Šta u Bosni i Hercegovini predstavlja pojam poznat kao popis stanovništva – temeljno knjigovodstvo države ili nedemontiranu političku bombu? Sve ukazuje na to da je ova druga verzija mnogo uvjerljivij
U normalnom svijetu nije tako, tamo je to tek puka statistika, istina od prvorazrednog značaja ali ipak statistika. Nažalost, naše društvo ne živi u skladu sa zdravom logikom, već suprotno njoj, pa je tako moguće da i broj popisanih stanovnika izgubi svoj suštinski smisao i postane izvor političkih sukoba na etničkoj – a na kakvoj bi drugoj – osnovi.
Da će tako biti, znalo se prije nego što je u oktobru 2013. popis i počeo. Kad su prvi rezultati popisa procurili u javnost, pojavili su se komentari da će njihovo objavljivanje predstavljati pravi šok za sve, jer je, navodno, slika ratnog i poratnog etničkog čišćenja poraznija nego što se dalo i zamisliti. Pokušaji da se rezultati popisa “zalede” i njihovo objavljivanje odgodi za neke “bolje dane”, dodatno su zakomplikovali ovu priču. A kad je Velimir Jukić, Čovićev čovjek na mjestu direktora Agencije za statistiku BiH, odlučio da prekine ovo mučenje i 1. jula objavi rezultate skupe statističke operacije, bilo je jasno da on to nije učinio zato što je imao uporište u odgovarajućem zakonu, jer ga je imao i prethodne dvije proćerdane godine, već uz mig svog stranačkog šefa. Koji, opet, nije to učinio bez naloga nekih međunarodnih faktora. Drugog načina da se ovaj cirkus okonča očito nije bilo. Što, opet, govori o moći i nemoći ove države. Jer, kakva je to zemlja u kojoj, primjerice, američka ambasada izdaje zvanično saopštenje u kojem pozdravlja odluku jedne državne agencije da uradi ono što joj je dužnost?!
Međutim, ovakav rasplet je izazvao političke tenzije u Republici Srpskoj, ujedinivši i stranke na vlasti i one u opoziciji u stavu da je Jukićeva odluka neprihvatljiva za srpski narod, “čime je podvučena crvena linija ispod koje RS ne može ići”. Riječ je o odluci na osnovu koje će 196.000 “spornih popisnica” biti svrstane u stalno stanovništvo BiH. Podrazumijeva se da je među njima najviše Bošnjaka, što je stvarni razlog uznemirenosti među stranačkim prvacima u manjem entitetu. “Popis je, nažalost, politika. Sad je samo pitanje što kome odgovara”, glasio je komentar Dragana Čovića, koji se još jednom, u svom stilu, odmakao od srpsko-bošnjačke političke tuče.
Ali, dok Čović kontroliše ne samo svoje postupke, već i svoje izjave, govoreći, kad mu je to u interesu, i ono što ne misli, Milorad Dodik sve više tone u živi pijesak svog neobuzdanog cinizma. Ogorčen “zloupotrebom popisa, koja je proizvela 196.000 nedefinisanih ljudi”, Dodik se začudio: “Nejasno je odakle u BiH toliko muslimana ako smo svih ovih godina slušali priče o etničkom čišćenju?” Kao da je etničko čišćenje bila stvar nekih tamo priča u stilu rekla-kazala, a ne jedna od najtragičnijih činjenica iz proteklog rata. Svi su progonili “tuđe” stanovništvo ili ga tjerali da se spašava bježeći, ali je “četničko čišćenje” Bošnjaka i Hrvata bilo najmasovnije i najsurovije, kao prioritetni dio plana o stvaranju ekskluzivno srpskih teritorija. Dodik danas o tome govori kao da o tome nije ništa znao, kao da jednog dana nije primijetio kako, recimo, u Banjaluci nema više ni Bošnjaka ni Hrvata, a bilo ih je na desetine hiljada, nego je o tome samo čuo neke priče.
I kao što su tokom rata ljudi istjerivani iz svojih domova i sa svojih ognjišta, s ciljem da se više nikada ne vrate, tako su poslije rata na perfidan način onemogućavani da se u većem broju vraćaju na svoje prethodne adrese. U tome su poćutnu saglasnost imale sve tri vodeće nacionalističke stranke u BiH, kojima nije bilo u interesu obnavljanje multietničnosti, pa ona pripada prošlosti i u gradovima kao što su Banjaluka, Sarajevo, Zenica, Mostar ili Tuzla.
Denis Bećirević, poslanik SDP-a u Predstavničkom domu BiH, bio je protiv nastavka parlamentarne rasprave o popisu stanovništva, smatrajući da bi se ona pretvorila u “festival šovinizma, nacionalizma, primitivizma, uvreda i brojanja etničkih krvnih zrnaca”. Izgleda da poslanik Bećirević ima veliku političku mrlju na očima, jer ne vidi jednu tako očiglednu stvar – činjenicu da čitav sistem funkcioniše na bazi prebrojavanja etničkih krvnih zrnaca i da to nije više nikakav bauk kojega se ljudi plaše čim izađu na ulicu, već sastavni dio naše životne svakodnevnice, bolest od koje se možda ne umire, ali zbog koje mnogi ljudi pate.
Nije, dakle, popis stanovništva stvar koja bi parlamentarnu raspravu mogla pretvoriti u prebrojavanje etničkih krvnih zrnaca i izljeve nacionalizma i šovinizma. Naprotiv, prebrojavanju etničkih krvnih zrnaca podliježe naš svakodnevni život i sav naš pojedinačni i zbirni identitet, pa tako i broj popisanih stanovnika. Počelo je sa dolaskom nacionalista na vlast, bez pardona prema etnički nepodobnima, a nastavljeno u ratu, najkrvavijim sredstvima. Od uvođenja bijelih traka za Bošnjake, koje je ozakonila četnička uprava Prijedora, od nacističkih zakona u Čelincu koje je potpisao ratni zločinac Radoslav Brđanin, od odvođenja ljudi u logore smrti, od masovnih likvidacija civila do genocida u Srebrenici – to je istorija prebrojavanja krvnih zrnaca u Bosni i Hercegovini.
Znamo, to su bili ratni zločini. Ali, kakvo ime dati razdvajanju ljudi na bazi etničke i vjerske pripadnosti koje je kao praksa ugrađeno u sve oblasti života i traje svih ovih dvadeset i kusur mirnodopskih godina?
Reći danas da je popis stanovništva od životne važnosti za ovu državu, koje jedva da ima, prilično je licemjerno. On je važan jedino nacionalističkim strankama na vlasti, bilo da im omogućava majorizaciju u dijelovima vlasti ili služi kao pogonsko gorivo populističke homogenizacije na principu “krvi i tla”. Da zaključim: popis stanovništva samo je inventura onog što je još davno učinjeno, zakovano i poznato. Pri čemu je, da parafraziram superiornog političkog pokeraša Dragana Čovića, samo pitanje šta kome od toga odgovara.