Kasno u ponedjeljak oko 22 sata i 15 minuta u ulici Put Gazića, na zadarskim Stanovima, grupa tek punoljetnih mladića napala je radnike iz Srbije angažirane na demontaži skele teniskog igrališta na Višnjiku. Da se radi o 18-godišnjacima i dvojici u dvadesetim godinama saznali smo u utorak ujutro kada je policija privela više osoba za koje se sumnja da su sudjelovale u napadu na radnike. Rukopis tih mladih ljudi nažalost je ostao na nesretnim radnicima koje su udarali nogama, a jedan od napadača je zapalio i baklju s namjerom da teže ozlijedi jednog od radnika iz Srbije. Svi napadači, kako prenose mediji u Hrvatskoj, pripadaju navijačkoj supkulturi, odnosno pripadnici su navijačke grupe Tornado iz Zadra.
IVO ANIĆ
Samo nekoliko dana ranije u Splitu, na parkirnom mjestu pored ulaza u tvrđavu Gripe, za sada nepoznati počinitelji išarali su automobil turista srpske nacionalnosti ispisavši na njemu „Ubij Srbina“, a kako sezona na Jadranu još traje, nemali broj turista i radnika iz Srbije s nelagodom se osvrnulo na društvenim mrežama na ova dva nevezana događaja u kratkom periodu. Da je stanje alarmantno u toj populaciji do dvadeset godina pokazale su i ovogodišnje norijade koje su uz uobičajeni kolorit imale i zabrinjavajuću eskalaciju ustaških pozdrava, uništavanja spomenika iz NOB-a, te nekolicinu nacionalističkih ispada.
Ukoliko još uvijek iz nekog nepoznatog razloga posjećujete utakmice HNL lige na stadionima diljem Hrvatske možete zapaziti neobjašnjive provale mržnje prema Srbima, iako često niti na terenu, niti u gledalištu, Srba uopće nema. Takav „sentiment“ zaživio je u toj populaciji i, prema svim istraživanjima, rapidno se širi. No, kada se takvo što s tribina, norijada i društvenih mreža preseli u stvarni svijet, i kada nedužni ljudi stradaju od eskalacije mržnje tada se svi moramo itekako zabrinuti. U svom nedavno napisanom komentaru posvećenom Bruni Esih detaljno sam opisao kako se radnici srpske nacionalnosti osjećaju u Splitu, a kako njihove obitelji koje iz Beograda prate zbivanja u Hrvatskoj. Većinu njih je opravdano strah, no ono najstrašnije jest što su takvi incidenti postali praktički svakodnevni, i nikoga više ne bi začudilo da usred bijela dana, u Splitu ili Zadru nasred ulice strada kakav nedužan radnik ili turist od ruke maloljetnika samo zbog toga što je Srbin.
Nedavni detalj iz Splita (FOTO: Novilist.hr/reddit)
Najstrašnije u svemu je što to gotovo nikoga u ovoj zemlji ozbiljnije ne zabrinjava. Najmanje roditelje svih tih maloljetnika usijanih glava. Da se ne lažemo, kada dijete radi to što su napravila ta djeca u Zadru, tada prvenstveno moramo potražiti odgovore kod njihovih roditelja, u njihovom domu. Odgoj, barem mi Hrvati volimo tako kazati, dolazi iz kuće, a djeca su u toj dobi emocionalno i društveno vezana uz svoje roditelje, dok kao nadogradnju crpe njihovo ponašanje koje kasnije konstruiraju na ulici, školi, u svakodnevnoj komunikaciji. Obiteljske vrijednosti, kako ih nazivamo, ključne su u tim formativnim godinama, a djeca usvajaju obrasce ponašanja svojih roditelja putem imitacije i identifikacije. Dosljednost, ustrajnost, moralno okruženje, osjećaj odgovornosti, kao i osjećaj da se ne naudi drugom na način kako ne želiš da netko naudi tebi, osnova su svakog odgoja, no veliki utjecaj na današnju djecu imaju i dostupni mediji, društvene mreže, pa i navijačka supkultura koja tradicionalno njeguje nasilje, nacionalizam i isključivost.
