Foto: GR Stocks – Unsplash
Rekao bih da je ponajbolja ona vlast koja nije nametljiva, ona koja nam život čini boljim, pragmatična vlast koja sve što je u njenom domenu racionalno organizira, tiho gradi i ljudima doprinosi. Ono što je najvećem broju stanovnika bilo koje zemlje uistinu najpoželjnije jest efikasna politička ekipa, koja ne zabrinjava svoje podanike, ne nameće svoju vlast, ne laže u vlastitom interesu, nego radi svoj posao najbolje što može u korist najvećeg mogućeg broja ljudi.
1.
Premijer Velike Britanije Boris Johnson je obrazovan, šarmantan, duhovit čovjek, ali poradi svoje loše politike, od ekonomskih mjera do nesnalaženja s krizom pandemije, a i svoje nedosljednosti i petljavina, sve je manje popularan i sve manje poželjan čak i u svojoj Konzervativnoj stranci. Pobijedio je na prošlim izborima s ogromnom većinom, ali političari na vlasti lako zaborave zašto su izabrani. Zaborave kakvi bi na vlasti trebali biti. A to je, barem u demokratskim zemljama, vrlo jednostavno. Ono što očekujemo od političara jest stabilnost i ekonomski prosperitet. Čega je, nažalost, svuda sve manje.
Ljudi često glasaju za “karizmatične osobe”, a zapravo im najviše treba razumno rukovođenje i upravljanje “općim dobrima”. Rekao bih da je ponajbolja ona vlast koja nije nametljiva, ona koja nam život čini boljim, pragmatična vlast koja sve što je u njenom domenu racionalno organizira, tiho gradi i ljudima doprinosi. Ono što je najvećem broju stanovnika bilo koje zemlje uistinu najpoželjnije jest efikasna politička ekipa, koja ne zabrinjava svoje podanike, ne nameće svoju vlast, ne laže u vlastitom interesu, nego radi svoj posao najbolje što može u korist najvećeg mogućeg broja ljudi.
Insistiram na tome da mora biti najveći mogući broj ljudi zadovoljan, jer korist kao kriterij opravdava svaki režim u očima onih koji su od njega imali koristi, pa je nekima i despotizam, diktatura i nesloboda sasvim opravdana i dobra ako je njima bila dobra. Da bi pak vlast bila dobra većini nužno je tražiti i birati ljude koji su skloni političkom racionalizmu, uspostaviti vlast koja je upravo suprotna svakom despotizmu i vladajućem političkom populizmu, toj omiljenoj platformi korumpiranih i nekompetentnih političara, populizmu koji je uvijek završavao ekonomskim krizama i ratnim razaranjima. Bijedom i nesrećom. Nažalost, sve dok razboritosti ima malo, i među biračima i među njihovim izabranim predstavnicima, svaka, pa i najgora populistička politika će imati svoje pristalice i sljedbenike. A i posljedice.
2.
Nema politike koja je svima dobra. U odnosu na politička pitanja ljudi su uglavnom pragmatični, često skloni svakodnevnom utilitarizmu i ne mare previše za maglovite teorije i metafizičke koncepte. Ne drže previše do njih ni ideolozi i politički operativci, koji sve nastoje reći na potencijalnim sljedbenicima jasan način, pa naglašeno tvrde da sve čine „u ime vjere“, „domovine“, „ideje“, a zapravo uvijek poradi svojih konkretnih interesa. Kakva je određena politika ovisi o tome da li štiti ili ugrožava, snabdijeva ili oduzima, bogati ili osiromašuje.
