Foto: NBC
U medije teško dopiru glasovi koji se suprotstavljaju etabliranim stavovima o ukrajinskoj krizi, a ti stavovi odražavaju politike zemalja aktera krize i stvaraju u javnosti osjećaj da je rat neizbježan – iako, navodno, sve strane čine sve da ga izbjegnu. Čine sve – a istovremeno izvode vojsku na granice i po Evropi pomjeraju nosače aviona, projektile i trupe – kao u igrici.
U ovom tekstu Bernie Sanders, socijalista i nekadašnji kandidat za predsjednika SAD-a, insistira na tome da je rat neminovan samo ako se nastavi ovakva politika sile. Prihvatiti realnost u ovom trenutku znači prihvatiti da će, ako se rat desi, cijela Evropa i dobar dio svijeta osjetiti žestoke posljedice u decenijama koje dolaze.
Ratovi imaju neželjene posljedice. Rijetko kad ispadnu onako kako nam eksperti kažu da hoće. Pitajte samo one zvaničnike koji su predočavali ružičaste scenarije za ratove u Vijetnamu, Avganistanu i Iraku – pa se pokazalo kako užasno griješe.
Pitajte majke vojnika poginulih ili ranjenih u tim ratovima. Pitajte one milione civila koji su postali „kolateralna šteta”.
Zato moramo učiniti sve što je moguće da pronađemo diplomatsko rješenje za ono što bi mogao biti stravično destruktivan rat u Ukrajini.
Niko ne zna koliki bi bili ljudski gubitci u takvom ratu. Ali bi po nekim procjenama u Ukrajini moglo biti preko 50.000 civilnih žrtava i susjedne zemlje bi mogle biti preplavljene milionima izbjeglica u bijegu iz najgoreg evropskog sukoba nakon Drugog svjetskog rata. Osim toga bi, naravno, u ukrajinskoj i ruskoj vojsci bilo na hiljade i hiljade mrtvih.
Ne može se isključiti ni mogućnost da bi ovaj „regionalni“ rat eskalirao u druge dijelove Evrope. A ono što bi se tada moglo dogoditi daleko je strašnije.
Ali to nije sve. Sankcije protiv Rusije i prijetnja odgovora Rusije na te sankcije rezultirale bi ogromnim ekonomskim metežom i uticale na energetiku, bankarstvo, hranu i svakodnevne potrebe običnih ljudi u cijelom svijetu. Nije vjerovatno da će sankcijama biti pogođeni jedino Rusi.
Kompleksni korijeni tenzija
Treba biti jasno ko je najodgovorniji za ovu prijeteću krizu: Vladimir Putin. Nakon što je 2014. godine zauzeo dijelove Ukrajine, ruski predsjednik sad prijeti da će preuzeti cijelu ovu zemlju i uništiti ukrajinsku demokratiju. Po mom mišljenju, moramo nedvosmisleno podržati suverenitet Ukrajine i jasno staviti do znanja da će međunarodna zajednica nametnuti teške posljedice Putinu i njegovim saradnicima ukoliko on ne promijeni kurs.
Bez obzira na to, izuzetno me brine što u Washingtonu čujem dobro poznate ratne bubnjeve, ratobornu retoriku koja se pojačava prije svakog rata i zahtijeva da „pokažemo snagu“, „budemo beskompromisni“ i ne upuštamo se u „politiku popuštanja“. Površno odbijanje da se spoznaju kompleksni korijeni tenzija u ovoj regiji podriva sposobnost pregovarača da postignu mirno rješenje.
Valja se malo podsjetiti istorije. Kad je Ukrajina stekla nezavisnost nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, ruski čelnici su jasno izrazili zabrinutost zbog mogućnosti da bivše sovjetske države postanu dio NATO-a i duž ruske granice se pozicioniraju neprijateljske vojne snage. U to su vrijeme američki lideri smatrali ovu zabrinutost opravdanom. Ta zabrinutost je još uvijek opravdana. Ali odgovor nije to da Rusija izvrši invaziju, kao što nije ni nepopustljivost NATO-a.
Nije bez značaja ni to da s Rusijom graniči i Finska, jedna od najrazvijenijih i najdemokratskijih zemalja svijeta, a da je ona odlučila da ne bude članica NATO-a.
Sfere uticaja nisu nestale
Putin može biti lažov i demagog, ali licemjerno je da SAD insistiraju na tome da mi ne prihvatamo princip „sfere uticaja“. Naša zemlja posljednjih 200 godina djeluje u skladu s Monroovom doktrinom, prihvatajući premisu da SAD, kao dominantna sila na zapadnoj hemisferi, imaju pravo intervenisati protiv bilo koje zemlje koja bi mogla ugroziti naše navodne interese. Slijedeći ovu doktrinu potkopali smo i zbacili najmanje desetak vlada. Godine 1962. došli smo na ivicu nuklearnog rata zato što je Sovjetski Savez postavio projektile na Kubu, 90 milja od naše obale, što je Kennedyjeva administracija smatrala neprihvatljivom prijetnjom našoj nacionalnoj sigurnosti.
A Monroova doktrina nije drevna istorija. Nedavne 2018. godine Rex Tillerson, državni sekretar Donalda Trumpa, tvrdi da je Monroova doktrina „relevantna danas kao i onog dana kad je napisana“. Godine 2019. John Bolton, Trumpov bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost, izjavljuje da je „Monroova doktrina živa i zdrava“.
Zemlje bi trebale biti slobodne da oblikuju vlastitu vanjsku politiku, ali mudre odluke podrazumijevaju ozbiljno razmatranje štete i koristi. Činjenica je da će jačanje sigurnosnih odnosa između SAD-a i Ukrajine vjerojatno imati visoku cijenu – koju će platiti obje zemlje.
Moramo energično podržati diplomatske napore za deeskalaciju ove krize i reafirmaciju ukrajinske nezavisnosti i suvereniteta. I moramo jasno staviti do znanja da će se Putin i njegova banda oligarha suočiti sa značajnim posljedicama ako nastave sadašnjim putem.
U isto vrijeme, nikada ne smijemo zaboraviti užase koje bi izazvao rat u ovoj regiji i moramo naporno raditi na postizanju realnog i obostrano prihvatljivog rješenja – prihvatljivog za Ukrajinu, Rusiju, SAD i naše evropske saveznike – takvog koje sprečava ono što bi moglo biti najgori evropski rat u više od 75 godina.
Piše: Bernie Sanders, Guardian
S engleskog prevela: M. Evtov, Riječ i djelo