Foto: Wikimedia
Izbori su donijeli fragmentiran politički krajolik s gotovo savršenom ravnotežom snage između ljevice i desnice.
Prije manje od dvije godine, njemačka socijaldemokratska stranka imala je tek 11% podrške i činilo se da se radi o političkoj opciji u nestanku. Savezni izbori u nedjelju bili su jako izjednačeni: SPD je na kraju tijesno pobijedio s 26% glasova, što predstavlja jedan od nevjerojatnijih političkih povrataka novijeg doba. To je također osobna potvrda za Olafa Scholza, njihovog kandidata za kancelara. Dok se SPD nalazio na trećem mjestu, iza Kršćanskih demokrata (CDU/CSU) i Zelenih, uvjerenje gospodina Scholza da bi ipak on mogao postati kancelar tretirano je kao fantazija od strane predstavnika stranke koja je na putu za nigdje. No kako su njegovi suparnici postajali sve skloniji gafovima što je kampanja odmicala, tvrdnja gospodina Scholza da predstavlja najsigurniji par ruku koji će Njemačku nakon Angele Merkel odvesti u novu eru postajala je sve uvjerljivijom.
Hoće li gospodin Scholz imati priliku postati kancelar još je neizvjesno, a vjerojatno će tako i ostati još neko vrijeme. Izbori su donijeli fragmentiran politički krajolik s gotovo savršenom ravnotežom snage između ljevice i desnice. Posramljen nakon najgoreg rezultata u svojoj povijesti, CDU je ipak završio samo dva posto iza SPD -a. I dok su Zeleni postigli najbolji rezultat ikada postigavši treće mjesto, gotovo jednak utjecaj u predstojećim koalicijskim pregovorima imat će ekonomsko liberalni FDP, koji se protivi povećanju poreza i zalaže se za vraćanje dužničkih ograničenja koja su ublažena tijekom pandemije. Preliminarni pregovori između ove dvije stranke koje će odlučiti o pobjedniku izbora pomoći će nam da uvidimo naginje li buduća savezna koalicija ulijevo ili udesno. Trenutno je jedino izvjesno da će, po prvi put od 1950-ih, Njemačkom upravljati trostranačka koalicija.
Ta činjenica odražava mogući trajni kraj duopola CDU-SPD, koji je dominirao poslijeratnom njemačkom politikom. U drugim europskim zemljama poput Francuske, Španjolske, Italije i skandinavskih država, pojava novih stranaka zakomplicirala je život tradicionalnog lijevog i desnog centra. Pod vještim vodstvom gospođe Merkel činilo se da je CDU donekle prkosio ovom trendu, za razliku od SPD -a. Međutim, pad popularnosti pod slabim vodstvom Armina Lascheta neće biti lako preokrenuti. Što se tiče krajnje desnice, stranka Alternativa za Njemačku nije uspjela ostvariti značajne uspjehe ali je dobro prošla na istoku zemlje, dijelom na račun krajnje ljevice (Die Linke), te je postala normalizirani dio političkog i izbornog pejzaža. Naglašena sklonost mlađih glasača prema Zelenima i FDP-u (za razliku od dvije tradicionalne stranke) također sugerira sve pluralniju političku budućnost.
Nakon izbora 2017. trebalo je šest mjeseci da Angela Merkel službeno postane kancelarka velike koalicije predvođene CDU-om i SPD-om. Ovaj put bi brži ishod pregovora bio poželjan jer Njemačka i ostatak Europe izlaze iz pandemije i suočavaju se s hitnim izazovom postizanja klimatskih ciljeva. Prije izbora, Christian Lindner, čelnik FDP -a izrazio je sklonost koaliciji CDU-FDP-Zeleni, “bez zelenih dugova i crvenih poreza“. Annalena Baerbock, čelnica Zelenih, prirodno naginje SPD-u. Nakon što je pobijedio na izborima, iako tijesno, moralni autoritet za vođenje vlade svakako pripada gospodinu Scholzu, a ne gospodinu Laschetu čija je stranka gubila glasove na svim stranama. S obzirom na prirodu izazova s kojima se suočava sljedeća njemačka vlada – od ispravljanja nedostatnih ulaganja u digitalnu infrastrukturu i druga područja, do financiranja pravedne zelene tranzicije i odgovora na pozive na veću fiskalnu integraciju u eurozoni – gospodin Scholz kao savezni kancelar bio bi najbolji ishod za Njemačku. Međutim, postizanje ovog cilja bit će vrlo kompliciran posao. The Guardian
Izvor: Digitalna demokracija