Antikorupcijsku borbu svi podržavaju – sve dok je to borba protiv korupcije u tuđim redovima. Kada je po srijedi naša korupcija, po pravilu postoji viši interes
Piše: Andrej Nikolaidis
Jedno od osnovnih pravila parlamentarne demokratije glasi: ako nemaš namjeru da riješiš problem (a naravno da nemaš, jer su rješivi problemi korisni – ako njih staneš rješavati, prije ili kasnije stići ćeš do istinskog, The Problema, onog koji je, zatrpan rješivim problemima bio nevidljiv. A istinski problemi su ili teško rješivi, ili nerješivi. I šta ćeš onda?) oformiš komisiju, odbor ili neku drugu beskorisnu, besmislenu grupu, političku varijantu Anonimnih alkoholičara, koja tobože ima mandat da u demokratskoj proceduri riješi stvar.
Komisioniranje se onda otegne do tačke kada se niko ne sjeća ni zašto je ta skupina stručnjaka oformljena. Na kraju se objavi da se nisu usaglasili stavovi i zaključci. Ako neko baš zapne pa zatraži odgovornost za neuspjeh, oformiš drugu komisiju koja će istražiti rad prethodne komisije. I tako dalje, i tako ukrug.
Dobar je to sistem – gdje god pogledaš, radi. Pametni ljudi vele kako nije savršen, ali je bolji od svih ostalih.
DO KRAJNJIH GRANICA
Što se mene tiče, a to je zato što sam loš čovjek, uživam u trenucima kada sistem dospijeva do svojih vanjskih granica, kada se, dotjeran do tačke kada ljudi u čije ime govori traže nešto što je suprotno interesu moći, sistem okrene prema građanima, raširi ruke i poruči:
„Dobro, vrijeme je da prestanemo sa zajebancijom, niste valjda stvarno vjerovali u ono što smo vam govorili o vladavini naroda, o tome da vaš glas vrijedi, da sami odlučujete o svojoj sudbini. Mi, naravno, računamo da ste vi glupi, ali niko nije toliko glup da bi u to stvarno povjerovao, pa je li“?
Referendum o Brexitu, na primjer. Kad se ispostavilo da bi građani na referendumu zaista mogli odlučiti suprotno interesima onih koji su stvarno važni i njihovo se mišljenje broji, neko se sjetio da pokrene demokratsku proceduru kojom bi spriječio opšte glasanje, dakle najdemokratičniji način odluke. Ako se prikupi dovoljan broj potpisa građana, Parlament može otkazati referendum. Peticiju potpisuju građani koji smatraju da je Britanija predstavnička demokratija i da o tako važnoj stvari, kakav je izlazak iz EU, ne treba da glasaju građani, nego njihovi politički predstavnici.
Ista stvar čula se nedavno i u crnogorskom parlamentu, gdje je objašnjeno kako nema potrebe da se o ulasku zemlje u NATO glasa na referendumu, jer je to pitanje suviše složeno i nije realno očekivati da građani budu svjesni svih aspekata tako važne odluke, zbog čega je bolje da neko, u ovom slučaju kreteni od crnogorskih poslanika, odluče u njihovo ime.
Da se razumijemo: za ulazak Crne Gore u NATO, i to bez referenduma, zalažem se i ja, ali svoj stav ne temeljim na tobožnjoj vjeri u demokratiju, nego na empirijskim dokazima, koji kažu da je sve dobro što je u Crnoj Gori, a bogami i u okruženju, učinjeno od 1945. naovamo učinjeno pod prisilom i bez konsultacija sa građanima. Kad god su ti građani imali priliku da slobodno izraze svoju volju, jebali su nam mater za vjek vjekova.
Moji malobrojni čitaoci znaju da je meni demokratija kao U2 – znam da postoji, ali ja to ne puštam. Meni je dobra i prosvijećena diktatura.
OŠTRO PROTIV IZDAJNIKA
Ili… obratite pažnju na slučaj takozvanih „orjunaša“, navijača hrvatske nogometne selekcije koji smatraju da je stanje u hrvatskom fudbalskom savezu tako katastrofalno, da su spremni učiniti sve, čak i nauditi selekciji za koju navijaju, samo da bi fudbalski savez očistili od ljudi koji ga vode.
Antikorupcijsku borbu svi podržavaju – sve dok je to borba protiv korupcije u tuđim redovima. Kada je po srijedi naša korupcija, po pravilu postoji viši interes zbog kojega se pitanjem korucije nije uputno baviti baš sada. Ili je u pitanju odavanje državnih tajni neprijateljima, ili igra repka, ili se rastjeruju investitori… Kada doslovce shvatite priču o zviždačima, vitezovima borbe protiv korupcije, završite kao Snowden i Assange. Ili kao hrvatski navijači postanete „orjunaši“, „Srbi“, „Jugosloveni“ i „četnici“. Tanka je linija koja heroja odvaja od izdajnika.
HNS je nakon prekida utakmice sa Česima novčano kažnjen, ali pala muha na medveda: Mamić zna da je sve što se može platiti novcem – jeftino. „Orjunaše“ čereče po medijima, poneko ih i razumije, ali ne opravdava metode borbe. Iz Dalmacije su, čitamo, u Francusku zapucali veterani Domovinskog rata, da se na tribinama obračunaju sa protivnicima reprezentacije. Jer protiv izdajnika se mora oštro.
A sve je moglo drugačije. Mogla se lijepo oformiti komisija, koja bi nezavisno ispitala sve aspekte stanja u HNS. U komisiju je mogao ući i predstavnik „orjunaša“, koji bi tako pružili konstruktivan doprinos hrvatskom sportu, umjesto da po svijetu brukaju i sebe i Hrvatsku.
Žurnal.info