Mirjana Tešanović: Mi nismo obećana zemlja

Izraz “obećana zemlja” potiče iz Starog zavjeta i predstavlja naziv zemlje koju je Bog izabrao za svoj narod, Izraelce. Ovaj izraz se koristi i za neku srećnu i bogatu zemlju u kojoj bismo svi željeli da živimo jer vjerujemo da tamo nema problema koji opterećuju našu zemlju. Obećanom zemljom se najčešće nazivaju Sjedinjene Američke Države.

Vreva na ulasku u njujoršku luku Autor: Moderne Kunst, Berlin 1891. godine

Autor: Impuls

Za izbjeglice sa Balkana bile su to i Skandinavske zemlje, Kanada, Njemačka, koja je danas “obećana zemlja” za mnoge izbjeglice sa Bliskog istoka.

Države nastale raspadom Jugoslavije, nisu, niti će biti “obećana zemlja”, što ne bi bilo tako strašno da su bar zemlje sa nekom perspektivom. Kako stvari stoje, a biće još gore, ove države, a posebno Bosna i Hercegovina, su “kraj svijeta” koji polako umire i nestaje.

Neoliberalna globalizacija usmjerava političko odlučivanje u gotovo cijelom svijetu i u velikoj mjeri je državama oduzela njihovu dosadašnju ulogu kako u oblasti ljudskih prava tako i u ekonomskoj politici. Države praktično ne upravljaju svojim resursima već to čine multinacionalne kompanije, odnosno profit, a ono što ne donosi profit, to propada.

“Od Aljaske, do Meksika… “

Iako su još uvijek za mnoge “obećana zemlja”, ni SAD nisu ostale pošteđene izumiranja nekih gradova ali i dijelova država. Već je poznato da je Detroit grad duhova, ali ima još jedan američki grad koji je u poroblemima a koji nam može biti zanimljiv.

Detroit – grad duhova

U jeku prikupljanja sredstava za liječenje male Sofije Mićević iz Banjaluke, Baltimore je grad u kome se nalazi Univerzitetska bolnica Johns Hopkins, jedina koja predstavlja spas za ovu djevojčicu. Baltimore je i grad koji ima velike probleme sa kriminalom, proglašen je sedmim najopasnijim gradom u SAD. Stoga se potencijalnim doseljenicima nudi 5 000 dolara za kupovinu nekretnine, a za kupovinu napuštene kuće, bilo gdje u gradu 10 000 dolara.

Bolnica Johns Hopkins, Baltimore

Baltimore se nalazi u državi Maryland a prema popisu iz 2010. godine ima 620 961 stanovnika. Baltimore je jedna od najvećih luka u SAD i veoma je blizu, čak i za naše pojmove, Washingtonu pa tako imaju i zajednički aerodrom. Pored toga je i veliki univerzitetski centar a Johns Hopkins univerzitet je među pet najboljih u SAD, neki kažu i najbolji upravo iz oblasti medicine.

Identičan problem sa kriminalom ima još jedan univrzitetski grad. New Haven, grad u kome je smješten univerzitet Yale, je drugi najopasniji grad srednje veličine u SAD. I tu se nude razne novčane pogodnosti doseljenicima. 

Visoka stopa kriminala ide ruku pod ruku sa visokom stopom nezaposlenosti.

Baltimore, sukobi policije i demonstranata

Navikli da se sele u potrazi za poslom, Amerikanci ova mjesta napuštaju. 

Bolji život

Poređenje sa SAD nije slučajno. Iako nismo dio Evropske unije, osim Slovenije i Hrvatske, države bivše Jugoslavije dio su Evrope. Evropska unija nastala je, između ostalog i zbog slobodnog kretanja ljudi. Jednom kad ste tamo, možete slobodno putovati u potrazi za poslom, boljim životom ili avanturom. Mogućnosti da komunicirate sa porodicom, prijateljima, poslovnim partnerima nikada nisu bile raznovrsnije i jeftinije.

Zašto se onda čudimo što ljudi odlaze sa ovih prostora?

Zašto mislimo da bi trebali potrošiti svoj život da ovdje nešto popravljaju kada tamo, negdje, postoji “obećana zemlja”, sistem u koji se treba samo uklopiti, a ljudima sa ovih prostora, mora se priznati, to ide odlično.

Kao Amerikanci i Evropljani već odavno cirkulišu po uniji, a mi smo se tom trendu samo pridružili.

“Ostajte ovdje… “

Ostati ovdje odavno nema veze sa Suncem i gorkim zalogajima u tuđini, već sa interesom i sposobnostima. Nekim ljudima je u ovim našim državicama dobro, zapravo bolje nego bilo gdje na svijetu. Oni su se ustoličili, uhljebili, ugurali i nema te sile koja bi ih pomakla, sve dok ima novaca, a novaca će biti sve dok su “stvari pod kontrolom”.

