Izjava Dragana Čovića da je Bosna i Hercegovina nalik maslini „sa tri ključne grane“ koju je svako zalijevao, posebno „lažni eksperti“, zvuči naizgled slikovito, čak benigno. Ali iza te metafore krije se duboko ukorijenjena politička filozofija koja već tri decenije Bosnu i Hercegovinu drži u mjestu: uvjerenje da država pripada narodima, a ne građanima; da njome upravljaju etničke elite, a ne institucije; da politička vrijednost dolazi iz pripadnosti, a ne iz odgovornosti.
Piše: Dino Mustafić
Problem s tom maslinom nije što je neko pogrešno zalijeva. Problem je što se uporno odbija prihvatiti da Bosna i Hercegovina nije hortikulturna plantaža podijeljena u tri sektora, nego politička zajednica 3,2 miliona ljudi – svaki sa svojim pravima, obavezama i demokratskim kapacitetom da utječe na budućnost zemlje.
Ako ćemo već koristiti botaničke analogije, onda je Bosna i Hercegovina mnogo bliža šumi nego maslini. Šumi u kojoj različita stabla rastu jedno pored drugog, gdje raznolikost nije teret nego prednost. Ali političke elite, navikle da čuvaju svoje etničke ograde, uporno insistiraju na slici tri izdvojene grane, tri privatne parcele, tri dozvole za postojanje.
Čovićeva teza da će „unitaristička, građanska Bosna i Hercegovina“ vratiti stvari na početak koristi se logikom koja je sama po sebi paradoks: tvrdi da jednakost vodi ka sukobu, a nejednakost ka stabilnosti. Da su građani opasni, a etnički lideri garant mira. Da je pluralizam problem, a etnički monopol rješenje.
U stvarnosti je obrnuto. Najveće blokade, najveći zastoji, najveća politička ucjenjivanja nastajala su upravo iz etničkog modela, iz sistema gdje manjina može zaustaviti većinu, a većina nikada ne može postati politička većina zato što je prvo moraš etnički verifikovati. To je mehanizam koji stvara „vodopije i štetnike“: interese koji rastu iz privilegija, ne iz demokratskog legitimiteta.
Građanski koncept je sušta suprotnost tom feudalnom modelu. On nije negacija identiteta – nego povratak suštini demokratije. U građanskoj državi Srbin iz Sarajeva, Hrvat iz Zenice, Bošnjak iz Viteza, Ostali iz bilo kojeg grada imaju jednako pravo da oblikuju politiku – ne prema porijeklu, nego prema uvjerenju. Identitet ostaje u privatnoj, kulturnoj i zajedničkoj sferi, ali prestaje biti sredstvo manipulacije u političkim procesima.
Pogrešno je prizivati Belgiju i Švicarsku kao argument za etnički federalizam. Njihovi sistemi počivaju na snažnoj zaštiti individualnih prava, funkcionalnim institucijama i političkoj kulturi odgovornosti – ne na logici „tri naroda, tri glasa“. U tim državama građanin je centar sistema, a ne folklorni ukras za etničke vođe.
Bosna i Hercegovina neće postati evropska onog dana kada se usaglase tri lidera, nego onog dana kada se probudi 3,2 miliona građana i shvati da su oni stvarni nosioci suvereniteta. Nije najveći problem Bosne i Hercegovine što ima tri identitetske „grane“, nego što su te grane postale privatna imovina političkih stranaka koje ih brendiraju kao ekskluzivne teritorije.
Zato treba jasno reći: Bosna i Hercegovina je iscrpljena ne zato što je neko previše zalijevao, nego zato što je predugo držana u kanti etničkog modela. Građanski koncept nije luksuz, nego jedini način da se država izvuče iz blata beskrajnih blokada, stranačkih ultimatuma i vječitog prepričavanja „nesavršenog mira“.
Bosna i Hercegovina nije maslina. Nije ni bašta etničkih gospodara. Bosna i Hercegovina je država – ili bi to barem konačno trebala postati.
I u toj državi jedina istinska, nezamjenjiva i ključna grana je – građanin.