Foto: Impuls
U zemlji u kojoj se izbori održavaju svake dvije godine, logično je da izbori predstavljaju i najveći problem. Odnosno, ne izbori kao takvi nego izborni proces, ako se precizno posmatraju stvari. Rješavanje izbornog procesa u izbornoj godini je jedan potpuno novi do sada neviđeni nivo avanturizma, koji je otvorio Pandorinu kutiju dnevnopolitičkih skandala i afera, kojima se ne nazire kraj.
piše: Muhamed Kovačević
Bitna je dobra atmosfera
Nakon kafana u Istočnom Sarajevu, bungalova na Vlašiću, hotela u Dubrovniku, a nešto stariji će se sjetiti i podruma Centralne banke u Sarajevu, na red su došli pregovori u jedinom bosanskohercegovačkom gradu na moru – Neumu. Sam taj povod bio je dovoljan da dežurni analitičari i kritičari iskoriste ime grada kao svojevrsnu simboliku stanja u kojem se nalazimo i u kojem svakodnevno živimo. Ipak, u samom Neumu je bilo lijepo. Sunčani vikend, s mirisom mora, obilna trpeza, tek desetak probuđenih građana s transparentima oko hotela i važna američka inicijativa u liku gospodina Palmera obećavali su krunski, što bi rekli historijski, događaj rješenja jednog od najvećih postratnih pitanja – izbornog zakona, odnosno pravila izbornog procesa. Zamišljeni direktni dogovor dvaju nacionalističkih stranaka SDA i HDZ-a bespotrebno su narušile dvije probošnjačke stranke, koje se glupavo nazivaju opozicijom, jer iste čine vlast na federalnom odnosno kantonalnom nivou. Pored ove, ukazala se i druga fatalna greška, a to je da je visoki predstavnik u BiH najavio da će se bez obzira na situaciju u Neumu, izbori dogoditi u oktobru ove godine. Ovakav amaterski izlet njemačkog diplomate nisu kasnije mogle ispeglati ni poruke američke ambasade pa ni direktnih učesnika pregovora, koji su najavljivali uspjeh. Svako iole ozbiljnije upućen je znao da od tih pregovora nakon toga neće biti ništa i uzaludni su bili pokušaji preostale dvije probošnjačke stranke, koje nisu htjele da učestvuju u neumskim susretima, da iskamče jeftine političke poene za sebe. Ipak, scenario neumskih susreta je i dalje držao pažnju. Dolazile su slike bliskih susreta pregovarača, postavljale su se teze o novim političkim platformama, ujedinjenju naroda, opštem zaokretu cjelokupnih društvenih odnosa, sve do zadnjeg dana vikenda, kada ta cjelokupna euforija nije eksplodirala kao balon od sapunice i kada se počelo govoriti i o mogućem krahu cjelokupnog procesa. Sastanak je naravno propao, a kako bi se ostavila diplomatska uljudnost, najavljeno je da je napredak postignut, a da će se razgovori, kako to inače i biva kod nas – nastaviti.