Ono što ljudima treba je efikasna politička praksa. Njene su poruke jednostavne i lako shvatljive, a njeni ciljevi poželjni i brzo ostvarivi. O tome koliko je neka politika dobra prosuđujemo po konzekvencama koje je proizvela. U mirnodopska vremena dobra vlast je ona koju ljudi previše ne primjećuju, a omogućava im ugodan i spokojan život. Dobra politika ljudima služi, loša ih tlači. Loša vlast je dobra samo onome tko od takve vlasti ima koristi. A kada stekne moć tada loš čovjek potpuno pokaže kakva je moralna slabotinja. Takav pokazuje snagu samo u odbrani svojih egoističkih interesa. Svim raspoloživim sredstvima. Pokazuje istovremeno svoju snagu i izopačenost. Vlast je to više nasilna što više sluti da je kratkotrajna. Ali, što se vlast više mora štititi i što više mora lagati, to je bliži njen kraj. A ako na vlasti ostaje onda nije samo riječ o vlastodršcima, nego i o onima koji su ih izabrali i na vlast doveli.
3.
Ravnopravnost je najviše postignuće demokratskih političkih uređenja. Aristotel se zalagao za pravednost i jednakost u državi, u kojoj vrhunska vlast nije trebala biti vlast pojedinca, ni neke grupe, nego vlast zakona. Već je ovdje zagovarana ideja prema kojoj pravična država donosi probitak i zadovoljstvo većini njenih stanovnika. Tako je bilo i kroz svu kasniju povijest: vlast koja je grabila i ugnjetavala bila je nepravda i nasilje u svakom pogledu. Oni pak koji teže ravnopravnosti i onda tu ideju napuste čim postanu moćniji od drugih zapravo iskazuju svoju vlastitu hipokriziju i potvrđuju ideju nepravde i nasilja, koju hrani razorni i opaki nemoral koji uništava svijet.
Svijet bi čak mogao biti potpuno uništen od onih koji bi da budu, kako to kaže Orwell, „ravnopravniji od drugih“. Ideja vladanja i nadmoći je ideja despotizma i ropstva, ideja ljudi koji su neprijatelji pravednosti u društvu u kojem su djelatni. Pravedno, na demokratskim načelima sazdano društvo zahtijeva da poštujemo usvojene etičke vrijednosti, koje bi trebale biti vrijednosti za sviju, a ne da u tom društvu u ime „svojih“ bude tolerirano iskorištavanje drugih i uništenje tuđih vrijednosti. Tko zagovara takvu „politiku”, zagovara nasilje i priprema rat.
4.
Politika nade, uvažavanja Drugog i Razlike, politika pravednosti zasnovane na etičkim principima – sve je to moguće u političkoj aktivnosti. Takva politika bi bila altruistička, protivnik egoizma i interesa kao jedinog motiva djelovanja, a vođena načelima altruizma i idealima humanizma. Utopijska po zamisli, ali moguća kao politička praksa. Takve političke ideje prisutne su barem u naznakama u političkoj praksi razvijenih demokracija.
Baviti se politikom znači izvršavati dužnost, u čemu političar mora poštovati povjerenje svojih birača, a ne demonstrirati silu (vlast). A to zahtijeva skromnost i predanost ostvarenju općeg društvenog boljitka. Zalažem se, dakle, za politiku koja će vratiti smisao riječi „humanizam“, zalažem za razboritu politiku koja se rukovodi načelima razuma, a protivi nasilju, otimačini i porobljavanju, politiku koja je briga o pravima mnogih, politiku koja brine o zajednici, a ne samo o interesima pojedinaca, privilegirane grupe ili dominantne nacionalne ili religijske skupine.
Nikakav interes, ni materijalni, ni nacionalni, ni vjerski, ni stranački, ni osobni, baš nikakav ne smije biti iznad etičkog. Iza svih podjela treba tražiti zasnovanost u zajedničkoj etičkoj osnovi. Samo u tome može biti utemeljen svijet za sve ljude. Ali, baš to uvjerenje biva uzdrmano emocijama, koje često nadvladaju razboritost i pobijede svaki obzir prema moralnim normama, pa bi bilo dobro da svaka takva reakcija bude stavljena pod lupu kritičkog mišljenja i razboritog prosuđivanja. U tome je često bila sadržana uzaludna nada da će „prevladati razum”, što se nažalost najčešće nije desilo. Ali, ako razumnost i etičnost jednom ne postanu osnova ljudskog djelovanja i mišljenja onda neće biti spasa svijetu civilizacije i kulture. Neće biti spasa ljudskom svijetu.
