Poraz u Virdžiniji loš je znak za Joe Bidena i demokrate. Ugroženi su i sljedeći predsjednički izbori.
Nije lako Joe Bidenu i njegovoj demokratskoj partiji. Poraz 2. novembra na izborima za guvernera u Virdžiniji i izuzetno tijesan rezultat u sasvim sigurnom Nju Džersiju ukazuju na to da im birači u predgrađima koji mijenjaju strane bježe ispod zastave. A upravo oni su bili ti koji su u novembru 2020. obezbjedili Bidenu u odlučujućim državama izuzetno tijesnu izbornu pobjedu. Još gore: Izgleda da su republikanci našli formulu da radikaliziranu Trumpovu bazu dovedu na birališta bez da budu izgubljeni za odlučujuće birače koji mijenjaju strane zbog suviše velike blizine Trumpu i njegovoj „big lie“ o „ukradenim izborima“. I ne samo zbog toga šanse demokrata na zadržavanje njihove tijesne većine u kongresu na međuizborima sljedeće godine su loše.
Osim toga Bidenovi ambiciozni programi za mjere u infrastrukturi, klimatskoj i socijalnoj politici su još uvijek blokirani. Najtjesnija moguća većina u senatu – pat, koji potpredsjednica može riješiti u korist demokrata – blokirana je od dva senatora. Joe Manchin iz Zapadne Virdžinije, koji bi po vlastitim riječima imao lakši život kao republikanac – Trump je u njegovoj državi pobijedio sa velikom prednošću – koči progresivnu politiku svoje partije. On to čini iz temeljnih kao i iz izborno taktičkih razloga i vjerovatno zbog svoje bliskosti fosilnoj industriji koja za državu uglja Zapadnu Virdžiniju ima centralno značenje.
Međutim, bez Manchina demokrati uopšte ne bi imali većinu u senatu. To razumije Biden koji ima senatsko iskustvo. Uprkos tomu on ne može zaustaviti nestrpljivost progresivnih demokrata u predstavničkom domu. Oni znaju sasvim tačno da za njihove glavne želje sat otkucava i da će njihova tijesna većina možda nestati već na slijedećim međuizborima u novembru 2022. Njihova frustracija zbog Manchina i senatorice iz Arizone Kyrsten Sinema, koja također blokira, je velika. Njeno blokiranje se teže objašnjava nego Manchinovo. Ona ne dozvoljava da joj se pogleda u karte i ne postavlja jasne zahtjeve.
Izgleda da su republikanci našli formulu da radikaliziranu Trumpovu bazu dovedu na birališta bez da budu zbog velike bliskosti ka Trumpu izgubljeni za birače koji mijenjaju strane.
Međutim, problem demokrata je temeljni: Oni podliježu zabludi, ako vjeruju da bi ih birači nagradili za uspješnu politiku koja im koristi. Sigurno je: Da je Biden prije svoga puta na samit G20 u Rimu i na COP26 u Glazgovu imao usvojene svoje infrastrukturne, klimatske i socijalne programe to bi možda prigušilo skepsu na koju nailaze njegove najave klimatsko političkih mjera. Ali činjenica je da je „najmoćniji čovjek svijeta“ unutrašnjopolitički slab. Gledajući na većinske odnose demokratima ostaje samo takozvani proces Budget Reconciliation koji je ograničen na određene mjere i samo rijetko se koristi. Sve drugo republikanci blokiraju.
A njima se samo u drugoj liniji radi o sadržajima političkih mjera. Jer iako niko ne želi uspjeh političkom konkurentu, temeljni kompromisi bi bili mogući kod mnogih pitanja, suzdržavajući se od moralnih kontroverzi kao što je pitanje pobačaja. Ali dok se demokrati bore za kompromise kod zakonskih prijedloga odavno se radi o fundamentalnim pitanjima: o opstanku američke demokratije, o integritetu demokratskih institucija, o tome ko je Amerikanac i šta znači Amerika.
Daleko od evropske feudalne i klasne istorije SAD su bile nova, svježa zemlja koja je svojim građanima otvorila neuporedive ekonomske i političke mogućnosti. Ukratko: Amerika nije imala ideologiju, Amerika je bila ideologija. Kritičara ovakvog načina izražavanja bilo je naravno uvijek a empirijski se izraz „neograničene mogućnosti“ jedva ikada može potvrditi ne samo sa pogledom na strukturnu diskriminaciju Afro-amerikanaca. Međutim „Amerikanizam“ je omogućio multietničkom i multireligioznom stanovništvu da se bez obzira na političke i kulturelne razlike razumiju kao Amerikanci, on je u određenoj mjeri držao zemlju zajedno. Ali frontovi su se sada zaoštrili, sa svih strana se potkopava temelj američkog društva. Sa ljevice postoji sumnja na očeve ustava koji su bili i robovlasnici i fundamentalna kritika na integritet američke istorije u cjelini. Ipak glavni napad dolazi sa desnice i to ne samo od Trumpa i njegovih kompanjona.
