Sve revizionističke teze koje aktualna vlada financira i potiče temeljito su obrađene u publikacijama koje tiska Katolička crkva u Hrvatskoj.
Političke organizacije i udruge koje su minulog tjedna reagirale na izjave Milorada Pupovca o Hrvatskoj i NDH ključni su dionici rehabilitacije ustaštva i planskog poistovjećivanja propale kvislinške tvorevine s današnjom državom. Zadnjih pet godina predvode novi val historijskog revizionizma, koji je redovno uparen s mržnjom prema srpskoj manjini i njenim političkim predstavnicima u Hrvatskoj.
Malo je koji prizor bio potvrda za sadržaj uvodnih konstatacija kao braniteljska konferencija za medije koja je održana prošloga tjedna. Tri predstavnika krovnih braniteljskih organizacija, koje okupljaju nekoliko desetaka tisuća veterana, zatražila su zakonsko gonjenje Milorada Pupovca jer je ‘Hrvatsku usporedio s NDH i ustvrdio kako se u Hrvatskoj pokušava u novom europskom kontekstu rehabilitirati ustaški pokret’. Konferenciji je nazočio Siniša Mastelić, prvi čovjek Saveza udruga branitelja radnika Republike Hrvatske. Mastelić je i predsjednik Udruge branitelja i invalida Domovinskog rata Hrvatskih željeznica, čiji službeni znak nosi specifične insignije – od pletera sa zakrivljenim rubovima koji jasno asocira na stilizirani ustaški samoglasnik do ‘štita’ s prvim bijelim poljem.
Pored njega je sjedio Krešimir Maretić, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, jedne od najvećih veteranskih organizacija u Hrvatskoj. Minulih godina Zbor je u više navrata branio ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ u braniteljskim oznakama, aktivno sudjelujući u antićiriličnoj pobuni u Vukovaru i drugim antisrpskim prosvjedima. Prošli mjesec Maretić je u otvorenom pismu zatražio bojkot pravomoćne presude Visokog prekršajnog suda u kojoj je pozdrav ‘Za dom spremni’ u Thompsonovoj budnici okarakteriziran kao ustaški pozdrav. U rijetkoj manifestaciji nepoštivanja neovisnosti sudbene vlasti ove zemlje, Maretić je zatražio od Vlade da reagira na to ‘četnikovanje’. Treći sudionik konferencije na kojoj se odbacila teza o društveno-političkoj rehabilitaciji ustaštva u Hrvatskoj zove se Zoran Maras. Organizacija koju predvodi, Udruga Specijalne policije iz Domovinskog rata, aktivno je sudjelovala u šatoraškom prosvjedu. Nošeni ustaškim pokličem koji je odjekivao zagrebačkim ulicama, predvodili su pohod na Agenciju za elektroničke medije tražeći povlačenje odluke o oduzimanju koncesije Z1 televiziji zbog šovinističkih i antisrpskih istupa Marka Juriča u eteru. Maras je svojevremeno bio procesuiran zbog ratnog zločina protiv šest zarobljenih srpskih vojnika i jednog civila. Nakon višegodišnjeg sudovanja oslobođen je svih optužbi i to zbog skandaloznog propusta tužitelja u postupku.
Kroz ove crtice o tri osobe i tri braniteljske organizacije, koje se protive poistovjećivanju Hrvatske s NDH, precizno se može rekonstruirati hodogram fašizacije hrvatskog društva. Imamo, za početak, svojatanje ustaških insignija, njihovo provlačenje kroz filter Domovinskog rata i državni pečat preko upravnog postupka. Slijede ucjenjivačke i prijeteće kampanje protiv rijetkih javnih institucija koje se odluče usprotiviti korištenju kvislinške simbolike ili se postavljaju protiv govora mržnje prema Srbima u medijima. Zaključno se inicira huškanje na ugroženu manjinu, pod obrazloženjem da kuje velikosrpske zločinačke planove za pokoravanje većinskog, hrvatskog stanovništva. Istureni veteranski promotori takvih teza u pravilu su pojedinci s ekstremno desnim političkim stavovima, koji godinama brane hrvatske ratne zločince ili sami imaju određena terenska iskustva, poput spomenutog Marasa. Ako dođe do konkretnog fizičkog nasilja, onda nositelji političke vlasti osuđuju svaki napad, odbacujući tvrdnje da pojedini slučajevi imaju veze sa širom društvenom klimom.
