Nedavno jedan od naših vrlih opozicionara zakukao da on nije taj koji bi mogao pozivati narod na bunu jer zaboga on ima porodicu, ima ženu djecu, mora na njih misliti. Gledam kako Andrija Mandić, Nebojša Medojević, Milan Knežević, Branko Radulović, stupaju odlučno na policijski kordon i trpe udarce pendereka, krvare, a ne staju. Danima lideri crnogorske opozicije spavaju u šatorima ispred skupštine. Imaju li oni porodice? Imaju zato to i rade. Imaju i porodice i obraz
Piše: Miljan Kovač
Gotov je! Režim Mila Đukanovića u Crnoj Gori je doživio potpuni slom. Nakon 27 godina vladavine, hiljade građana te zemlje predvođene liderima opozicije su na ulicama Podgorice uspjele ono što su donedavno mnogi smatrali nemogućim.
Istina, premijer Milo Đukanović je još na čelu države, bar do subote do kada mu je dat rok da podnese ostavku. Do prije par dana mnogi su smatrali da je ovo samo čudom moguće. To čudo se desilo, lakše nego što su mnogi zamišljali.
Sada je teže zamisliti čudo koje bi i poslije subote Đukanovića zadržalo na vlasti.
On sada ima dva izbora – da iz ćoška u koji je sabijen izađe sa bijelom zastavom ili da iz njega bude izvučen sa lisicama na rukama.
Slom Đukanovićevog režima poruka je i imperativ svima u regionu koji nemaju ono što su crnogorski opozicionari pokazali da imaju kada su na čelu naroda rekli dosta kriminalu, korupciji, despotiji koja glumi demokratiju.
Ključni momenat ovog istorijskog događaja nije se, međutim, odigrao na podgoričkim ulicama. Sve je počelo onog trenutka kada je opozicija odlučno rekla da Crnom Gorom vlada režim, a s režimo se ne pregovara režim se ruši. U skladu s tim napustili su Parlament i prekinuli svaki kontakt sa režimom uz samo jedan cilj: Režim mora pasti!
I pao je. Svjesni da se ni za jednu političku ideju nije moguće boriti dok državom vladaju kriminal, korupcija i represija, građani Crne Gore su se okupili oko tog cilja i zaboravili na sve moguće podjele: etničke, ideološke, socijalne i pokazali svima da je to jedini put za uspostavljanje normalnog društva.
Da li će i kakvu pouku opoziconi lideri u Republici Srpskoj izvući iz poruke koju je i njima poslala demokratska Crna Gora?
Paralela je mnogo, a opravdanja da ne nauče lekciju koju su do sada zaobilazili, više nema.
Milo
Građani Crne Gore, predvođeni liderima opozicije, su nakon što je prvi posegao za primjenom sile, Đukanoviću pokazali kakvom silom raspolažu i njega i njegov režim satjerali u ćošak iz kojeg se se dalje ne može!
Prije samo nekoliko dana ovakav ishod opozicionog bunta mnogi su smatrali nemogućim. Mnogo je argumenata kojim su potrkrepljivane ove tvrdnje.
Opozicija u Crnoj Gori nije bila jedinstvena. Mirne proteste koji su počeli prije dvadesetak dana poveo je Demokratski front (programski savez više opozicionih stranaka) predvođen Andrijom Mandićem, Nebojšom Medojevićem i drugim političkim liderima. Proteste nisu podržali opozicione stranke Socijalistička narodna partija (SNP), Demos, Pozitivna Crna Gora…
Protesti su počeli pred sam ulazak Crne Gore u NATO, smatralo se da zbog ove činjenice Đukanovićev režim uživa punu podršku SAD-a i Zapadnih saveznika. Etnička podijeljenost, posebno ona po srpsko – crnogorskom šavu, kao i ideološka razmimoilaženja, nisu išla u prilog jedinstvu opozicije.