Važno je pokazati emocije
Krah pregovora posebno emotivno je doživio jedan od nacionalističkih vođa svog stada, za kojeg konstantno tvrdi da je ugrožen i za čiju se legitimnost stalno zalaže – Dragan Čović. Čovjek bez ikakve opozicije u svom nacionalnom korpusu, koji je osim crkve pod svoju volju stavio i tok rijeke, u normalno pravno uređenim državama sa svojom biografijom bi robijao dugogodišnju robiju, kod nas je ipak nezaobilazan politički faktor. Izjavio je da je umoran od šestomjesečnog taktičkog nadmudrivanja u razgovorima oko promjene procesa izbora u BiH i da što se njega tiče, izbori i ne bi trebali biti održani, odnosno, nema uslova da se isti održe. S druge je strane, kolega mu Izbetbegović, optužio svog koalicionog partnera da namjerno odbija dogovor i da namjerno blokira procese, kao što su namještanje tendera, pondera, imenovanje sudija i novih ministara, od čega praktično i preživljava aparat koji se zove stranka SDA. Ovakva vrsta blokade ugrozila je mnoge unutarstranačke procese, gdje su gladna partijska usta odavno postala nervozna, s obzirom da se sada već davno obećane pozicije i poslovi ne završavaju. S druge strane, Čović je potpuno miran. U realnim okvirima, on ima svoj neformalni entitet, teritorijalno zaokružen granicama kantona u Hercegovini. Završava se autoput od Stoca prema Neumu, završava se obilaznica kod Počitelja koja vodi prema luci Ploče, a završen je i Pelješki most, tako da su sva krupna pitanja Hrvata iz njegovog neformalnog entiteta uglavnom riješena. On koristi velike mogućnosti koje su mu, prije svega, poklonili koalicioni partneri iz SDA stranke, da se bavi uhljebljenjem svojih kadrova iz svog neformalnog entiteta u institucije u Sarajevu, odnosno, da se bavi uhljebljenjem važne eksteritorijalne jedinice iz srednje Bosne u institucije Srednjebosanskog kantona. Jedini stvarni problem za Čovića jesu Hrvati Posavine, odnosno, federacijski Hrvati Posavine, koji i nakon više od dvije decenije tako uporno i tvrdoglavo odbijaju da preplave drugu stranu Save i time riješe Dragana Čovića svih njegovih briga. U to ime, želeći da kolegu Čovića riješi tog problema, uskočio je i treći nacionalistički lider i vjerovatno najveći skandal-majstor ikad – Milorad Dodik, koji je posebnom sjednicom narodnog parlamenta RS, omogućio Draganu Čoviću da pojača emocije i izrazi svoje nezadovoljstvo, što je njegov neformalni entitet i dalje neformalan, s porukom da se čuva entitet u kojem upravo Hrvati ne predstavljaju nikakav faktor i čija je brojnost tolika, da nisu u stanju popuniti ni garantovani broj izaslanika u vijeću naroda entiteta RS.
Nastavit će se
U toku ove sedmice optimistični stranci najavili su nastavak pregovora o rješavanju izbornog procesa. Da bi se „omekšale“ pozicije, napravljena je i uvodna turneja u susjednoj Hrvatskoj. Proces izjednačavanja dvjesto hiljada hrvatskih glasova naspram milion i dvjesto hiljada bošnjačkih glasova tako bi trebalo da dobije novi zamah. U svakom slučaju, rezultat mora biti takav da sljedeći član predsjedništva iz reda hrvatskog naroda bude Dragan Čović, odnosno, da se obezbijedi da samo član stranke HDZ i vjerovatno samo iz Hercegovine može biti hrvatski član u predsjedništvu BiH. Ostale pripreme u vidu hvatanja jeftinih političkih poena, najave historijskih datuma, pikanterija iz nove runde pregovora, koja će se prema svemu sudeći desiti u nekom otmjenom sarajevskom hotelu ili restoranu – mogu početi. Za kraj, jedno tako blesavo podsjećanje. Uzrok zbog kojeg se i vode sadašnji pregovori ili zbog kojih se vodi cjelokupni proces o promjeni izbornog sistema jeste presuda suda za ljudska prava u Strazburu, koju su prije nešto više od decenije podnijeli i taj proces dobili dvojica stanovnika BiH iz reda „ostalih“, poznatih kao Sejdić i Finci. Paradoks koji se i veže za kompletno tumačenje upravo te presude, ali i cjelokupnog modela održavanja izbora u BiH je u tome, da upravo ta presuda više ne predstavlja osnovu za postizanje dogovora, odnosno, ta je presuda preinačena u rješavanje nacionalnog pitanja jednog konstitutivnog naroda. Da nije istinski tužno, bilo bi smiješno.
Autor: Impuls