Naš đak devetak više voli istoriju, pogotovo nacionalnu, nego matematiku. Mnogo mu je lakše da napamet nauči i reprodukuje informacije, hronologiju i tumačenja koja su napisana bez ikakve sumnje u tačnost, onako tečno i glatko, baš kao politički narativi. Biće mu mnogo lakše ako to što piše u udžbeniku nauči napamet i u tome bude što uvjerljiviji jer, nastavnik će misliti da je to naučio sa razumijevanjem, a i u udžebeniku su jasno napisani stavovi, mišljenja i retorike.
Nekad početkom decembra, učenicima u osnovnim školama nakupi se dosta gradiva koje moraju preći i savladati kako bi na završnim testovima dobili pozitivnu ili što pozitivniju ocjenu. Još uvijek nije belaj jer je prvo polugodište, i u drugom će se polugodištu više truditi, a sebi će obećati da će tokom zimskog raspusta sjesti i s razumijevanjem naučiti ono što su učili napamet i za ocjenu. Teško je, u tom slučaju, učenicima devetih razreda jer im valja spremiti što bolji prosjek za upis u srednju školu, ali maj je daleko, a dana ima, pa će se sve stići.
Tako je, otprilike, izgledalo i Dodikovo svjedočenje na suđenju Ratku Mladiću, u FBiH poznatijem kao “ratni zločinac i srpski agresor”, a u Republici Srpskoj kao – “Đenerale bojiš li se koga? Samo Boga i više nikoga!”. Svjedočeći pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, Dodik je prihvatio biti svjedok odbrane generala Mladića, koja od svoga početka u domenu televizijske dramaturgije zauzima drugo mjesto, odmah poslije “Male nevjeste”. Predsjednik Republike Srpske tako je, tokom prenosa suđenja, izgledao i djelovao kao vjerni đak devetak koji u isto vrijeme uči nacionalnu istoriju, lekcija “Rat u BiH i osnivanje Republike Srpske” i matematiku, lekcija “sistem linearnih jednačina sa dvije nepoznate”, i to onako napamet. U svakom slučaju, uvjerio je sebe da će tokom zimskog raspusta sjesti i s razumijevanjem savladati svo gradivo koje je u prošlom polugodištu naučio napamet. Dešava se, nerijetko, i da učenici u drugom polugodištu zaborave ono što su znali u prvom i stručnoj komisiji pred kojom polažu čak i odgovore “Zašto bih se morao sjećati?”.
Ispit pred Generalom, prvo polugodište
Najveći je, međutim, problem što naš đak devetak više voli istoriju, pogotovo nacionalnu, nego matematiku. Mnogo mu je lakše da napamet nauči i reprodukuje informacije, hronologiju i tumačenja koja su napisana bez ikakve sumnje u tačnost, onako tečno i glatko, baš kao politički narativi. Biće mu mnogo lakše ako to što piše u udžbeniku nauči napamet i u tome bude što uvjerljiviji jer, nastavnik će misliti da je to naučio sa razumijevanjem, a i u udžebeniku su jasno napisani stavovi, mišljenja i retorike. Kad savlada to što je napisano, reputacija mu, u nastavnikovim očima, raste jer svakome imponira kad se njegova mišljenja i stavovi uzimaju kao svoji, bez obzira što ni on sam do njih nije došao razmišljanjem i preispitivanjem, nego ponavljanjem. Veći mu je problem “porasti” u očima nastavnice matematike, pa će naš učenik odmah pogledati u Rješenja zadataka i tu pronaći metodologiju i konačno rješenje. Tu se i javlja najveći problem.
Priča mi jedan drug, novinar, baš ovakva se priča desila jednom našem učeniku osnovne škole.
Kada je učio lekciju “Rat u BiH i nastajanje Republike Srpske”, uvidio je, na početku, isti problem kao u zadatku iz linearnih jednačina: “Jabuke, Šljive i Kruške treba zajedno staviti u jednu korpu, da sve budu zadovoljne”. Na kraju linearne jednačine sa dvije nepoznate, uvijek se dobija uređeni par brojeva, množenjem, dijeljenjem, sabiranjem i izražavanjem jedne vrijednosti preko druge. Naš će učenik tako prepisati rješenje iz istorije u kome dobija dva uređena para – Republiku Srpsku i Federaciju BiH, a hronologiju dobijanja prebaciti na matematiku.
Postavka njegovog zadatka izgleda ovako. “Jabuke, Šljive i Kruške bile su u Velikoj korpi, unutar jedne Ogromne. Neke druge Voćke već su bile iznijele svoju korpu iz te Zajedničke, pa su Jabuke željele da, sa Šljivama i Kruškama zajedno, izađu iz te Ogromne i ostanu u svojoj Velikoj korpi. Tu su se desile mnoge komplikacije, ali su najglasnije bile Glavna Jabuka, Glavna Šljiva i Glavna Kruška. One su potencirale da se se sve ove manje voćke izgnječe i da bude onako kako je zamislila njihova Glavna. U međuvremenu, Glavna Kruška stala je na vrh korpe i gnječila sve Kruške koje su htjele da se vrate u Veliku, i Jabuke i Šljive koje su ih zvale da se vrate. Na kraju su, poslije svih gnječenja, Kruške dobile svoju Malu korpu, koja je bila polovina Velike, a Jabuke i Šljive su bile u ostatku Velike Korpe. Tu su Kruške pokazale svoj inat i zadovoljile se polovinom Velike korpe.