5.
Često imam dojam da mnogi, posebno loši političari misle samo o trenutnom, na kratke staze, a poslije njih, kada više ne budu na vlasti, neka bude “potop”. O tome svatko može svjedočiti u svojoj sredini. Loši političari djeluju kao da ne brinu o konzekvencama svoga djelovanja. Takvi su posebno oni neodgovorni i korumpirani, koji kradu kao da nikada odgovarati neće, nije ih briga što štete zemlju za koju se navodno zalažu. A svaki od njih bi trebao biti mjera stvari.
Svećenik jedne politike, uzorna osoba koja uzornost očekuje i od svojih sljedbenika. Zato je svaka njegova ili njena nemoralna gesta, svaka pravna greška, svaki loš čin nužno pod lupom, jer političar sebi ne smije dozvoliti greške u odlučivanju i osobnom djelanju.
Ali, moralnih ništarija nažalost nigdje i nikada nije nedostajalo. Takvi su u komunizam bili propovjednici pravde i jednakosti za sviju, koji su se brzo počeli razlikovati od sviju. U zemljama razvijene zapadne demokracije oni loši ogriješe se bez griže savjesti o zakon i moralne norme. Ljudi svuda u svijetu rijetko dožive da budu rukovođeni uzornim i čestitim političarima. A baš takve priželjkuju, pa ih možda jednom i na vlast dovedu. Svi će se lako složiti: na vlasti bi trebali biti pametni, a ne samo pragmatični, pošteni, a ne samo okretni, trebali bi vladati oni koji brinu o interesu zajednice, a ne o promidžbama svojih i sebe samih. Ukratko: političari bi morali biti sposobne, ali nadasve moralne osobe i entuzijasti, a ne koristoljubive spodobe za jednu sezonu.
6.
Etičnost je mjera naše ljudskosti. U odnosu prema Drugom (po)kazujemo što jesmo. Svako je onakva osoba kako se odnosi prema onima koji su od nje slabiji, onakva kako se odnosi prema siromašnim, nemoćnim, obespravljenim, ugroženim. U svako doba i na svakom mjestu. U tome se zrcali i politika, koja svojom djelatnošću samu sebe legitimira.
A ako je temeljno etičko načelo pravda i dobro za svakog, a u svojoj političkoj primjeni pravednost i etičnost za najveći mogući broj ljudi, onda se politika ne može temeljiti ni na nacionalnom, ni na religijskom, jer su oni po svom karakteru partikularni i isključujući, a ne opći, univerzalni i obuhvatni. Pravednost može biti utemeljena jedino na jednakim pravima za sve ljude, dakle na uvažavanju prava svakog pojedinca. A takva politika može nastati i biti djelatna samo u pravnoj državi, koja od antičkih vremena zahtjeva poštovanje zakona, u državi u kojoj je na vlasti pragmatična i racionalna politička vlast, koja nastoji dobro i pravično upravljati onim što joj je povjereno i ne ugrožava ni svoje zemljake ni svoje susjede. Ona bi bila etična politika, sloboda i pravednost za sve ljude. U takvom svijetu isto bi bili pravo i pravičnost, zakon i etičnost. Takva politika bi radila na unapređenju postojećeg stanja, osiguravala stabilnost i nastojala osloboditi najbolje ljudske potencijale. Nudila nadu. To je, naravno, politika koja još nije. Ali i ono što nije jednom može biti. Bolji svijet i već postojeća mogućnost je nada i u najgoroj stvarnosti.
Autor: Predrag Finci – Lupiga.Com