To znači da izbori trebaju biti demokratski a zakoni prilagođeni evropskoj pravnoj stečevini. Kako će to u stvarnosti da funkcioniše nije nikoga briga.

Hrvatska je najbolji primjer. Bivši premijer Sanader prije nekoliko godina, a sada Todorić, iako postoje osnovane sumnje da su umješani u kriminal i korupciju, niko se na to nije obazirao dok se nisu “sudarili” sa bankama. Banke su najvažniji mehanizmi neoliberalizma i ako se sa njima ne “sudarite” i poštujete demokratsku formu zaista nikoga ne zanima šta radite u svojim državicama. 

Političari i politika                                                  

Političari su davno prestalali biti državnici. Njihov imidž više podsjeća na lakrdijaše i u tom smislu američki predsjednik Donald Tramp mnogo sliči predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku i pored suštinske razlike između ova dva političara. Ono što ih čini sličnim je prosječan birač kome se politika predstavlja kao još jedan u nizu rijalitija.

Donald Tramp

Milorad Dodik

“Socijalizam nije nikada uspio u Americi, zato što sirotinja ne vidi sebe kao ekspolatisani proletarijat, već kao milionere koji samo trenutno imaju malo problema s novcem.” John Steinbeck, američki romanopisac i novelist, analitičar društvenih suprotnosti u Americi.

Prosječan birač u Americi, Evropi, na Balkanu… upravo je milioner koji trenutno ima malo problema s novcem. Ostajte ovdje jer već sutra možda dobijete milione na kladionici ili upadnete u neki rijaliti, dobijete lovu i postanete slavni, a uz slavu ide i moć.

Zašto bi se onda prosječan Balkanac bunio kada možda… već sutra…

Evropa se još trudi održati neki nivo, bar kada je u pitanju krajnja desnica, ali ni njeni politički lideri nisu baš daleko od lakrdijaša. Marionete u rukama neoliberalnog kapitala čije konce vuku banke.

Balkanski političari više ne pokušvaju ni sakriti svoje licemjerje. 

Boriti se protiv kriminala, korupcije, nepotizma je trošenje energije u borbi protiv pogrešnog neprijatelja. Pravi neprijatelj je kapital kome ove pojave odgovaraju. Kapital stvara profit a profit teži ka tome da se uvećava. To ne znači samo izmjestiti proizvodnju tamo gdje je najjeftinija radna snaga već i izbjegavanje zakonskih obaveza. Američki predsjednik Tramp izbjegavao je plaćanje poreza i nikada za to nije bio kažnjen, štaviše nagrađen je predsjedničkim mandatom. I sve je naravno bilo po zakonu. Zvuči poznato, zar ne?

Donald Tramp prijavio je 1995. godine gubitke svojih kompanija od čak 916 miliona dolara, što mu je omogućilo da legalno izbjegne plaćanje poreza tokom naredne gotovo dvije decenije, objavio je list Njujork Tajms.

Afera “Panama papers” prošle godine potresla je praktično cijeli svijet, ali samo na par dana. Onda je sve polako leglo, prašina se spustila a priča se završila. I tako stalno. Današnji svijet ne može da održi pažnju duže od tri dana na nekoj priči, jer se pojave nove, jer više niko ne pita šta se desilo, da li je neko kažnjen, da li se nešto promijenilo…

Kako onda očekivati da se u našim državicama nešto promijeni? Možda se promijene imena političara, i to smo vidjeli u Hrvatskoj, ali sistem ostaje isti. Neki pomaci će se desiti, neke stvari će se malo pokrenuti, poboljšati, ušminkati ali suština će ostati ista. Ko se uhljebi, uhljebi, ko ne uspije odlaziće za boljim životom. Oni koji ostanu gledaće kako propadamo i nestajemo.

Biti “kraj svijeta” međutim ne znači ostati i bez nekih prednosti, ukoliko ih budemo znali prepoznati. Banjaluka, Mostar, Sarajevo i prema američkim mjerilima su gradovi srednje veličine. Nađu li se dovoljno pametni i spospobni ljudi koji će za ove lokalne zajednice povući evropske fondove, relativno brzo one bi imale i perspektivu. Dalje povezivanje lokalnih zajednica prema zajedničkim interesima i mogućnostima, bez obzira u kojoj državi se one nalaze, omogućilo bi i našim gradovima da postanu mjesta ugodna za život. 

Novaca ima, samo ih treba znati uzeti. Država nam više neće ništa dati ali može biti partner u raznim projektima, pogotovo lokalne zajednice. Građani koji “povuku novac” mogu uticati na rad organa uprave. Kapital se kapitalom izbija.

Sve ostalo je trošenje energije na jalove priče za jednokratnu upotrebu.