Frontovi su zaoštreni, sa svih strana se potkopava temelj američkog društva.
Ovaj napad ima više elemenata. Kao prvo republikanci, čija izborna baza bijelih hrišćana se relativno smanjuje, ciljano siju sumnju u integritet američkog izbornog sistema iako u tom sistemu u svakom slučaju koriste značajne prednosti. U senatu i u Electoral College, koji bira predsjednika, od njih dominirane ruralne, stanovništvom siromašne savezne države su nadreprezentirane. Strategija djeluje: Još uvijek velika većina republikanaca čvrsto vjeruje da je Trump 2020. bio pobjednik izbora. Činjenica je da mu je nedostajalo 45 000 glasova u tri države da ostvari pat i u tada nadležnom predstavničkom domu izbore odluči za sebe.
Kao drugo trenutno demokrati doduše imaju tijesnu većinu u predstavničkom domu ali republikanci koriste, od popisa stanovništva 2020. tekući proces novog utvrđivanja izbornih okruga da bi povećali šanse za sjedišta u parlamentu („gerrymandering“). I demokrati koriste ovu mogućnost ali oni dominiraju u manje državnih parlamenata a njihovi birači stanuju kompaktno u gradovima, što otežava manipulaciju.
Kao treće republikanci su pokrenuli stotine mjera, zakonskih kao i administrativnih, da bi smanjili učešće manjina i mladih ljudi na izborima. Pravila kao što je neophodnost za pokazivanje određenih ličnih dokumenata važe razumljivo za sve građane ali stratezi znaju da ona statistički sprječavaju demokrate da glasaju.
Kao četvrto republikanci koriste od njih samih posijanu sumnju u integritet izbornog sistema da bi aparat koji je na terenu zaposlen sa organizacijom i provođenjem izbora doveli pod kontrolu. Mnogi dobrovoljni pomagači na izborima iz partija a također i oni koji su izabrani za određene zadatke, ciljano se zamjenjuju pripadnicima Trumpove baze. Istovremeno provode se oštri napadi na državne službenike koji su odgovorni za provođenje izbora bez obzira jesu li republikanci ili demokrati.
Komičar Bill Maher već odavno govori o „slow-moving coup“, dakle o državnom udaru koji se polako odvija. Do napada na Kapitol 6. januara 2021. to je izgledalo skoro svim posmatračima američke politike kao alarmantno. Vjerovatno je to još uvijek tako. Ali niko više ne može osporiti da će republikanci iskoristiti svoje institucionalne mogućnosti da bi od tijesnog rezultata predsjedničkih izbora 2024. koji je možda u nekim državama sporan, mogli profitirati.
Ciljanim političkim potezima, naprimjer odbijanjem da se certificiraju rezultati izbora u pojedinim državama, može se uticati na komplikovani proces u njihovu korist. Već 2020. postojao je, kako mi to u međuvremenu znamo, jedan takav plan. Da će pravosuđe takve pokušaje manipulacije pravovremeno spriječiti može se jako sumnjati gledajući na Trumpovo imenovanje mnogo saveznih sudaca i njihovu politizaciju. Osim toga mi vidimo u slučaju postupka protiv Trumpa i sada kod pokušaja da se njegov savjetnik Steve Bannon prisili na izjavu o 6. januaru pred istražnim odborom kako se pravosudni postupci odugovlače.
Slobodni i fer predsjednički izbori 2024. su fundamentalno ugroženi.
Aktuelni izborni poraz u Virdžiniji i na drugim mjestima zaoštravaju Bidenovu mizeriju. Ali demokrati je mogu preboljeti. Izbori za kongres u novembru 2022. biće ustvari ključni momenat. Jer ako republikanci osvoje jednom od dva doma – i to se trenutno može posmatrati kao skoro sigurno – onda imaju moć u jednom od centralnih ustavnih organa. Time su slobodni i fer predsjednički izbori 2024. fundamentalno ugroženi. Osim ako demokrati još uspiju da provedu zakonske mjere za zaštitu izbornog prava. Međutim, za to je neophodno da se iz senata isključi filibuster koji manjini senatora dozvoljava da blokiraju proces usvajanja zakona. I ovdje demokrat Joe Manchin neće da da saglasnost svojoj partiji i time postaje konačno najveća prepreka političkom rješenju. Kampanja za predsjedničke izbore 2024. započela je već odavno.
Piše: Thomas Greven – ipg-journal.de
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović