Miljan Kovač: Ako neće režim PDP-u, hoće PDP režimu

Vjerovati u to da će zaista napraviti bilo kakav ozbiljan potez kojim bi ugrozili Režim u Republici Srpskoj, mogu samo neupućeni ili naivni. Koliko god to zvučalo ironično, jedina korist koju bi lideri Saveza u ovom trenutku mogli da naprave jeste da javno konstatuju preranu političku smrt tog saveza koji je odavno u dubokoj komi. Prije svega trebali bi imati na umu da sabiranje ne daje uvijek pozitivan rezultat, pogotovo ne kada su u pitanju politički savezi. Primjer je Savez za promjene.

Niz je činjenica koje to potvrđuju.

 

Činjenica je da su političke stranke koje čine Savez iznevjerili građane Republike Srpske koji su se opredijelili za promjene i smjenu aktuelnog Režima. Najveća članica Saveza Srpska demokratska stranka nakon Opštih izbora 2014. godine nije uspjela (ili nije ni pokušala, svejedno) da se obračuna sa trgovcima „narodnom voljom“ u vlastitim redovima.

 

Režimski petokolonaši su nastavili rovariti i u samom vrhu SDS-a, pa je katastrofalan poraz na lokalnim izborima prošle godine bio zagarantovan. Doprinijeli su toj katastrofi naravno i druge okolnosti, međutim za razliku od lidera drugih stranaka Saveza za promjene, predsjednik SDS-a Mladen Bosić je nakon izbornog poraza preuzeo svoj dio odgovornosti i povukao se sa čela stranke, čime je dao šansu Vukoti Govedarici, da na čelu SDS-a unese osvježenje u opozicione redove. Na njemu je da se izbori sa problemima koje je na slijedio, a oni su, ruku na srce, ogromni i vrlo teško savladivi.

 

Za razliku od Bosića, Draganu Čaviću predsjednik NDP-a, je katastrofalni poraz u trci za gradonačelnika Banjaluke, i fijasko kandidata te stranke širom RS, osim u Banjaluci, predstavio javno kao veliki uspjeh. Činjenica je da ta stranka postoji samo u Banjaluci. Osim toga NDP je nastavio tradiciju uhljebljavanja dugogodišnjih kadrova Režima u državne i lokalne institucije.

 

Šampion Saveza u sijanju lažnog optimizma je ipak predsjednik PDP-a Branislav Borenović, koji je pobjedu te stranke u trci za načelnika Kotor-Varoša, predstavio kao uspjeh od nacionalnog značaja. S druge strane Borenović se nije ni pokušao da se obračuna sa odborom te stranke u Prnjavoru na čelu sa Branom Žunićem koji je na lokalnim izborima otvoreno radio protiv Siniše Gatarića kandidata Saveza za promjene za načelnika te opštine i pomogao pobjedu SNSD-a. Moglo bi se reći da Borenović ne kontroliše većinu ključnih odbora te stranke , uključujući i onaj u Banjaluci, ali to bi bilo besmisleno, obzirom da on ne kontroliše ništa u stranci na čijem je formalno čelu. Borenovićeve „političke“ domete najbolje ilustruje jedna fotomontaža. Na toj fotomontaži koja je objavljena na zvaničnoj stranci PDP-a prikazan je Borenović koji u ringu nokautira novinara Matu Đakovića, nakon gostovanja u njegovoj emisiji.  Šta god mislio o Mati Đakoviću i Javnoj kući mene taj pokušaj karikature nije ni najmanje nasmijao. Slanje knjige visokom predstavniku u znak protesta zbog uvrede koju je Valentin Incko izrekao na račun Republike Srpske nije vrijedno ni pomena. Iako bi se o tome i moglo nešto reći samo da se lider PDP-a „dosjetio“ da tom prilikom uputi i jednu riječ kritike na račun Inckovog velikog i iskrenog prijatelja.  Poređenjem Republike Srpske sa NDH-a Incko je na zaštititi lika i djela Milorada Dodika uradio skoro koliko i Borenovićev pravi šef Mladen Ivanić postrojio „trupe“ na frontu odbrane režima po svaku cijenu.  Stavljajući se u odbranu Režima, Ivanić se nada da će izgraditi bolju poziciju za sebe. Možda u tome i uspije. Ali kakvu korist će građani RS, pa i pristalice PDP-a imati od toga? Apsolutno nikakvu.

 

Čemu onda služi redefinisanje odnosa unutar Saveza za promjene ili bolje: Čemu služi Savez za promjene? Sudeći po posljednjim aktivnostima prvih ljudi PDP-a na jačanju „nacionalnog“ jedinstva sa kriminalnim režimom Milorada Dodika, njima bi mogao poslužiti (ako već i ne služi) kao dobra roba za tvrđenje pazara s tim istim režimom. Osim toga unutar PDP-a sve više jača struja koja otvoreno zagovara koaliciju sa SNSD-om, naravno pod plaštom „očuvanja nacionalnih interesa“, čemu je farsa oko proslave 9. januara i fingiranog sukoba sa Valentinom Inckom služi kao priprema terena. Ostati u Savezu sa onima koji (ne)mogu da se opredijele između „nacionalnog“ jednstva s Režimom i interesa građana (rušenja Režima) predstavlja političko samoubistvo za njihove koalicione partnere.

 

 Ovo su činjenice nakon kojih se ne može, a ne postaviti pitanje: Kakvog smisla ima reformisati Savez za promjene a da njegove članice nisu ustanju izvršiti promjene ni u vlastitim redovima? Nikakvog.