S druge strane, Crna Gora je jedina bivša jugoslovenska republika u kojoj od devedesetih godina nije došlo do promjene vlasti. Mnogi će reći da u toj državi vlast nije promijenjena od 1945. Kada je na njeno čelo došla Komunistička partija (poslije Savez komunista Jugoslavija) i neće pogriješiti. Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, mladi kadrovi SK, predvođeni Milom Đukanovićem i Momirom Bulatovićemu u bliskim vezama sa Slobodanom Miloševićem i tada novom komunističkom garniturom u Srbiji, poneseni tzv. „događanjem naroda“ preuzeli su vlast. Dvadeset osomogodišnji Milo Đukanović postao je najmlađi premijer u Evropi, dok je Momir Bulatović postao predsjednik Crne Gore. Na prvim višestranačkim izborima, SK Crne Gore je ubjedljivo pobijedio. Ova partije je nedugo zatim, promijenila ime u Demokratsku partiju Socijalista koje je i danas na vlasti na čelu sa Đukanovićem.
On je Miloševiću okrenuo leđa tek pred njegov pad s vlasti u Srbiji krajem devedesetih. Zbog toga se sukobio s Miloševiću vjernim Momirom Bulatovićem, kojeg je za kratko vrijeme potpuno maknuo na margine političkog života. Istovremeno, Đukanovićeva retorika se od „velikosrpske“ koja je početkom devedesetih pozivala na „oslobađanje Dubrovnika od ustaša“ i jedinstvo „srpskih zemlja“, pretvorila u „velikocrnogorsku“ koja negira bilo kavu vezu sa srpskim nacionalizmom i seže do negiranja bilo kakvih srpsko-crnogorski veza. Paralelno sa ovom etničkom „katarzom“ Đukanović je doživio i ideološku, pa se ovaj nekadašnji komunista, bar deklarativno, priklonio Evroatlantskim integracijama, liberalnom kapitalizmu i drugim vrijednostima „trulog zapada“.
Sve ovo međutim nije moglo, bar ne u potpunosnosti, pomjeriti reflektor sa istraga koje su u inostranstvu (u Italiji) pokrenute zbog njegove umiješanosti u šverc cigarete, pa i opojnih sredstava koji je dosegao svjestske razmjere. Milo Đukanović, premijer jedne od najmnjih i najsiromašijih država na svijetu stavljen je na listu najbogatijih svjetskih lidera.
Zahvaljujući finansijskoj moći sumnjivog porijekla i apsolutno odanim više tajnim nego javnim partijsko-policijskim i parapolicijskim strukturama, Đukanović je na svim dosadašnjim izborima u Crnj Gori bio nepobjediv. Onoga trenutka, kada je opozicija, bar njen značajan dio, odlučio da prestane biti igrač u njegovoj igri, Đukanovićeva moć se srušila kao kula od karata.
Nakon što je njegova policija silom razbila mirne proteste opozcije, na ulice Podgorice, na zabrenjeni skup, slile su se rijeke ljudi iz svih dijelova Crne Gore. Demokratskom frontu su se pridružile sve relevantne političke stranke i grupe koje ih do juče nisu podržavale.
Policijske snage širom države su odbile da upotrijebe silu protiv golorukog naroda i policijske barijere su se rušile kao kule od karata.
Desio se međutim i možda najbitniji preokret onoga trena kada su podršku demonstrantima javno, preko svojih diplomatkih kanala izrazili SAD, EU i Rusija! Tog trena stavljen je pečat na Đukanovićevu vladavinu, zbog čega su lideri opozicije, najvjerovatnije i odlučili, da proteste zaustave kako ne bi došlo do nepotrebnog nasilja i ostave Đukanoviću rok do subote, kada će se, kako su poručili „sva Crna Gora sliti u Podgoricu“.
Mile
„Porediti Mila i Milu je neumjesno“, kaže u poruci koju mi je danas uputio jedan ljubitelj lika i djela… Koliko god da sam se smijao ovakvoj poruci, moram priznati da u njoj ipak ima istine. Za razliku od „Čuvara Olegovog zlata“, Milu Đukanoviću se na teret ne može staviti nepristojno ponašanje, psovanje majke novinarima, estradni nastupi pod šatorima…
Siguran sam da Đukanović sebe ne bi nikada nazvao „Glavnim Bajom“, previše je to sirovo za njegov sicilijanski stil. Dakle, priznajem, razlike ipak postoje i ne samo te. Dok je Milo Đukanovi od komunizma preko velikosrpskog nacionalizma dogurao do velikog Crnogorca i evropejca, Mile je od komuniste, Markovićevog reformiste, ateiste, ljubimca zapada, ili „daška svježeg vjetra na Balkanu“ , kako ga je nazvala Madlen Olbrajt, izrastao u: velikog Srbina, koji „ne priznaje Bosnu i Hercegovinu“, antizapadnjaka, rusofila, kuma mnogih pravoslavnih hramova i punu desnu ruku patrijarha Irineje.
