Marx i Engels o anarhizmu

Teorija nazvana njegovim imenom, a koju je razradio sa svojim najbližim suradnikom i prijateljem Friedrichom Engelsom, u mnogim se raspravama suprotstavljala anarhističkim tendencijama u radničkom pokretu. Iako su ove tendencije nekad bile jače, a nekad slabije izražene, Marx i Engels su smatrali da i mala doza anarhizma nanosi štetu radničkom pokretu. Osim što igra previše na moralne osjećaje, a premalo na politički realizam, anarhizam je prijetio radničkom pokretu svojim zagovaranjem decentralizacije te izjednačavanjem sredstva i cilja, odnosno političke organizacije i budućeg društva.

Razlike između marksizma i anarhizma ponajviše su došle do izražaja kroz nominalne zahtjeve anarhista za suzdržavanje od politike i političke borbe, odnosno kroz njihove težnje uništavanja svake političke moći. Marx i Engels su, s druge strane, smatrali da je sredstvo za realizaciju njihovog cilja – ukidanja klasa – “politička vlast u rukama proletarijata”. Njihova je kritika bila oštrija tim više što su anarhisti govorili da su oni jedini pravi revolucionari jer su protiv svake politike. Zapravo se radilo o tome “koju politiku voditi – isključivo proletersku, a ne kao prirepak buržoazije” (Marx, Engels, 1977: 339). Pogreška anarhista bila je što nisu uočili da u klasnom kapitalističkom društvu politička apstinencija radništva neminovno znači korist za kapitalističku klasu, a štetu za radnički pokret. Svojim tzv. revolucionarnim zagovaranjem ukidanja političke moći kao takve (vlasti i države kao takvih), radnike su zapravo gurali “u naručje buržoaskih političara” (ibid.: 336).

Marxovi i Engelsovi pogledi na anarhizam usredotočeni su na anarhistički pristup pravednosti, autoritetu, organizaciji i državi.

O pravednosti

O problemu pravednosti Marx i Engels pisali su na više mjesta (Komunistički manifest, Razvoj socijalizma od utopije do nauke itd.) i osnovna je njihova poruka da se pojam pravednosti mora gledati unutar klasnog konteksta. Drugim riječima, pravednost je “uvijek samo ideologizirani, u nebo dignuti, izraz postojećih ekonomskih odnosa, sad s njihove konzervativne, sad s njihove revolucionarne strane” (Marx, Engels, 1979: 230). Tako da je vrlo teško govoriti o jednakoj pravednosti za radnike i druge potlačene slojeve, na jednoj strani te za kapitaliste i ostalu posjedničku manjinu, na drugoj strani.

U skladu s tim, previše emotivno gledanje na pravednost društvenih odnosa onemogućava ispravno analiziranje i poduzimanje političke strategije i taktike. Stoga ne čudi Engelsova konstatacija da je u tome “razlika između njemačkog znanstvenog socijalizma i Proudhona. Mi opisujemo … ekonomske odnose kakvi jesu i kako se razvijaju… Proudhon, naprotiv, postavlja ovom društvu zahtjev da se ne razvija prema zakonitostima vlastitog ekonomskog razvoja, nego prema propisima pravednosti…” (ibid.: 227).

To bi značilo da anarhisti nerijetko teorijski obrazlažu vlastite političke zahtjeve kao rezultat određene nepravednosti ili pravednosti. Pa je tako nužno povećati plaće radnicima jer su male plaće nepravedne, kapitalistima treba uzeti tvornice jer je nepravedno da se toliko bogate itd. Dakle, oni ne izvode ove političke zahtjeve iz nužnog društvenog razvoja čije su objektivne tendencije misaono ‘preradili’.