Za sve postoji škola, samo ne za roditeljstvo, stara je narodna izreka, no bilo koju razumnu osobu trebalo bi brinuti ako zna ili primijeti naznake netolerancije kod svog djeteta na druge i drugačije. Sve polazi naravno od kuće, a škola je sljedeći ključan segment u odgoju djece. Naše obitelji zadnjih godina itekako osjećaju eskalaciju nacionalizma u Hrvatskoj. Primjerice, rehabilitacija ustaštva odvija se na svim razinama i ona je smišljena, ona je planska i ona se uspješno provodi, kako u medijima, na javnoj televiziji, tako i u školskim nastavnim predmetima. Ako smo svjesni te činjenice i svega što se uz ekstremni nacionalizam veže, kao i za fašizam, ustaštvo, tada možemo imati jasniju sliku što ili tko utječe kako na obitelji u Hrvatskoj, tako i na samu djecu koja odrastaju u takvom ambijentu.
Istovremeno se sotonizira antifašizam i kao tekovina, ali i kao nastavni i ustavni ključ po kojem bi se društvo i školstvo trebali ravnati. Crkva također preuzima veliki dio zasluga za odgoj djece jer se aktivno putem vjeronauka u školama i samog kontakta s djecom bazira na rigidni nacionalizam koji se naziva „domoljubljem“, dok iza njega često stoje najniže strasti, isključivost i mržnja. U mnogim našim obiteljima njeguje se ista inačica ekstremnog nacionalizma kroz mržnju. Srbi su poslovično krivi za sve, a nacija pod narkozom i u hibernaciji već skoro trideset godina njeguje strah kao paradigmu i smisao postojanja. Strah od gubitka posla, strah od maskiranih napadača, strah od represivne države koja se naoružava do zuba postaju i dijelom svakodnevice mnogih naših obitelji koje žive u skladu s vremenom obojeni u ekstremističko ruho koje se predstavlja domoljubljem.
Oni su cool jer pravi model vide u društvu (FOTO: Facebook)
Natjecanje u „ljubavi“ prema domovini eskalira do suludih razmjera i postaje svojevrsnim načinom života u vječnom strahu od onog „što će susjedi reći“ pa je i danas kod nekih normalno, zapravo i poželjno, da vaše dijete mrzi Srbe ili Rome jer time vi, kao obitelj, iskazujete visoki stupanj domoljublja. Vi ste kao prava kršćanska i hrvatska obitelj uzgojili tako napadače na radnike iz Srbije, i logikom stvari, vi ste po principu društvenih vrijednosti koje su na snazi i pod konstantnom domoljubnom uzbunom – ispravni.
U mnogim našim obiteljima, ponavljam, da se ne lažemo, eskalacija lažnog domoljublja poprima groteskne razmjere i pretvara se u svojevrsnu farsu, tragikomediju, jer se svjesno prihvaća besramna revizija povijesti ili se ona tolerira šutnjom. Šutjeli vi, ili podržavali eskalaciju suludosti ove zemlje, na koncu vam se svede na isto. Vaša djeca shvatila su to kao jasnu poruku. Jedino ispravno i jedino moguće jest živjeti i odrastati u mržnji. A od mržnje posijane u vašem domu, pa do baklje bačene s namjerom da se teško ozlijedi neko nedužno ljudsko biće je samo korak, i rade ga upravo i najčešće adolescenti.
Besmisleno je i nabrajati sve skandale vezane za ustaštvo, nacionalizam i eklatantnu mržnju koju djeca uče iz medija, iz istupa političara, estradnjaka, svojih profesora, svećenika, javnih osoba, novinara … Besmisleno je i svi mi znamo koliko sva ta sila mržnje, isključivosti i lažnog domoljublja pogubno utječe na djecu. No ono što ne znamo jest kako i koliko mi sami utječemo na njih svojim primjerom i odgojem. A prava je istina da utječemo nevjerojatno puno. Svaka naša šutnja, njima je prihvaćanje njihove buke. Svaka naša okrenuta glava, njima je prihvaćanje njihove doktrine. I svako naše bježanje od istine, njima je prešutno prihvaćanje njihovih laži. Koliko je ova država kriva za tu nesretnu mladost koja mrzi, toliko smo krivi svi mi zajedno.