Grčka je granično područje Schengena, a time i prva brana “tvrđave Europe”, na kojoj zapnu mnogi migranti. U uvjetima mjera štednje, raste netrpeljivost dijela grčkog stanovništva prema njima. Migranti su izloženi rigidnom državnom nadzoru, otvorenom neprijateljstvu i kriminalnom miljeu, koji od njihove sudbine pravi unosan posao, 0žujak 7, 2013
Grégory Lassalle
Prepoznajemo ih po blatu na hlačama i cipelama. Rijeka Evros (Marica) zimi je opasna, pa se većina migranata odlučuje za kopnene puteve. No neki, poput Mustafe, prkose riječnim bujicama. Sjedeći na peronu željezničkog kolodvora Aleksandrupoli (na grčkoj strani), Marokanac skriva lijevu ruku pod jaknom. Isprva izbjegava pričati o tome, ali na kraju nam na prašnjavom tlu crta lisičine, a potom oponaša kako su ga turski vojnici napali i kako je iščašena ramena prešao riječnu granicu. Te noći prevrnula su se dva čamca koja su prevozila šest migranata. Dva Afganistanca i jedan Marokanac utopili su se pred Mustafinim očima. Ni sam ne zna plivati, ali kako je imao prsluk za spašavanje, uspio je doplutati do zapadne obale. Ostao je bez svega: prekrivača, rukavica, šešira, odjeće, ćilima za klanjanje i putovnice.
Korito rijeke Evros razdvaja Grčku i Tursku, sve od Bugarske na sjeveru pa do njezina ušća u Egejsko more. Duž 170 kilometara granice sučeljavaju se grčke i turske vojne postaje. Na turskoj strani, crvena nacionalna zastava i stražarnice uzdižu se u nebo. Na grčkoj strani, polja protupješačkih mina izmjenjuju se s vojnim postajama i njivama. Od 2011. godine europska agencija za sigurnost vanjskih granica (Frontex) šalje pomoć grčkim snagama sigurnosti da odvrate migrante od prelaska granice. Njihovi agenti djeluju primarno na sjeveru, u pokrajini Orestijada. No u Aleksandrupoliju, rijeka Evros teče turskom stranom, a politička granica proteže se 10,7 kilometara duž poljoprivredne ravnice koju je moguće prijeći pješke.
Na željezničkom peronu, nekoliko metara dalje od Mustafe smjestila se grupa Bangladešana. Tri Afganistanca, koji govore urdu jezik, dolaze im u susret. Noć je, ali nose sunčane naočale. Trojac nudi migrantima novčanu pozajmicu i smještaj: moći će nazvati svoju obitelj i odmoriti se. Nitko im ne odgovara. Čim su se posjetitelji udaljili, jedan od Bangladešana oprezno komentira: “Oni su iz mafije. Ako pođeš s njima, otmu te i traže od tvoje obitelji otkupninu. Valja biti oprezan.” Svaku večer, tri Afganistanca sa sunčanim naočalama ponovno dolaze na kolodvor.
Noć se primiče. Kolodvor polagano uranja u mrak. Počinje padati kiša. Dolazi s juga i pod utjecajem morskog vjetra pada dijagonalno. Improvizirani šatori brzo su promočili. U kolodvorskoj čekaonici ostali migranti posjedali su jedan do drugoga. Jedni zaklanjaju glavu kapuljačom, drugi plastičnom vrećicom. Neki Sirijac svijetlih očiju, visok i slabašan, prešetava se peronom. To mu je četvrti put da pokušava ući u Europu.
U obližnjem kafiću nižu se partije karata. Pali se televizor. Nogometaši na ekranu trče za loptom. Tanasis ih promatra ispijajući malamatinu, alkoholno piće od grčkog grožđa. No misli su mu drugdje. Vrlo brzo spomenut će zid koji Grčka gradi duž 10,7 kilometara granice. U listopadu, tvrtka Dagres d.d. počela je radove na izgradnji dvostruke metalne barijere visoke četiri metra. Taj bedem protiv migranata koštat će između četiri i pet milijuna eura. Ali Tanasis sumnja u njegovu učinkovitost: “Zid će nas koštati, a neće ništa promijeniti. To je medijska senzacija. Migranti će prelaziti granicu nešto dalje.”
Mladićev otac prati razgovor. Lice mu je glatko i ispijeno, nalik portretima koji prekrivaju zidove njegova kafića. On podržava pokret ekstremne desnice Zlatna zora: “Prije svega, problem je religija. Ti migranti su muslimani, mi smo pravoslavci. Onda, tu je i kriminal. Migranti se naguravaju u Atenu, gdje vlada nezaposlenost. Kako nemaju posla, postaju kriminalci. Zlatna zora jedina je stranka koja predlaže da ih se deportira u zemlje njihova porijekla.”
Kartaši polako odlaze iz kafića. Ostaje Tanasis. “Kao i brojni Grci, moj otac je uplašen. Već dvije godine financira lokalnu privatnu miliciju koja, pod izlikom da štiti stanovništvo, premlaćuje migrante.”
Nasuprot kafiću je željeznički peron. Tanasis priznaje da nikada nije otišao pričati s onima koji su se tamo smjestili: “Ne treba im pomagati, inače će doći u još većem broju. Ali što da radimo? Ti ljudi žive noćnu moru. Dolaze premoreni, izgladnjeli. Trebali bi im lijekovi, hrana… Ali kojim bi novcem Grčka sve to trebala financirati?”
S francuskog prevela: Jelena Miloš