Ovaj je matematički zadatak uskoro objavljen i na Nastavničkom vijeću škole. Nastavnik istorije bio je fasciniran ovim rješenjem, direktor takođe. I profesorica jezika Krušaka bila je pozitivno iznenađena stilistikom, ali je profesorica matematike bila zapanjena.
“Pa zar je moguće da je njemu logično rješenje da Kruške koje su htjele u Ogromnu, najveću korpu. na kraju budu zadovoljne s Malom?”, pitala je matematičarka
“Kako ne shvataš da su Kruške htjele da budu u najvećoj korpi jer su možda na tom nivou bile najbrojnije i bile bi zajedno? Ta Glavna Kruška možda malo jeste pretjerala, ali je bila u pravu!”, reče istoričar
“Stil mi se strašno sviđa. Ne želim da ulazim u ideje i karaktere likova, ali ove Kruške su mi mnogo simpatične, a i ova Glavna Kruška. Nekako su pjesnički i u duhu književnosti Krušaka pristupile problemu.”, zaključi Kruščarka.
Drugo polugodište – Zaboravi, ako možeš?
Zaključiće se ocjena iz matematike, na prijedlog direktora, ali će nastavnik istorije predložiti, a učenik zarad ocjene i porasta reputacije i prihvatiti, da se ova jednačina pretvori u istorijsku priču. Ne bi bilo loše, govori nastavnik, da tu budu i neke natrule Kruške, koje su se u početku protivile Glavnoj, ali da one danas moraju biti iste kao Glavna, pa čak i ekstremnije.
“Tu možeš napisati, što je istorijski tačno, da je za vladanjem Kruškama najbolje biti kao Glavna Kruška, i postati malčice i gori nego ona”, reče mu istoričar.
U čitavu će se diskusiju uplesti i nastavnica jezika Krušaka, pa će mu predložiti da dalje dramatizuje tekst kako bi se on mogao igrati kao predstava na školskoj priredbi povodom školske slave, Svetog Save. U stisci s vremenom i nedostatku materijala za dalju dramatizaciju postojećih likova, učenik će shvatiti da, po uzoru na lektire Dobrice Ćosića i pjesme Matije Bećkovića, u priču mora ubaciti i neke druge likove, i tako dobiti dramsku cjelinu. Tada odlučuje ubaciti neke potpuno druge biljke, recimo Tulipane, koji će odlučiti da preispitaju šta se sve dešavalo tokom gnječenja onih voćki i da osude te Glavne voćke. Da se priča ne bi rasplinula, i da bi nastavnica jezika Krušaka bila zadovoljna, on će odlučiti da preispitaju djela Glavne Kruške jer su ostale Glavne odavno istrunule. Tada će jedna od ondašnjih natrulih krušaka, sada ekstremnija od Glavne Kruške, doći da pred Tulipanima brani Glavnu Krušku. Napisao je, razradio i sa glumcima uigrao čitav tekst i scenario, a nastavnica je bila zadovoljna jer bi to moglo značiti dobijanje časova preko norme ili neke dodatne sekcije, a to se dodatno i plaća.
Na premijeri predstave sve je šlo po planu, čak i bolje nego što je zamislio. Međutim, u drugom činu predstave, Trula Kruška se zbunila i najednom zaboravila šta je bila i radila u prvom činu. Tulipan joj je pokušao pomoći, ali ona mu je odbrusila: “Zar se ja moram svega sjećati?”. Tada joj je Tulipan pred publikom rekao: “Ako se nečega ne sjećaš, onda reci čega se sjećaš, a čega ne”. Svi su bili zapanjeni tom blagom propasti predstave, ali su je skeptično odgledali do kraja, i dali joj aplauz.
Kontaktirao je kasnije taj novinar tog učenika, reditelja, tekstopisca i scenaristu predstave. Rekao mu je da je voljan da napiše neku kritiku, ali se niko od publike ne može sjetiti šta je učenik uradio kada je Trula Kruška upropastila predstavu.
“Evo baš razmišljam šta sam trebao uraditi. Mislim, naravno da sam isključio RTRS kad je Dodik rekao tužiocu da se ni on ne mora svega sjećati, ali ne znam jesam li treb…”, priča mu on
“Ama, stani”, prekinu ga novinar, “Pitam te šta je bilo sa ovom tvojom predstavom, s Akademije”
“A too, pa eto, napiši da sam otišao kad je Trula Kruška rekla Tulipanu da se ni ona ne mora svega sjećati”, zaključi on.
Dobro, a kako komentarišeš postupak Trule Kruške? Šta bi joj ovako javno poručio?
“Iako ona nije ništa više kriva od mene koji sam joj dao ulogu, rekao bih joj da ne znam kako se nekom ko, nakon toliko uvježbavanja i ponavljanja, pogriješi i izgubi u vlastittoj i banalnoj priči, može uopšte dati da vodi drža….,pardon, da igra u predstavi. I iscijeci ovo “vodi državu”, molim te, nemoj da me zamrzi istoričar, treba srednju upisat, gomila se gradivo.”