To su dakle ratnici i organizacije koje ustaju protiv uspoređivanja Hrvatske s NDH i pokušaja rehabilitacije potonje tvorevine, dok u isto vrijeme ulažu višegodišnje napore u prakticiranje šovenske netrpeljivosti prema Srbima i poistovjećivanje ustaških simbola s događajima u suvremenoj Hrvatskoj. Branitelji su, međutim, puka HDZ-ova pješadija za najprljavije operacije protiv antifašističke historije i preostale srpske manjine u Hrvatskoj. Oni su samo krajnja ulična manifestacija pritiska odozgo, gdje je set zastrašujućih političkih ideja pretvoren u srednjostrujaški standard.
Recentni intervju predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u profašističkom Hrvatskom tjedniku, u kojem se 2019. godine osjetila ležernom relativizirati ustaše i Antu Pavelića, ne bi trebao šokirati nikoga. Riječ je o zaokruživanju priče čijem je rađanju predsjednica dala nemali doprinos. Njenu prvu kampanju iznjedrila je proustaška veteranska i društveno-politička infrastruktura, bliska tadašnjem HDZ-u Tomislava Karamarka. Zauzvrat, HDZ i predsjednica omogućili su javnu promociju pojedincima, organizacijama i idejama koje su duže vrijeme tavorile u beznačajnosti medijske margine. Utjelovljenje toga trenda, opskurni voditelj Velimir Bujanec, devedesetih je godina u nacističkoj odori zazivao konačno rješenje srpskog i židovskog pitanja u Hrvatskoj. Protiv njega je podnesena i krivična prijava zbog ‘izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti’ zato što je ispred ureda zagrebačke židovske zajednice dijelio letke na kojima je pisalo ‘Židovi, van!’ Kad je postao medijski glasnogovornik Karamarka i Grabar-Kitarović, uniforma je bila zamijenjena crnim odijelom. Maknu li se po stranu blage estetske izmjene, ostao je fašizam prošvercan kroz domoljublje, s fokusom na mržnju prema Srbima i avetima komunizma. Identičnim načinom retuširani su pozdrav ‘Za dom spremni’ i ostali identitetski elementi postrojbi HOS-a, koje su devedesetih u statutarnim odredbama HSP-a označeni kao borci za obnovu NDH. Predsjedničin omiljeni pjevač Marko Perković Thompson, poznata je priča, nositelj je identičnog karijernog puta.
Takva tranzicija, međutim, ne bi bila uspješna bez pune podrške politike koja je odlučila graditi domoljublje na ekstremnoj netrpeljivosti prema lokalnim Srbima, njihovim predstavnicima ili identitetskim odrednicama, poput ćiriličnog pisma. U zadnjih pet godina, u kojima se politički diskurs pomjerio prema zahtjevima i apetitima krajnje desnice, Grabar-Kitarović nije zaostajala za novim trendovima. Početkom 2016. relativizirala je proustaške prijetnje Srbima u Hrvatskoj, ne obazirući se na kritike da takvim istupima ohrabruje fizički obračun rulje s omraženom manjinom. Kad je nedavno došlo do nasilja, umjesto osude predsjednica je odlučila osuditi one koji su osudili nasilnike. Prihvatila je, s vremenom, i sve otvorenije simpatiziranje ustaša, počevši s relativizacijom ustaškog uzvika kao starog hrvatskog pozdrava.
Osoba koja se prošlog tjedna pjenila na izjavu o rehabilitaciji ustaštva i usporedbe NDH s Hrvatskom nazvala je argentinske ustaše domoljubima i borcima za slobodu hrvatskog naroda i domovine. Zadnje dvije godine u svome je uredu ugostila predvodnike ustaške organizacije Hrvatski oslobodilački pokret, koju je osnovao Ante Pavelić. Dala im je pokroviteljstvo nad komemoracijom u Jazovki, gdje se ustaški vojnici programski slave kao ‘viteški i mučenički branitelji Doma i Naroda’, odnosno NDH, odnosno Hrvatske, dok za ustaške zločine navode da su ‘laži srbijanskih i takozvanih antifašističkih velesrba o ustaškim logorima – pa tako i o Jadovnu kao nadomjestku za raskrinkani Jasenovac’. Nedavno je, u maniri organizatora Jazovke i najgorih profašističkih nadrihistoričara, predsjednica rekla da tek treba ‘provesti forenzičku istragu u Jasenovcu’. Forenzika joj nije bila potrebna kad je nedavno sudjelovala u svečanom pokapanju neidentificiranih stradalnika iz Drugog svjetskog rata, po svemu sudeći ustaša.
