Najnovije podizanje međuetničkih tenzija u Bosni i Hercegovini, kroz prepucavanje Dodika i Izetbegovića, te izjave kardinala Puljića o prekrajanju Dejtona dio su plana čiji je cilj rekonstrukcija Savjeta ministara BiH.
Autor: Impuls
Izvor iz vrha vladajuće stranke u RS, tvrdi i da je cilj da SNSD najdalje do kraja januara uđe u vlast na državnom nivou.
Glavni cilj je preuzimanje kontrola nad bezbjednosnim strukturama i pritisak na prvosuđe, radi obustavljanja pojedinih istraga, što je zajednička želja Dodika, Čovića i Izetbegovića.
Plan se sastoji od toga da se iscenira priča o velikom pritisku na Republiku Srpsku koji navodno istovremeno dolazi i sa „bošnjačke“ i sa „hrvatske“ strane pa i iz same Hrvatske i iz Katoličke crkve. To treba da posluži Dodiku da po već oprobanom receptu, uputi poziv na „nacionalno jedinstvo“ , svim političkim strankama u Republici Srpskoj. To bi bio uvod u završnicu dobro osmišljenog plana, koji ima bar dvije varijante.
Po prvoj varijanti ovog plana, Dodik bi zbog „pritisaka na Republiku Srpsku“, pozvao sve političke stranke iz RS da zamrznu svoj rad u državnim institucijama. Na ovaj način institucije bi bile blokirane, pa i otežan rad Sipi i stopirana svaka mogućnost „uvođenja reda u pravosuđe“ o čemu se sve češće govori. Bili bi preusmjereni ili potpuno blokirani i mnogi drugi procesi koji Dodiku i njegovim partnerima ne idu u prilog.
Cilj je što više podići tenzije među sadašnjim partnerima u vlasti na nivou BiH, odnosno između SzP i SDA. Sukob bi se rasplamsao do granice na kojoj bi se zaključilo da dalja saradnja nije moguća. To bi poslužilo i kao argument pred međunarodnim faktorima koji nisu za prekrajanje vladajuće koalicije i vrata vlasti širom otvorilo SNSD-u.
Dodik u ovom slučaju računa na „naivnost“ lidera opozicije koju su iskazali podržavajući njegov tzv. „referendum“ sedam dana prije lokalnih izbora.
Ne radi se međutim ni o kakvoj „naivnosti“, kako su su se nakon poraza na izborima pojedini lideri SzP samosažaljevali, već o nedostatku hrabrosti da se, bez straha da će „ispasti manji Srbi od Dodika“, suprotstave njegovim suludim potezima koji i Republiku Srpsku i vuče u ambis.
Na ovu varijantu, tvrdi izvor, Dodik ipak previše ne računa.
Druga, lideru SNSD-a draža opcija je ona koja bi za kolateralnu štetu imala sam Savez za Promjene.U toj varijanti priča o „srpskom jedinstvu“ bi poslužila kao alibi jednoj članici SzP da napusti tu koaliciju i stupi u uniju sa SNSD-om. Dodik u takvoj varijanti računa na PDP, čiji bi ministri ostali u svojim foteljama, dok bi SNSD-u bile ustupljene fotelje SDS-ovih ministara Mirka Šarovića, ministra za spoljnu trgovinu i ekonomske odnose s inostranstvom i ministra bezbjednosti Dragana Mektića, što Dodiku i jeste glavna meta. U ovom slučaju Dodik računa na početak dugoročnog partnerstva s PDP-om koje bi, opet pod plaštom „nacionalnog jedinstva“ bilo krunisano zajedničkim kandidatima za inokosne funkcije na Opštim izborima 2018. godine. Dodik koji se više, po zakonu, ne može kandidovati za predsjednika RS, vjeruje da bi na ovaj način osigurao pobjedu na izborima za člana Predsjedništva BiH, dok bi Mladenu Ivaniću ponudio kandidaturu za mjesto predsjednika Republike Srpske. Naravno na ovo bi trebao da pristane i Mladen Ivanić. Za sada je poznato da čitava armija starih ljubitelja Dodikovih crvenih skuta unutar PDP-a priželjkuje da „šef“ prihvati ponudu koja se, kako oni tvrde, „ne odbija“.
Dodik na ovakve kombinacije ne računa sa SDS-om iz dva razloga: Prvi i najvažniji je taj što njemu trebaju upravo one pozicije u Savjetu ministara koje SDS kontroliše.
Osim toga, jasno je da sa vodećom opozicionom strankom u RS, naročito nakon dolaska Vukote Govedarice na njeno čelo, takve igre neće biti moguće. Na to ukazuje i čvrst stav lidera SDS-a oko poziva koji mu je Dodik uputio na sastanak. Taj sastanak, je što je bez sumnje u SDS-u prepoznato, samo jedan fragment prljave igre Milorada Dodika. Na liderima opozicije je da li će tu igru prihvatiti. Do sada su svaki put iz nje izlazili kao gubitnici. Da li su iz svega izvukli i neku pouku, znaćemo vrlo skoro.