S druge strane, Marx i Engels ukazuju upravo na taj objektivni razvoj koji znanstveni socijalizam mora uočiti i objasniti, a onda izvesti političke zahtjeve. Dobar primjer je i zahtjev za nacionalizacijom zemljišta: “Mi tvrdimo da privredni razvitak društva, porast koncentracije ljudstva, potreba primjene kolektivnog i organiziranog rada u poljoprivredi kao strojeva i sličnih sredstava, dovode do toga da nacionalizacija zemljišta postaje ‘društvena nužnost'” (ibid.: 48).

Treba reći da nije loše što anarhisti smatraju da se društvo i društveni odnosi trebaju razvijati u skladu s pravednosti, ali je činjenica da takav stav ne uzima u obzir politiku niti znanstveni socijalizam.

Znanstveni socijalizam, prema Marxu i Engelsu, suprotnost je utopijskom socijalizmu. Njegova dva bitna obilježja, vrlo bliska i anarhizmu, jesu: moraliziranje kao osnova djelovanja i, prema tome, izostanak izvlačenja nužnih političkih zaključaka. Marx kritizirajući Bakunjina to i naglašava navodeći kako je “radikalna socijalna revolucija vezana uz izvjesne historijske uvjete ekonomskog razvitka; ovi su pretpostavka za nju.” (ibid.: 515). To znači da ne čini “volja” osnovu socijalne revolucije, nego upravo ekonomski uvjeti.

Problem autoriteta

Jednom kad se historijski uvjeti razviju dovoljno da je socijalna revolucija izvjesna, tada se javlja i problem autoriteta. Taj je problem kompleksniji nego se čini i izaziva podosta kontroverzi kod anarhista. Tako Bakunjin u djelu Državnost i anarhija navodi tvrdnje Marxa i njegovih sljedbenika da je “diktatura neophodno prijelazno sredstvo radi postizanja najpotpunijeg narodnog oslobođenja”. Bakunjin to u potpunosti odbacuje primjećujući da “nijedna diktatura ne može imati drugog cilja osim vlastitog ovjekovječenja i da je ona sposobna samo rađati i gajiti ropstvo u narodu koji je trpi; sloboda se može stvoriti samo slobodom, to jest svenarodnom pobunom i slobodnom organizacijom masa odozdo naviše” (ibid.: 518). Dakle, na toj proturječnosti – ostvaruje li se emancipacija postojećim sredstvima, koja se razlikuju od samog cilja ili se ostvaruje sredstvima koja su cilj u malom – “zasniva se naša polemika”.

Marx mu na temelju materijalističke metode odgovara: budući da “proletarijat u periodu borbe za rušenje starog društva još djeluje na osnovi starog društva, pa se stoga još i kreće u političkim oblicima koji su tom društvu više ili manje pripadali, on … primjenjuje sredstva za oslobođenje koja će poslije oslobođenja otpasti…” (ibid.: 518). Drugim riječima, radnički pokret koristi ono što ima, ne ono što je zamislio da može imati.

Kod Bakunjina to izaziva reakciju i on optužuje Marxa da ovaj kao “prijelazno sredstvo” revolucionarne borbe želi “narodnu državu”. Iako je to zapravo termin Lassallea, Bakunjin ga pripisuje i Marxu pa upozorava da ta “takozvana narodna država neće biti ništa drugo do veoma despotsko upravljanje narodnim masama od strane nove i veoma malobrojne aristokracije ili tobože učenih ljudi. Narod nije učen, što znači da će potpuno biti oslobođen brige oko vladavine, i potpuno biti uključen u stado kojim se upravlja. Lijepo oslobođenje!” (ibid.: 517).

Na Bakunjinovu ironičnu optužbu da Marx zagovara neku vrstu elitizma, ovaj ukazuje da “klasna vladavina nad slojevima staroga svijeta, koji se bore s njima, može postojati samo dotle dok ne bude uništena ekonomska podloga klasne egzistencije” (ibid.). Ovime Marx pojašnjava da podjela na većinu i manjinu ima svoj izvor u klasnoj podjeli u društvu te da dok god ova postoji dotle će i raspodjela znanja, političkog iskustva, infrastrukture i sl. biti neravnomjerna. Pritom politička borba proletarijata ne može a da u svoje djelovanje ne uračuna ovaj presudni faktor. Drugim riječima, kad se ukine klasna podjela, onda više neće biti društveno-političke nejednakosti, ali da bismo to ostvarili sada je nužno te nejednakosti usmjeriti (a ne zanemariti ih) u korist političke borbe radnika i drugih potlačenih klasa.