Iako „nije bio lud da učestvuje u ratu“, Dodik je dvadeset godina nakon rata, postao „osnivač“ i „čuvar“ Srpske.
Razlikuju se Milo i Mile i po poslovima koje su obavljali. Čisto sumnjam da su švercovali istu marku cigareta, iako obojica imaju čvrste „poslovne veze“ u Italiji.
Mile nije u pozicji u kojoj je Milo. Kao prvo on nema državu. Tačnije, ima državu ali za vratom. Tom državom vladaju ovi koji su na nivou entiteta opozicija. Dodik odavno nema nikakvu podršku zapada. Odnedavno je valjda svima jasno da nema ni podršku Istoka (Rusije). Mile ima jaku partijsko-policijsku struktru u RS, ali ona nije ni približno uštimana kao ona koju je do neki dan imao Milo.
Mile nema nikakav značaj u međunarodnim okvirima. Milo je imao, bar kada je u pitanju pristupanja NATO paktu ili odnosi prema dešavanjima u regionu (pitanje Kosova, npr.).
Milo je imao čvrstu koaliciju u skupštini. Mile ima jako klimavu koliciju s partnerima koji ga svakodnevno politički ucjenjuju.
Da ne govorimo, previše o kriminalnim aferama, opljačkanim milionima, nelegalno stečenom bogatstvu čemu bi se Milo i Mile mogli takmičiti.
Ekonomski pokazatlji govore da je Republika Srpska po gotovo svim mjerilima iza Crne Gore.
Opozicija
S druge strane, opozicija u Republici Srpskoj do sada nije pokazala ni najmanju spremnost da se otvoreno i ozibiljno suprotstavi režimu kao što je to uradila crnogorska opozicija koja je smrvila silu Mila Đukanovića.
Prepričava se kako je nedavno jedan od naših vrlih opozicionara zakukao da on nije taj koji bi mogao pozivati narod na bunu jer zaboga on ima porodicu, ima ženu djecu, mora na njih misliti.
Gledam kako Andrija Mandić, Nebojša Medojević, Milan Knežević, Branko Radulović, stupaju odlučno na policijski kordon i trpe udarce pendereka, krvare, a ne staju. Danima lideri crnogorske opozicije spavaju u šatorima ispred skupštine. Imaju li oni porodice? Imaju zato to i rade. Imaju i porodice i obraz, koji im ne dozvoljava da poviju kičmu po svojim salonima, saopštenjima kritikujući režim protiv kojeg ništa ne preduzimaju ili možda protiv njega ništa i nemaju. Ljepše im ovako. Pa neka se buni onaj kome je loše.
Samo neće to ići tako. Moraju biti svjesni da na plećima tih kojima će sutra prekipiti, koji će dići kuku i motiku, neće zasjesti u fotelje. Grdno se varaju ako se dugačijem nadaju. Režim će upravo rušiti oni koji imaju djecu a nemaju je čime prehraniti niti poslati u školu. Rušiće ga i on i koji imaju, ali ne žele da im djeca odrastaju kao budući robovi, Stankovića, Kaje ili Mile Radišića. Nemaju ti ljudi vremena niti strpljenja ni za Posebne ni sa redovne sjednice Narodne skupštine, a sve manje i za ovakvu opoziciju.
Nedostatak onoga što je za liderstvo najpotrebnije neće se pokriti luksuznim autima, skupim odijelima niti besmislenim naklapnjem sa režimskom mašinerijom u Narodnoj skupštini. Režim se tako ne ruši, tako mu se daje legitimitet.
Impulsportal