma što će izaći iz njegovih usta. U svojoj najučinkovitosti, Nigel Farage također je tip za zabavu. Cigarete, pivo, lagani osmijeh. Sve je to, naravno, iznimno uljudno, ali dobro kultivirano i učinkovito.
Međutim, postaje sve teže sjetiti se vica. Trump vlada tako što paravojne siledžije uzimaju ljude za taoce na ulici. Farage se mora srediti kako bi izgledao premijerski. Pozadinska buka je sve sumornija: uporna inflacija, ekonomska nestabilnost, opći osjećaj nacionalnog propadanja diljem Zapada.
Ti laki, iskreni osmijesi progresivnih kandidata, taj osjećaj topline i optimizma – to je vjerojatno najuvjerljiviji emocionalni apel koji trenutno možete uputiti. To je obećanje koje kaže: može biti bolje. Stvari ne moraju ostati ovakve. Možemo ih učiniti manje jadnima, manje napetima, manje siromašnima, manje mržnjom ispunjenima. Radosnijima. Riječima Jettenova slogana: „Može se .“
Prilagođeni biračkom tijelu
Demokratska stranka se zapetljala u raspravu o relativnim prednostima i opasnostima Mamdanija, ali stvarnost je savršeno očita i razumljiva samo na temelju rezultata ovog tjedna. U Nizozemskoj je Jetten pooštrio politiku azila svoje stranke. U New Yorku je Mamdani ponosno projicirao osjećaj raznolikosti. U utrkama za guvernere u New Jerseyju i Virginiji pobijedili su umjerenjaci Demokratske stranke koje podržava establišment. Utrka za gradonačelnika u New Yorku mogla je privući drugačije biračko tijelo.
Živimo u užasno glupom svijetu, pa se s ovim rezultatima suočavaju ljudi koji kažu da je njihov model – kompromisni ili principijelni, umjereni ili radikalni – jedini koji funkcionira bilo gdje, kao opći pristup. Zapravo, pouka je da treba odabrati pravog kandidata, s pravom porukom, za pravu sredinu. I onda stvarate lokalne političke organizacije sa slobodom djelovanja da se vaš plan ostvari.
Biste li izabrali samoprozvanog socijalista za kandidaturu u nekoj od swing (ljubičastih) država u SAD-u? Vjerojatno ne. Trebate li biti opuštenije spram radikalne figure u liberalnom gradu poput New Yorka? Vjerojatno da.
Progresivci imaju koristi od toga što se biračima stavljaju na raspolaganje mnoge i različite varijante. Jettenova politika azila usmjerena je na kompromis srednjeg puta koji uključuje zahtjeve za azil izvan zemlje, pod pokroviteljstvom UNHCR-a, kao i tečaj jezika od prvog dana. Kaže da Nizozemci „samo žele pristojno ugostiti ljude koji bježe od rata i nasilja, ali i biti strogi prema trulim jabukama koje uništavaju sustav“. To nije jezik koji mi se sviđa, niti odobravam zahtjeve za azil izvan zemlje, ali možete vidjeti da se radi na tome da se pronađe obranjiv srednji stav o tom pitanju. To je superiornije od moralne i strateške zbrke koju vidimo kod laburista. Slično tome, mnoge Mamdanijeve politike ne bi bile korisne u Londonu, dok bi neke druge mogle biti.
Osnovni problem nastaje kada progresivci svoje razlike doživljavaju kao slabosti umjesto kao snagu. Mamdami je ponosno multikulturalan. To mi se sviđa kod njega. Sviđa mi se što njegova obitelj prepoznatljivo izgleda poput moje, a svijet u kojem živi prepoznatljivo izgleda poput moga, u vrijeme kada se te vrijednosti i način života napadaju. Sviđa mi se što gradonačelnik Londona Sadiq Khan naglašava raznolikost i šaroliku eleganciju moga grada. Ali ne zavaravam se da bi to bio razuman pristup kampanji na sjeveroistoku Engleske.
Nacionalna kampanja, u bilo kojoj zemlji, prirodno će biti svojevrsni kompromis. Lokalne kampanje mogu imati različite okuse i teksture. Nema potrebe da umjerenjaci i radikali inzistiraju na tome da njihove preferencije najbolje funkcioniraju na političkom krajoliku. Ne funkcioniraju. Prigrlite raznolikost progresivnog saveza, umjesto da ga sabotirate.
Modernost
I Mamdani i Jetten predstavljaju nešto novo. Nije stvar u tome da su oni političari ere društvenih medija – to imamo barem od 2016. godine. Radi se o tome da su oni političari ere online videa. Oni su političari Instagrama i TikToka. Jetten se od rutinskog profesionalnog političara koji je kopirao i lijepio tekstove pretvorio u senzaciju nakon TikTok montaža izmišljene romanse u nizozemskom parlamentu. Njegova Instagram strategija je jaka: profesionalna, bezbrižna, optimistična.
Mamdani je trijumf društvenih medija neviđene kvalitete. Zadovoljstvo ga je gledati i slušati, posjeduje rijetku osobinu da je političar od kojeg ljudi aktivno žele čuti više. Uvijek bi se mučio ako bi želio privući pažnju novina ili čak televizije, ali zaobišao je taj problem i pojavio se na internetu, na nalozima koji su moderni ekvivalent udarnog subotnjeg termina za njegovu demografsku skupinu.
Kad god je to uradio, naglašavao bi najcjenjeniju kvalitetu u modernom informacijskom ekosustavu: autentičnost. Tko bi drugi rekao da ga španjolski „udara u stražnjicu“ u obraćanju latinoameričkim biračima, ili prikazao isječke u kojima se muči s tim jezikom? Nitko. I zato je on briljantan, savršen primjer kako politički komunicirati u ovom datom trenutku. Svi ostali izgledaju drevno.
Ne možemo političare dresirati da budu karizmatični poput njega, da se osjećaju ugodno u svojoj koži ili da ih je lijepo gledati. Ali možemo imati komunikacijske strategije temeljene na 2020-ima, a ne na 1990-ima.
Ovog tjedna izgovoreno je užasno mnogo gluposti o rezultatima izbora – osjećaj neizbježnog poraza koji se njeguje u cjelokupnoj medijskoj naraciji, neumjerena bitka plemenskog neprijateljstva između progresivaca. Ali mogu se izvući izuzetno korisni praktični zaključci iz onoga što smo vidjeli. Radost i nada su snažne, čak i radikalne, u eri propasti. Umjerenjaci i radikali trebali bi biti opušteni oko toga koji je pristup najbolje prilagođen određenom području i pokušati učiti jedni od drugih, bez obzira na razlike. Učinkovita politička komunikacija moguća je online, sa jakim rezultatima, ako se usudimo razmišljati izvan tradicionalnih komunikacijskih struktura.
Sve ovo možemo naučiti ako su progresivci spremni učiti jedni od drugih, umjesto da se pokušavaju međusobno tući zbog manjih razlika. Je li to vjerojatno? Nije. Zašto mijenjati cjeloživotnu naviku? Ali barem možemo imati neku nadu. Ovo je dobar tjedan za nju.