Ovime Marx i Engels s makropogleda prelaze na mikropogled, odnosno na problem autoriteta same političke organizacije.

U svom poznatom članku O autoritetu iz 1872/73. (ibid.: 250-253), Engels obrađuje autoritet iz te perspektive, imajući stalno na umu anarhističke prozivke o previše autoriteta i o njegovu nametanju radničkim i drugim organizacijama. Anarhističke brige o autoritetu svode se, jednako onome što je Bakunjin pojašnjavao, na to da je najefikasnija i najpravednija borba radnika i ostalih potlačenih društvenih slojeva ona koja neće rezultirati istom tiranijom i diktaturom protiv koje se upravo sada i bore.

Engels najprije navodi da se “u posljednje vrijeme vodi pravi križarski rat protiv … principa autoriteta.” Za njega i Marxa autoritet “pretpostavlja podređivanje. Ma koliko loše zvučala ova dva izraza, i ma koliko da je odnos što ga označavaju nepovoljan za podređenu stranu, treba vidjeti postoji li način da se on dokine, hoćemo li biti u mogućnosti – s obzirom na uvjete koji danas vladaju u društvu – stvoriti drukčiji društveni poredak u kojem ovakav autoritet neće više imati smisla, pa će, prema tome, nužno nestati.” Ovdje se naglašava, materijalistički, da političko djelovanje koje ne podrazumijeva autoritet nije realno, ne polazi od stvarnosti, jer u kapitalizmu postoje društveni uvjeti koji određuju ne samo egzistenciju autoriteta, nego i njegov konkretni, nama vidljivi oblik. Jednom kad se promijene društveni uvjeti, doći će do promjene i oblika autoriteta. Na tu činjenicu upozorava Engels. I to zato jer “analiziramo li ekonomske, industrijske i agrarne uvjete na kojima se današnje buržoasko društvo zasniva, ustanovit ćemo kako oni pokazuju sve veću tendenciju da se izolirana akcija zamijeni kombiniranom akcijom pojedinaca.” Kako Engels naglašava da je kombinirana aktivnost bitan dio organizacija, on se onda pita “može li postojati organizacija bez autoriteta?”

Nastojeći na to pitanje odgovoriti, on ukazuje na neutemeljenost (zapravo na nematerijalistički pristup anarhista) protivnika autoriteta, navodeći hipotetsku situaciju neposredno nakon uspješne socijalne revolucije. Sva su sredstva za proizvodnju vlasništvo radnika koji se njima služe. “Hoće li u tom slučaju autoritet nestati ili će samo izmijeniti oblik?”

Na primjeru predionice pamuka Engels pojašnjava da “bilo da se pitanja (poslovnih operacija, D.B.) rješavaju odlukom jednog delegata odgovornog za pojedinu granu rada, ili, kad bi to bilo moguće, većinom glasova, nečija će volja morati u svakom slučaju biti podređena, a to zapravo znači da će se pitanja rješavati autoritarno. Automatski mehanizam velike tvornice mnogo je veći tiranin nego što su ikad bili mali kapitalistički poslodavci koji su zapošljavali radnike. Bar što se tiče radnog vremena, moglo bi se na ulazi ovakvih tvornica napisati (Ostavite svaku autonomiju, vi koji ulazite!)“.

Pretpostavljajući u kome smjeru može ići argumentacija anarhista, Engels im je izložio ovaj primjer i dobio njihov odgovor: “‘Ah! To je istina, ali tu se ne radi o autoritetu koji mi dajemo delegatima, već o zaduženju!’ Ta gospoda misle da mijenjaju stvar nazivajući je drugim imenom.” U tom kontekstu Engels ukazuje da bi umjesto toga anarhisti trebali mijenjati procese koji ova imena uzrokuju.

