Skupština Kantona Sarajevo na jučerašnjoj sjednici je usvojila zakon, kojim je regulisana visina mjesečnih primanja direktora javnih preduzeća i ustanova. Ovo je prvi put u poslijeratnoj BiH da je jedna vlada uspjela da to uradi, smanjivajući tako bezobrazno visoke plate ljudima koji su bez ikakve zasluge koristili te privilegije.
Mravljim koracima naprijed
Prošlo je tačno 14 godina od kada je privremenim vladim aktom tog istog kantona, došlo do debalansa u određivanju kojeficijenata za isplatu plata i ličnih doprinosa, između direktora javnih ustanova i uposlenika u državnih službama. Taj debalans je bio toliki, da je već u prvoj godini došlo do povećanja plata direktorima za 5 pa do fantastičnih 12 puta, u odnosu na veličinu prosječne plate “običnih” građana kantona.
Sada već odavno zaboravljeni, tadašnji premijer Kantona Sarajevo Haris Silajdžić, komentarišući taj akt doslovno je kazao: “Mi ovim aktom želimo smanjiti mogućnost korupcije u javnim ustanovama, te povečati profesionalizam i učinkovitost direktora naših javnih ustanova.”
I uspjeli su zaista. Od te nesretne 2002. godine, pa do danas sva javna preduzeća i ustanove u Kantonu Sarajevu, bila su tako učinkovita da su stvorila dug u iznosu preko 300 miliona maraka, i to nikom drugom nego svom poslodavcu – Kantonu Sarajevo!
Tragedija je da većina tih preduzeća sada prestavljaju socijalnu bombu, odnosno socijalni slučaj. Veća je tragedija saznanje da su pojedina preduzeća (koja imaju enromne gubitke), bila apsolutni monopolisti na davanje svojih usluga u kantonu. A najveća tragedija je u tome da tužilaštvo nije učinilo ništa po pitanju nesavjesnog polovanja tih preduzeća (blago rečeno).
Nemoral kao sistem društva i življenja
Gotovo nikada niko ne obraća pažnju na kategoriju “zaštićenih medvjeda”, koji se ogledaju u ljudima koji su diretori i predstavnici institucija koje bi u svakoj normalnoj zemlji, predstavljale otpor uobičajnom popularizmu i komformiznu, a što to kod nas naravno nije slučaj. Naravno riječ je o univerzitetskim i kulturnim institucijama, koje posjeduju određene budžete, apsolutno su otuđeni od suda i kontrole javnosti, kao i od večine medija i primaju kako izvjestaj kaže 5 i više hiljada maraka mjesečno. Kada ljudi koji bi trebali predstavljati odličije nade za moralnost postanu tako nemoralni, onda je i potreban zakon kojim se reguliše ta oblast, umjesto da je to do sada već napravljeno preko inspekcija za rad i tužilaštava. Ali Bože moj daj šta daš.
I za kraj jedna anegodta. Otac mi je pričao da je radeći u Energoinvestu sredinom 80-tih, bio na terenu u području Dubrovnika. Posao se radio sa njemačkom firmom Simens, a trebale su se postvljati nove telefonske centrale za građane Dubornika. Radovi su trebali biti završeni za 3 sedmice, no u dogovoru domaće ekipe odlučeno je da se posao završi čim prije, kako bi ostatak vremena mogli iskoristit u slobodne aktivnosti. I zaista cjelokpuni posao je bio završen za 9 dana. Kako to običaji nalažu proslavljeno je u kafani. Specijalni gost na proslavi bio je njemački supervizor koji se zvao tipično- Hans, i koji se čudio lokalnim običajima pogotovo vezanim za plačanje računa prilikom narudžbi jela.
Kada je lokalna ekipa dan poslije došla sa prijedlogom da pošto je posao završen prije vremena, njih pusti da idu kući on je to odbio. Kada su mu rekli da je Dubrovnik skup grad, i da će ostati bez novca kojeg su zaradili on im je odgovorio da ne idu u kafanu. A na kraju kada su vidjeli da od planiranog povratka neće biti ništa, rekli su mu da je šupak, na šta je on odgovorio da nije, nego da je profesionalac! Uistinu daleko je profesionalizam.