Čovječanstvo, na žalost, nije naučilo lekciju. Sutra je Dan bijelih traka. Obilježiće ga organizacije i pojedinci, ali će politička i institucionalna podrška od Grada Prijedora, preko Republike Srpske i Bosne i Hercegovine i ove godine izostati. Bez toga nema suočavanja sa svim zločinima koji su tokom rata počinjeni i mira za žrtve, sve žrtve, bez izuzetka. Ovaj teški zadatak suočavanja sa zločinima i dalje će biti prepušten malobrojnim pojedincima i organizacijama, većina će da ćuti i okreće glavu, sve dok do njih ne dopire smrad.
Autor: Impuls
Dokumentarac “Night Will Fall” režisera i antropologa Andrea Singera je film o filmu prikazanom nakon što je 70 godina bio u bunkeru. “Night Will Fall” je film o holokaustu, ali i o suočavanju sa zločinima, žrtvama, politici…
Tokom ulaska saveznika u Njemačku ukazala se potreba filmskog dokumentovanja nacističkih zločina.
Tadašnji britanski ministar informisanja Sidni Bernštajn izabran je da od materijala koji su stizali sa terena snimi dokumentarni film nazvan “Stvarni prikaz njemačkih koncentracionih logora”. Bernštajn je formirao ekipu koja je uključivala i Alfreda Hičkoka kao režisera supervizora. Iako je film opisan kao remek-djelo britanskih dokumentarnih filmova, bio je napušten i zaboravljen 70 godina.
https://www.youtube.com/watch?v=lbB9NCYzQVU
Britanci su snimanje počeli u aprilu 1945. godine tokom ulaska u Njemačku, odnosno u koncentracioni logor Bergen Belzen. Doveli su Nijemce koji su živjeli u blizini ovog konc logora, glavešine i obične ljude, kako bi bili snimljeni na tom mjestu, usred strahota koje su u logoru zatekli, jer su vjerovali da će to da negiraju. Ti snimci su bili nužni kao dokaz.
Film je proširen snimcima logora u koje su ušle sovjetske trupe, 1944. godine u konc logor Majdanek. Iz krematorija se pušilo, a ljudi su još gorjeli. Crvena armija probija se kroz Poljsku zimu da bi osobodila drugi logor Aušvic. Sovjetski snimatelji stigli su nekoliko dana nakon prvih trupa.
300 km od Bergen Belzena je Buhenvald. Snimke ovog konc logora napravili su američki snimatelji tokom ulaska američkih trupa. Neke od američkih ekipa počele su koristiti film u boji a snimke su slali na obradu u Ameriku. Ovi snimci nisu postali dio Bernštajnovog filma ali su poslužili za druge dokumentarne filmove koji su prikazani u Americi.
Amerikanci su pozvali ljude koji su življeli u gradu Veimar da vide ovaj logor, prizore smrti, krematorijum i tijela na gomili. Oni su znali za ovaj logor i htjeli su iskoristiti jeftinu radnu snagu koju su imali na raspolaganju, sve dok do njih ne dopire smrad.
Jevreji kao radna snaga
Krajem aprila 1945. američke trupe su se približavale Minhenu i ušle u još jedan logor, Dahau. Snimke su poslali u London na obradu. Nijemci su znali za Dahau, ali im je bilo svejedno.
Dahau
Saveznici su u Evropi proglasili pobjedu 9. maja 1945. godine. To je značilo kraj rata, ali izazovi suočavanja sa mirom su tek počinjali. Logorašima se pomagalo. U Bergen Belzenu je vojni snimatelj još snimao i snimke slao u London.
Bernštajnov film je jedinstven i po tome što je dokumentovao proces ozdravljenja žrtava.
“Zadivljujuće je kako su brzo ovi jadni ljudi, svedeni na status životinja, ponovo postali ljudi. To se desilo veoma brzo, možda u 2 do 3 sedmice. Ovi ljudi su ponovo postali ljudska bića, a bili su potpuno dehumanizovani. U to nema sumnje”, sjeća se britanski major Leonard Berney.
U junu 1945. godine, u London stiže Hičkok, a film već dobija svoj konačni oblik. Hičkoka je pogodio kontrast između normalnog života Nijemaca blizu logora i noćne more u logorima. Predlagao je da se naprave mape konc logora i mjesta u kojima su Nijemci živjeli, kako bi se vidjela njihova blizina. Kreatore filma zanimalo je da li su Nijemci koji su živjeli blizu konc logora znali za njih. Zato je Hičkok napravio ove mape. Želio je prikazati područje oko svakog logora i pokazati kako su ljudi izvan njega imali normalan, čak idiličan život. To je bio jedan od njegovih najvećih doprinosa ovom filmu.
Dok su Hičkok i Bernštajn radili na filmu, događaji u posljeratnoj Evropi su se razvijali u neočekivanim pravcima. Hiljade preživjelih, ostalih, zalutalih logoraša/ica otvorili su novi problem, kako riješiti humanitarnu krizu.
Većina se nije imala kuda vratiti niti je imala želju da se vrati, već su htjeli otići u Palestinu, SAD, Kanadu i sl. Američki odgovor je bio “Ne!”, nećemo bivše zatvorenike, imamo i svojih problema. Britanci su rekli “Ne!”, ne možemo primiti stotine hiljada beskućnika. Tokom maja, juna i jula 1945. mnogi preživjeli Jevreji su ignorisali stavove britanske vlade i otišli u Palestinu, koja je tada bila britanski protektorat. Tamo su ih vraćali ili smještali u kampove. Preživjeli su bili složen dio posljeratne političke klime koja se brzo mijenjala.