Njegovu materijalističku metodu kojom je analizirao princip autoriteta, svakako vrijedi prenijeti: “Vidjeli smo … da su, s jedne strane autoritet, bez obzira kako je delegiran, i s druge strane subordinacija, pojmovi koje nam neovisno o društvenoj organizaciji nameću materijalni uvjeti u kojima stvaramo i stavljamo u opticaj proizvode. Vidjeli smo, zatim, kako krupna industrija i poljoprivreda neizbježno povlače za sobom rast materijalnih uvjeta i cirkulacije i kako teže da područje tog autoriteta što više prošire. Besmisleno je, dakle, govoriti o principu autoriteta kao o apsolutno lošem, a o principu autonomije kao o apsolutno dobrom. Autoritet i autonomija relativne su stvari, njihove su sfere različite u različitim fazama društvenog razvitka. Kad bi se autonomisti ograničili i rekli da će društvena organizacija budućnosti svesti autoritet isključivo u okvire u kojima je on zbog uvjeta proizvodnje neophodan, mogli bismo se s njima i složiti; međutim, oni su slijepi za sve činjenice koje čine stvar nužnom, a obaraju se na riječi.”

U periodu neposredno nakon “pobjede socijalne revolucije”, prema Engelsu, anarhisti zahtijevaju da se autoritarna politička država ukine odjednom. Treba naglasiti da sama država kao takva već pretpostavlja autoritet, pa je i u tom kontekstu ne moguće tražiti ukidanje autoriteta uz postojanje države. Ukoliko se pak traži automatsko ukidanje države to je onda politička utopija. Posebno iz razloga što se nisu ukinuli, i još dugo vrijeme neće, društveni uvjeti koji omogućuju državu. Zbog toga Engels reagira na zahtjeve anarhista da prvi čin revolucije bude “eliminiranje autoriteta”, odnosno da se revolucionarna sredstva izjednače s ciljem revolucionarnog djelovanja. “Jesu li ta gospoda ikad vidjela revoluciju? Sigurno je da ne postoji ništa što bi bilo autoritarnije od revolucije. To je čin kojim jedan dio stanovništva nameće svoju volju drugom dijelu … najautoritarnijim mogućim sredstvima.”

Nakon svega napisanog, Engels rezonira da je u pitanju jedna od sljedeće dvije mogućnosti: “ili protivnici autoriteta ne znaju što govore, pa u tome slučaju samo unose zabunu; ili znaju, pa u tom slučaju izdaju borbu proletarijata. I u jednom i u drugom slučaju oni služe reakciji”.

O brkanju sredstva i cilja

Kritika Marxa i Engelsa suštinski polazi od toga što anarhisti ne razlikuju sredstvo i cilj, odnosno političku organizaciju i buduće društvo koje zagovaraju. Prema njihovom stavu politička organizacija je sredstvo djelovanja koje nastaje u sasvim konkretnim okolnostima i čija izgradnja, ako se želi što efikasnija organizacija, mora biti u skladu s realnošću, mora polaziti od stvarnih i objektivnih zahtjeva radničkog pokreta i njegovih ciljeva. Anarhisti gledaju sasvim drugačije. Oni proglašavaju “anarhiju u proleterskim redovima najpouzdanijim sredstvom da se slomi moćna koncentracija društvene i političke sile u rukama eksploatatora” (ibid.: 39). Drugim riječima, oni pogrešno smatraju da će se organizirana sila eksploatatora uništiti neorganiziranim djelovanjem.

