Foto: KSC Kakanj
Prije tačno 30 godina, u svijetu je po prvi put uveden efikasni eksperiment uništenja jedne države iznutra, od strane lokalnih političkih vođa, te lokalne vojske. Jedan od rezultata tog eksperimenta jeste i država BiH, koja i nakon punih 30 godina od svoje „nezavisnosti“, nije postala funkcionalna država.
Nekako s proljeća
Proljeće u BiH budi nostalgične uspomene na traumatična iskustva, koja se pojačavaju obilježavanjem simboličkih datuma. Jedan od takvih je i 1. mart, zvanično Praznik nezavisnosti BiH, koji od svog proglašenja nije proslavljen na cijeloj teritoriji zemlje, što je neviđen kuriozitet na svjetskom nivou. Burna prisjećanja i borba za samostalnu verziju historijskih događaja, s preciznim juridističko – filozofskim terminima, uz obavezno patetično postavljanje i isticanje zastava, obilježit će i ovaj prvi mart. Jedni će govoriti nezavisnost, drugi preglasavanje. Jedni će govoriti agresija, drugi građanski rat. Hipnotizirane mase tražit će svoju smisao i opravdanje za potrošeni život i mladost u bijedi i siromaštvu, te totalnoj blokadi i odsječenosti od svijeta i svjetskih tokova. U reali, rezultat njihove borbe je sistem koji ne funkcioniše preko godinu dana, neki smiješni protektorat bez jasne odgovornosti, beznađe i besperspektivnost. Sve to što je i previše za običnog čovjeka, koji samo ima želju da bude vjerni domovinski patriota, dok mu djeca u stampedu napuštaju kućni prag, odlazeći glavom bez obzira, i napuštajući sve ono za šta se on toliko silno borio i krvario. I nikog više nije briga, karte u ovom eksperimentu su odavno podijeljene, pravila se jako dobro znaju. Jedan narod je dobio glavni kanton, drugi je dobio entitet, a treći pasoše EU. Taman dovoljno da svi budu smireni i vječno nezadovoljni. Oficijalnu politiku vode ljudi iz ratne prošlosti, čiji je jedini zadatak implementacija mira, jer ovdje rat nikada i nije završen, on je vrsta onog duha iz čarobne lampe koji se potegne kada treba opravdati svoj nemar, nesposobnost ili pak korupciju. I svi to piju, svima je to dobro. Ta je muzika koja ovdje dobija i prolazi, i prolazit će još dugo. Jer stvar je vrlo prosta, ljudi ovdje ne žele promjene. Njima je ovdje dobro, oni su u svome stadu. Smrdi ali je toplo. Nađe se nešto i na crno, redovno se ne plaća porez, a ponekad i doprinosi. Vikendom se može otići i u kafanu, može i na planinu. Dižu se krediti za ljetovanja i automobile. Ali nije strašno. Po potrebi se može kupiti i sudija i tužilac, nije nemoguće – naprotiv! Samo je važno ne napuštati svoj tor, i ne sumnjati u njega, ne postavljati neugodna pitanja, i ne tražiti odgovornost. Ponekad platiti reket ili makar donaciju za stranku, ne pita se koju – zna se!
Evropske ovce
Pošto je stanje na teritoriji BiH vrlo precizno postavljeno, lokalni političari su se okrenuli dijaspori. Jedinom elementu kod kojeg su međunacionalne tenzije veće, nego li u matičnoj državi. Takav potencijal se ne smije zanemariti, i to lokalni političari jako dobro znaju. Uz domaći folklor i vatrene govore, potencira se nada i mogućnost promjene stanja u nepostojećoj državi. Sanjaju se patriotski snovi, popraćeni bombastičnim izjavama, samo da se iskamči koji glas, tako neophodan da se spasi lična fotelja, kao garant lične i neupitne opstojnosti. U takvim prilikama nisu bitne činjenice, ni sudski postupci, to je samo namjerno ugrožavanje od strane veleizdajnika, i stranih plaćenika, koji svim silama napadaju i atakuju na vječno ugroženo stado. A pastir je uvijek tu, budan i spreman na djelovanje, da se kičma ne bi iskrivila, da se ne bi osjećali poniženi dok stojite u redu da primite ručak u javnoj kuhinji, ili dok sjedite u hodniku ambulante čekajući doktora koji nikada neće doći. Ili dok ležite u bolnici u kojoj nema paracetamola, ili navodite šta god hoćete, to se više ne pika. M, mi, mi, sveto trojstvo koje se mijenja kao na traci, po potrebi, i kako se kome ćefne. Strancima ovdje to ne smeta, pošto su obezbijedili mehanizam kako da selektiraju jeftinu radnu snagu, koju mogu jednostavno povući u svoju zemlju i tako spasiti svoju ekonomiju. Ostali su da se zabavljaju sa nemogućom misijom promjene mirovnog sporazuma, kojeg su sami nametnuli. Ta šizofrenička postavka, u kojoj se klaunovi mijenjaju kao na traci, dovela je do toga, da je saopštenje američke ambasade važnije od saopštenja bilo kojeg suda u BiH. U međuvremenu, stvari na terenu stoje, da i pored svih tih silnih saopštenja i inicijativa, lokalni političari nisu u stanju da dovedu do reforme, kako bi se, ako ništa, našlo rješenje za funkcionisanje političkog sistema, koje je postojalo i prije početka oružanih sukoba u BiH.
Kupujte brašna
A upravo je prvi mart dan kad se ljudi i prisjećaju toga. Na televizijama samo u glavnom Kantonu, pojavljaju se matuzalemske face ljudi, koji sa sjetom pričaju kako su nekada bili nešto, i kako su se borili za nešto čega više nema, ali kako se i dalje treba boriti da bi opet bilo tako, iako vjerovatno nikada neće biti. U jeku te priče, dolaze vijesti, kako se u mješovitim sredinama, gdje dva tora imaju podjednak broj ovaca, jedan tor sprječava druge ovce, da slave svoj ponosni praznik. Što se opet koristi za potenciranje i svaljivanje krivice, procvat i srdačno širenje mržnje i netrpeljivosti, i naravno kolektivnu histeriju, tako neophodnu u ovoj predizbornoj godini. Nažalost sveukupni dojam, ovog simboličkog datuma i patriotskog zanosa, pokvarila je situacija u Ukrajini, gdje je ipak fokus postavljen na siroti ukrajinski narod, koji za razliku od mnogih drugih naroda koji su stradali u posljednjem desetljeću, ipak zauzimaju posebno mjesto u srcu većine žitelja u BiH, koji u trku, dižući novac iz banaka i kupujući osnovni paket životnih namirnica, ovaj put spremno dočekuju neku novu sutrašnju kataklizmu.
Autor: Impuls