Bernštajnov i Hčkokov film, napravljen sa najboljim namjerama, u određenom trenutku postao je politički nepodoban. Izazvao bi jako saosjećanje kod prosječnih gledalaca. Takav bi film koji je stvoren uz pomoć genija Hičkoka svakako poljuljao političke stavove ljudi. Britanski saveznici u ratu počeli su se međusobno sukobljavati, što je značilo nove probleme. Poražena i razorena Njemačka, podijeljena među saveznicima, sada je postala odgovornost pobjednika. Dok su se Nijemci bavili rekonstrukcijom, Britanci su bili nervozni kako ne bi dalje otuđivali njemački narod, čija pomoć može biti ključna. Štaviše, s naznakom Hladnog rata, Njemačka bi mogla biti potencijalni saveznik protiv Sovjetskog Saveza.
Dokazi u okupiranoj Njemačkoj ukazivali su da su Nijemci već toliko bombardovani porukama o njihovoj krivici da više nije bilo potrebe za ovakvim filmom. Početkom avgusta stigao je dopis ministarstva inostranih poslova u kome je pisalo: “Njemačka politika u ovom trenutku je usmjerena ka ohrabrivanju i stimulisanju Nijemaca u borbi protiv apatije, pa prikazivanje filma o ratnim zločinima nije dobra ideja”. Do septembra 1945. rad na filmu je prestao, svi materijali su obilježeni i odloženi, a Bernštajn je otišao u Ameriku.
Prateći radnju filma možemo jasno vidjeti zašto se kod nas suočavanje sa zločinima nikada nije desilo i šta je potrebno da se taj proces zaista pokrene.
Negiranje zločina pominje se na više mjesta u filmu kao nešto što bi se vjerovatno dogodilo da se nisu još prije zvaničnog završetka rata poduzeli radikalni koraci. Da nije bilo snažnog političkog pritiska i propagande koja ga je pratila, a koja je praktično silom tjerala Nijemce da se suoče sa počinjenim zločinima, oni bi ih zaista negirali. Po tome se ne razlikuju od drugih naroda, a potvrdu za to imamo kod nas, u cijelom region.
Izostanak političkog pritiska koji može učiniti samo neko izvana, odnosno međunarodna zajednica u slučaju ratova na Balkanu, ne samo da nije doveo do suočavanja sa zločinima već je omogućio opstanak politika koje su do rata dovele a u konačnici i veličanje presuđenih ratnih zločinaca.
Te politike u godinama poslije rata stvorile su među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, bez odzira na državene granice, situaciju u koji svaki narod žali svoje žrtve a slavi svoje zločince kao “narodne heroje”. Logičan slijed takve političke klime je “izvlačenje” iz prošlosti, odnosno baš iz II svjetskog rata, saradnika nacističke Njemačke, ustaškog i četničkog pokreta, veličanje i rehabilitaciju pojedinaca iz sva tri naroda koji su sami činili zločine ili podržavali činjenje istih. To nije samo “folklor” kako se često pokušava prikazati, to je otvorena podrška politike onima koji su na neki način odgovorni i za zločine prikazane u Bernštajnovom filmu. Buđenje duhova prošlosti je odlična logistička podrška danjašnjim politikama koje narode stalno drže u stanju napetosti i straha od mirisa rata, a sve zarad vlastite koristi izražene u broju nula na računima izvan domašaja domaće jurisdikcije.
Ovaj film nam jasno pokazuje da je međunarodna zajednica znala šta je sve potrebno poduzeti kako bi se stvorili preduslovi za suočavanje sa zločinima i da za to nije dovoljno procesuiranje ratnih zločinaca. Oni su znali da je osnovni preduslov stvaranje političke klime u okviru koje bi bilo moguće početi ovaj proces, te da je apsurdno ove zahtjevne zadatke prepustiti politikama koje su za rat i zločine odgovorne, ali im je bilo svejedno.
Sve se svelo na upumpavanje novaca za obnovu razrušene zemlje, povrat imovine i floskulu “Suočavanje sa zločinom je preduslov za pomirenje”. Da je preduslov za suočavanje sa zločinom stvaranje političke klime koja bi to omogućila već više od 20 godina promiče svima, makra svi politički akteri uključujući i još postojećeg Visokog predstavnika, primaju masne novce za ništa.
“Želio sam snimiti sve što bi moglo biti dokaz onoga što se događalo. To bi bila lekcija čovječanstvu, posebno Nijemcima zbog kojih je ovaj film pravljen. Htjeli smo ga pokazati Nijemcima, jer je većina njih negirala da bilo šta znaju i jedinice na ratištima negirale su da znaju sve što je bilo u vezi lgora. Ovo će biti dokaz koji im možemo pokazati”, rekao je Sidni Bernštajn 1984. godine.
Tomašica
Čovječanstvo, na žalost, nije naučilo lekciju. Sutra je Dan bijelih traka. Ovaj dan ima dosta zajedničkog sa holokaustom i Bernštajnovim filmom. Obilježiće ga organizacije i pojedinci, ali će politička i institucionalna podrška, od Grada Prijedora, preko Republike Srpske i Bosne i Hercegovine i ove godine izostati. Bez toga nema suočavanja sa svim zločinima koji su tokom rata počinjeni i mira za žrtve, sve žrtve, bez izuzetka.
Utvrđivanje kriminalne krivice, odnosno procesuiranje pojedinaca za počinjenje ratne zločine uključujući i genocid u Srebrenici, bez utvrđivanja političke, moralne i metafizičke krivice i odgovornosti (prema Karlu Jaspersu treba razlikovati kriminalnu, političku, moralnu i metafizičku krivicu, i odgovornost) nema ni suočavanja sa zločinima.
Ovaj teški zadatak suočavanja sa zločinima i dalje će biti prepušten malobrojnim pojedincima i organizacijama, većina će da ćuti, i okreće glavu, sve dok do njih ne dopire smrad.