Zašto je tome tako? Zato što anarhisti ne traže “organizaciju koja će biti prilagođena potrebama sadašnje borbe već tko zna kakvom idealu budućeg društva” (ibid.: 120). Anarhisti ne žele Internacionalu kao “borbeno društvo… nego kao vjernu sliku budućeg društva: ‘moramo nastojati da tu organizaciju što više približimo našem idealu… Internacionala, kao zametak budućeg ljudskog društva, mora već sada biti vjerna slika naših načela o slobodi i federaciji, mora odbaciti svako načelo koje teži autoritetu i diktaturi.’” (ibid.: 295).

Sve navedeno samo po sebi ne mora biti opasno po radnički pokret. Međutim, stvari se kompliciraju kad anarhistički zahtjevi iz privatne sfere prelaze u javnu, odnosno političku sferu te kad se ove ideje nastoje legitimirati kao originalne i militantne. “Kao što su prvi kršćani za prauzor svoje organizacije uzeli svoj zamišljeni raj (nebo), tako i mi trebamo da za svoj prauzor uzeti budući društveni raj gospodina Bakunjina… I takvi ljudi, koji nam propovijedaju takvu besmislicu, izdaju se za jedine prave revolucionare!” (Marx, Engels, 1977: 393).

Politički zaključci anarhista svode se na ponešto apstraktne zahtjeve koji zapravo izražavaju njihovu apstinenciju od bilo kakvog pravog političkog djelovanja. Marx i Engels su to pokazali na primjeru anarhističkog odnosa prema državi. Anarhiste ne interesira sasvim konkretna država i političko djelovanje protiv konkretne države kao što ih ne interesira sasvim konkretna politička vlast, osvajanje te vlasti. Oni proklamiraju uništenje države kao takve ili sistema kao takvog baš zato što ne žele uništenje konkretne države ili konkretnog sistema. Oni politički djeluju tako što se izuzimaju iz bilo kakvog političkog djelovanja. “Evo revolucionarnog revolucionarizma! Da bi se ostvario taj abrakadabratni cilj … ne treba, dakle, razbiti bonapartističku prusku ili rusku državu, već apstraktnu državu, državu kao takvu, državu kakva nigdje ne postoji” (Marx, Engels, 1979: 282).

Naime, dezorganiziranjem političke organizacije, koja je posljedica promišljanja o apstraktnoj državi, teško da se moguće boriti u smjeru ostvarenja socijalističkog cilja radničkog pokreta. Teško da se tako može uhvatiti u koštac s političkom silom vladajućih klasa.

Kako je problem samo apstraktna vlast, onda se logično javljaju ideje o izjednačavanju budućeg društva s postojećim političkim djelovanjem. Otuda i burna reakcija Engelsa, s kojom možemo zaključiti:

“Baš sada, kad se moramo braniti svim silama, predlaže se proletarijatu da se ne organizira prema potrebama borbe, već prema neodređenim predstavama nekih fantazera o društvu budućnosti! Zamislimo kako bi izgledala naša vlastita njemačka organizacija kad bi se držala tog uzora! Umjesto da se borimo protiv vlade i buržoazije, mi bismo razbijali glavu misleći o tome je li svaki član našeg statuta, svaka odluka kongresa vjeran izraz budućeg društva. Umjesto našeg Izvršnog komiteta imali bismo prosti statistički i korespondentski biro … A, što je glavno, nikakvih sekcija koje bi se podčinjavale disciplini! Nikakve partijske discipline, nikakve centralizacije snaga na jednoj točki, nikakvog oružja za borbu! … Kraće rečeno, gdje bismo dospjeli s takvom novom organizacijom? Pretvorili bismo se u bojažljivu, ljigavu organizaciju prvih kršćana, tih robova koji su sa zahvalnošću primali svaki udarac nogom i koji su, istina poslije trista godina, puzeći izvojevali pobjedu svojoj religiji, što je metoda revolucije kojoj proletarijat ni u kome slučaju neće podražavati!” (Marx, Engels, 1977: 393).

Marx, K., Engels, F., Dela, Tom 28, Institut za međunarodni radnički pokret, Beograd, 1977

                                         – Tom 29, Institut za međunarodni radnički pokret, Beograd, 1979

H-alter