Neslužbeni dokumenti o Balkanu koji navodno kruže postaju važni i stvarni samo zato što se o njima priča. Ključno je pitanje kome to ide u prilog, smatra novinar DW-a Nemanja Rujević.
Čudni su ponekad putevi vijesti. U veljači 2019. je odjeknuo tekst njemačkog lista Frankfurter Rundschau u kojem se tvrdilo da postoji zaključen plan razmjene teritorija Srbije i Kosova u 17 točaka – preostalo je još samo potpisivanje u lipnju te godine. Ali, „plan” je zapravo bio potekao s jednog makedonskog portala na albanskom, koji nema ni urednika niti impresum. Bilo je to mnogo buke ni oko čega. I to je bio neki „non-paper”, samo što tada nismo baš znali što to znači.
Sada znamo.
Još se nije stišala gužva oko navodnog „non-papera” koji je navodno napisao Janez Janša, tek prištinski list Koha Ditoreobjavio je u ponedjeljak (26.4.) navodni „non-paper” koji su navodno sastavili Berlin i Pariz. Premda sam list piše da „nije mogao potvrditi autentičnost“ – odlično pitanje za urednika bilo bi zašto ga je onda objavljivao? – i premda su veleposlanici Njemačke i Francuske demantirali da se radi o njihovom planu, stvar je krenula svojim tokom.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je „zabrinut“, kaže, analizirat će svaki detalj dokumenta u kojem se dogodine predviđa priznanje Kosova, uz autonomiju za Srbe na sjeveru i specijalan status za Srpsku pravoslavnu crkvu. Vučić, poput svevidećeg Sauronovog oka, zna čiji je to rukopis: „Sumnjam na jednu osobu, na jednu fantastično pametnu ženu, jer osim nje to nitko drugi ne bi mogao sastaviti. Na svijetu se oko 50 ljudi bavi pitanjem Kosova, i ja ih sve znam. Trebamo vidjeti tko je to napravio i koji su politički motivi.“
Tobožnji „non-paper” o Kosovu znači da je došao red da se u Beogradu malo pada u medijski propraćenu „zabrinutost“, kao što su povodom tobožnjeg slovenskog „non-papera” u istu vrstu „zabrinutosti” padali u Sarajevu.
Suština takvih „dokumenata” je da se ne zna tko ih je sastavio i da idu diplomatskim kanalima. Zato je lako nagađati, demantirati, pripisati ih nekome ili, naprosto, izmisliti čitav „non-paper” radi senzacionalizma ili političke računice. To je tautologija: neprestano se priča o „non-paperima” koji su stvarni i važnisamo onoliko koliko se o njima priča.
Zapanjujuća je spremnost političke, novinarske i analitičarske čaršije od Bruxellesa do Balkana da se bez zadrške unese u retoričke bitke koje se vode krupnim kalibrom, a sve na tako krhkoj osnovi kao što je ovaj ili onaj „non-paper” koji možda postoji, a možda i ne. U čas posla se stigne do mahanja mapama prekrojenih granica, novim ratovima i moralnim lekcijama iz Europe.
Potka navodnih zakulisnih planova, razumije se, nije pala s Marsa. Čak i kada, kao kod „non-papera”, ne znamo odgovor na pet osnovnih novinarskih pitanja – tko, što, gdje, kad, kako – valja postaviti i ono dodatno: Cui bono? Kome to ide u prilog?
Uzmimo priče o „mirnoj disoluciji“ Bosne i Hercegovine, uz zveckanje oružjem. U studenome 2017. je Milorad Dodik tokom intervjua za DW nacrtao gotovo istu mapu kakva postoji u navodnom Janšinom „non-paperu”. Bakir Izetbegović je isto za DW rekao da bi, u slučaju odcjepljenja Republike Srpske, bio spreman na rat. Nedavno su se dizanje na oružje i odlazak u „šumu“ i Milu Đukanoviću ukazali kao odlična ideja za „obranu Crne Gore”.
Kao što vidimo, nikakvi „non-paperi” nisu potrebni da se stvar zakuha. Profiteri su uvijek isti: političari koji jedni drugima prebacuju lopticu, vazda gađajući najniže porive biračkog tijela. Dodik servis, Izetbegović vraća lopticu, Vučić forhend, Thaci bekhend, meč se igra u nedogled, samo da se narod ne dosjeti da se granice ne mažu na kruh, da tvornice u kojima se motaju kablovi nisu pojam gospodarskih tigrova i da zrak ne mora mirisati na ugljen.
Ideja vlastodržaca je odvraćanje građana od sitničavograzmišljanja o malim problemima koji počinju u vlastitom novčaniku i njihovo posvećivanje geopolitičkim smatranjima i nacionalnim psihozama. Mi smo tako veliki da nijedan naš problem ne smije biti mali!
Dio igre su moralne pouke koje stižu iz Europske unije. Regijise poručuje da su promjene granica relikt devedesetih, da bi vodile u krv i masovne grobnice, da je svijetla evropska perspektivaokolnost zbog koje neće biti bitno živite li s ove ili one strane granice.
Ali, kako je ta europska perspektiva gurnuta u nesagledivu budućnost, Zapad se zadovoljava stabilokracijama. Ni njima nije mrsko što kroz buku oko „non-papera” dobivaju potvrdu svog stereotipa da je Balkan bure baruta i da je sve dobro dok se ne puca. Protiv tog meteža ništa nemaju ni na Istoku – što nesređenije stvari, to veći prostor za mešetarenje.
Beskrajnom kolu političkih profita na priči o granicama i ratu doprinosi svaki tobožnji „non-paper” i svako ritualno uzbuđivanje koje slijedi. Bit će toga još.