Aktualni premijer i predsjednik HDZ-a, koji je također odlučno odbacio usporedbe NDH i Hrvatske, možda nije Tomislav Karamarko. Ako bude historijske pravde, međutim, ostat će upamćen jedino kao predsjednik Vlade koji je dao najveći doprinos pravu javnosti ustaštva u Hrvatskoj. Kreirajući kovanicu o ‘dvostrukoj konotaciji’ usklika ‘Za dom spremni’ i komisiju koja mu je lupila ‘stručni’ pečat na takve zaključke, Andrej Plenković je dao nemjerljivi prilog legitimaciji ustaškog revizionizma u suvremenoj Hrvatskoj. Nakon početne pozicije prešutnog odobravanja simboličkog i doslovnog neoustaškog nasilja prema srpskoj manjini, njegov se HDZ tako aktivno suprotstavio tumačenjima Ustavnog suda, Visokog prekršajnog suda i drugih instanci koje su u navedenom pozdravu vidjele samo ‘jednostruku’, ustašku konotaciju. Ne čudi stoga da pod društveno-političkim pritiskom policija i niži prekršajni sudovi često propuštaju pokrenuti sudski progon i osuditi pozdrav ‘Za dom spremni’.
Preko Ministarstva hrvatskih branitelja Tome Medveda, još jednog dužnosnika koji je osudio tezu o rehabilitaciji ustaštva, Plenkovićeva vlast službeno komemorira ustaše kao domoljube i mučenike, financira projekte u kojima se negiraju njihovi zločini, uključujući holokaust i genocid nad Srbima i Romima, te publikacije koje Hrvatsku predstavljaju kao slijednicu NDH. Na prošlogodišnjem svečanom pokapanju ekshumiranih ustaša, Medved ih je predstavio kao zaslužnike za današnju Hrvatsku, ističući da aktualnu ‘slobodu dugujemo svim hrabrim domoljubima koji su za nju ginuli kroz našu bremenitu povijest’.
Duhovnu brigu o njima marno provodi Katolička crkva u Hrvatskoj. Prošlog tjedna javila se i Hrvatska biskupska konferencija (HBK), da bi odlučno odbacila ‘neistinite i manipulativne tvrdnje’ prema kojima važnu ulogu u pokušaju rehabilitacije ustaštva imaju pojedini predstavnici njihove crkve. Izuzev HDZ-a, malo je koja organizacija toliko doprinijela tome trendu. U postupku čišćenja Alojzija Stepinca i crkve od neugodnog savezništva s Endehazijom, utjecajni svećenici i biskupi odlučili su zadnjih 15 godina očistiti i ustaše od njihovih zločina. Sve revizionističke teze koje aktualna vlada financira i potiče temeljito su obrađene u publikacijama koje tiska Katolička crkva u Hrvatskoj. Teorije o Jasenovcu kao velikosrpskoj propagandi i ustaškom radnom logoru bez sustavnog ubijanja, kao i tvrdnje o poslijeratnom komunističkom stratištu ili priče o Pavelićevom spašavanju više stotina pravoslavne djece, godinama su standardni sadržaj Glasa Koncila i drugih publikacija pod upravom lokalne ispostave Katoličke crkve. Hrvatska biskupska konferencija, koja je reagirala u ime katoličkog klera, svojevremeno je izdala knjigu ‘Mučeništvo i mučenički tragovi kroz hrvatsku prošlost’ u kojoj se ustaški ratni zločinac Mile Budak naziva ‘mučenikom’ i ‘hrvatskim duhovnim velikanom’. Kardinal Josip Bozanić osobno je donirao crkveno društvo i časopis u kojem se ustaše nazivaju ‘državotvornim Hrvatima’, a odbacivanje povijesti NDH odbacivanjem temelja današnje Hrvatske. Kada Katolička crkva u Hrvatskoj progovara o historiji Hrvatske u 20. stoljeću, onda je gotovo sigurno da će početi i završiti s ustašoidnom ideološkom pozicijom.
U nešto pristojnijim zemljama ovakva razina uronjenosti društveno-političke elite u historijski fašizam sama po sebi bi predstavljala sablazan. Puno je veći problem što priča nikad ne završava na normalizaciji duboko nehumane ideologije. Putem se u pravilu normaliziraju i mete poraženih režima, u ovom slučaju pripadnici preostale srpske manjine u Hrvatskoj. U prošlogodišnjoj analizi proustaškog revizionizma u javnom prostoru, pučka pravobraniteljica Lora Vidović upozorila je na takve trendove. ‘Negiranje zločina počinjenih u NDH ili njihovih razmjera, negiranje je prošlosti prepune mržnje i nasilja prema Romima, Srbima, Židovima i političkim protivnicima ustaškog režima. Ono ohrabruje, a ponekad i jest, govor mržnje koji vodi ka diskriminaciji, pa i nasilju prema pripadnicima ovih skupina. Time se njeguje kontinuitet mržnje – i narušavaju vrijednosti jednakosti, vladavine prava i ljudskih prava, na kojima počiva Ustav Republike Hrvatske’, napisala je Vidović.