Miljan Kovač: Apel Valentinu Incku – Ukinite sve praznike, ovdje nema razloga za slavlje

Poštovani gospodine Incko,

Učinite jednu dobru stvar – ukinite sve praznike u Bosni i Hercegovini – državne (ako ih ima), entitetske, kantonalne, gradske, opštinske… Tako ćete učiniti korisnu stvar za sve stanovnike ove zemlje, uključujući i one koji nisu svjesni da je to za njihovo dobro. Ovaj narod i onako nema razloga za slavlje.

Autor: Impuls

 

Upotrijebite, bar jednom ta svoja čuvena Bonska ovlaštenja, i učinite jedno dobro djelo za sve građane ove zemlje – uzmite  našim „dušebrižnim“ političarima igračku iz ruku, kojom nas neprestano zamajavaju i vode kroz maglu i blato u kome se samo oni dobro snalaze.

 

Ne morate nikoga smijeniti, kao što su to radili vaši prethodnici. Znamo svi da Vama to nije lako, a mogli smo se uvjeriti i da takvi potezi ne daju dobre rezultate. Svjedoci smo da su, poslije svake smjene i intervencije vaših prethodnika, ovdje na mjesto smijenjenih dolazili i gori od njih.

 

Vlast je kod, nas, gospodine Visoki pretstavniče, prejako „ljepilo“ da bi se oni koji se je se dočepaju lako od iste mogli odlijepiti. Vjerujem da ste se i vi u međunarodnim organizacijama do sada u to uvjerili. Oni koji su bili dio vladajućih stuktura u vrijeme socijalističke Jugoslavije, ovdje su bez prekida i danas ili na vlasti ili uz vlast.

 

Partijske dresove su više puta mijenjali ali uzde vlasti nisu popuštali. Trenutno su u nekim pseudo-nacionalističkim dresovima, koji su samo na prvi pogled raznobojni – crveni, plavi, žuti, crni…al u suštini oni nikakvu ideološku razliku među onim koji ih nose ne predstavljaju. Oblače se po potrebi.  Slikovito rečeno – ako lopov pljačka seljake prerušava se u seljaka, a kada pljačka gospodu prerušava se u gospodine. Dakle, zavisno od toga koga „žednog prevode preko vode“,  naši političari se prilagođavaju njegovom stilu.  Korzet nacionalnih boja trenutno je u modi.

 

Danas imamo situaciju da se praznovanju 25. novembra, koji je bio praznik i u vrijeme „Titove jugoslavije“ i u njoj Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, najviše protive bivši „Titovi omladinci“.  Nije bilo manifestacije povodom toga praznika na kojoj se isti nisu gurali u prve redove.  Ne bi dobro prošao onaj ko bi se tada usudio da im dovodi u pitanje „Sveti Dvadesetpeti“.

 

Istom strašću pružaju otpor i protivnici ideje da se 21. novembar, dan kada je Dejtonskim mirovnim sporazumom okončan rat  u BiH proglasi državnim praznikom. Danu mira u Dejtonu se najglasnije protive oni koji su ga toga dana najviše slavili. Sada ga slave oni drugi koji su mu se tada najviše protivili.

 

Za proslavu 9. janura, kao  Krsne slave Republike Srpske, najžešće se bore oni koji ni svoju krsnu slavu nikada nisu slavili.

Isto je i sa 1. martom danom nezavisnosti BiH, čije slavljenje najviše „ugrožava nacionlana osjećanja“, onih koji su se upravo negdje tih dana 1992. prvi put „nacionalno osjetili“. Za  Dan nezavisnosti se s druge strane bore oni koji nikada nisu bili zavisniji.

 

Nije ovom narodu, znate vi to, gospodine visoki predstavniče ni do kakvog slavlja. Ni do svog ni do tuđeg.  Ne slave se praznici za praznom trpezom, ali se, ipak ispred praznog tanjira, narod najlakše peca na prazne, ali opasne, priče.  Lakše se skapava od gladi dok se  bodre „naši“, a vrijeđaju „njihovi“  čuvari „nacionalnih interesa“  i svih blagodeti koje im vlast pruža.

 

 Za to vrijeme „naši“ i „njihovi“  čuvari zadovoljno obilaze torove i prebrojavaju svoja sve brojnija stada, namamljena na istu mamac po ko zna koji put. Samo puni torovi njima će i na narednim izborima omogućiti nastavak igre iz koje svaki put izlaze debljeg nočanika, udobnije fotelje, skupljih kola…

U torovima je sve manje hljeba, pa čobani taj nedostatak nastoje nadomjestiti sa više igara.

 

Zato, shvatite, ovaj apel ozbiljno – uzmite im igračku – ukinite sve praznike. Hljeba već nema, kada nestane i igara, valjda će gladni progledati pa svoje  „brižne“  pastire  ispratit tamo gdje im je mjesto.

 

Slavićemo, kao državni praznik taj dan kada smo im „vidjeli leđa“, a  i Vama zajedno s njima.

 

Unaprijed,  hvala,

Miljan Kovač