Sastavljači ‘10 prijedloga’ obratili su se lijevim snagama, pozivajući ih na neposluh prema nekim od evropskih ugovora. ‘Naš neposluh je utemeljen na uvjerenju da su oni kao neoliberalni štetni, a još su i nedemokratski. Jasno govorimo da neke zemlje moraju donijeti odluku o izlasku iz eurozone’, kaže inicijator prijedloga Ėric Toussaint
Na inicijativu Ėrica Toussainta, glasnogovornika Komiteta za otpis nelegalnih dugova (CADTM), deset intelektualaca i političara napisalo je programski tekst nazvan ‘10 prijedloga kako pobijediti Evropsku uniju’. On naširoko cirkulira prostorom EU-a, preveden je i u nas, no nije diskutiran, iako su ga potpisali i neki zapaženi pojedinci iz naših krajeva. Uz spomenutog Toussainta, s kojim su ‘Novosti’ već razgovarale, tekst su sastavili Miguel Urbán Crespo, Teresa Rodriguez, Angela Klein, Stathis Kouvelakis, Costas Lapavitsas, Zoe Konstantopoulou, Marina Albiol, Olivier Besancenot i Rommy Arce. Oni su stručnjaci, aktivisti, ali i pripadnici različitih institucionaliziranih snaga evropske ljevice, kao što su Podemos i Izquierda Unida iz Španjolske, portugalski Lijevi blok, Lijeva partija, NPA i Ensemble iz Francuske, Narodno jedinstvo i Antarsija iz Grčke, radikalna danska ljevica, te aktivisti s Cipra, iz Slovenije, BiH i Mađarske.
Cilj teksta je ispisati svojevrsnu bilancu omjera snaga u EU-u i izraditi niz radikalnih, ali nužnih prijedloga protiv mjera stezanja i drugih neoliberalnih politika, kao alternativu postojećim formama evropskih integracija koje za većinu ljudi ne vode u dobro. Iza nas su iskustvo lijeve vlade Grče i kapitulacija Sirize pred Trojkom, kako se skraćeno nazivaju Evropska centralna banka (ECB), Evropska komisija (EK) i Međunarodni monetarni fond (MMF), ali i iskustva Španjolske, Irske i Cipra, koja su ovdje u fokusu. A mogla bi biti i svih postsocijalističkih zemalja, sada članica ili kandidatkinja za članstvo u EU-u. Za sastavljače ovoga dokumenta pitanje nacionalnih, javnih dugova je centralno. To se vidi na primjeru Grčke, kojoj je 2010. nametnuta dužnička kriza proizvela ‘samo’ to da je dug sa 110 milijardi eura do danas brutalno povećan. U raznim formama isto se dogodilo u Irskoj (2010.), Portugalu (2011.), na Cipru (2013.) i u Španjolskoj. Što se željelo time postići? Sastavljači ‘10 prijedloga’ saželi su program EU-a koji je sada na snazi: bailout ili spašavanje privatnih banaka javnim sredstvima; davanje novim javnim kreditorima, koji su zamijenili privatne, enormne moći prisile nad vladama i institucijama; čuvanje opsega eurozone, što je instrument u rukama multinacionalnih kompanija i velikih ekonomija središta; kampanjski neoliberalni udari na izabrane zemlje periferije, što proizvodi učvršćivanje autoritarnih oblika vladavine u njima. Uzmu li se dakle u obzir iskustva iz 2015., potrebno je podržati one koji nemaju iluzija o EU-u i eurozoni. Potreban nam je lijevi raskid s EU-om, ovakvom kakva trenutno jest. Put izlaska iz krize, naravno, ne može biti nacionalističke prirode, već je potrebno usvojiti pravu internacionalističku strategiju i usmjeriti se na evropsku integraciju koja spaja ljude koji se protive sadašnjoj formi integracije, u kojoj dominiraju interesi krupnog kapitala.
Prijedlozi pozivaju vlade ljevice da na transparentan način i u skladu sa svojim obavezama iskažu neposlušnost EU-u. Nema se što čekati s pozivom na narodnu mobilizaciju na nacionalnim i na evropskom nivou. Istovremeno treba pokrenuti reviziju dugova, u kojoj će sudjelovati građani, te uspostaviti kontrolu nad tokovima kapitala, socijalizirati financijski i energetski sektor, stvoriti dodatnu, nekonvertibilnu valutu i braniti pravo svake države da izađe iz eurozone. U dokumentu je skicirana i radikalna poreska reforma koju treba implementirati, te plan otkupa za simboličan iznos onih kompanija koje su se obogatile na privatizaciji, a na račun javnog sektora pod kontrolom građana. Potrebno je uvesti i barem neku vrstu privrednog planiranja, u vidu osmišljavanja društveno korisnih poslova i povećanja ekonomske pravde. U dokumentu se zaziva i ‘Konstitutivna revolucija’, u smislu da kada ustavne promjene unutar postojećih parlamentarnih institucija zakazuju, narod ima pravo na raspuštanje parlamenta i biranje ustavotvorne skupštine direktnim glasanjem. Ovdje se prijedlozi najviše približavaju ne zazivanju, ali razumijevanju za moguće revolucije budućnosti.
O svemu tome razgovarali smo s pokretačem ‘10 prijedloga’, politologom i povjesničarom Toussaintom, ekonomistom i još uvijek zastupnikom u grčkom parlamentu (koji je iz Sirize prešao u Narodno jedinstvo) Lapavitsasom, ujedno gostom 10. Subversive Film Festivala u Zagrebu, te sociologom Andrejom Živkovićem, koji je potpisnik prijedloga.
– Namjera nas pokretača ‘10 prijedloga’ bila je da uvjerimo ljude širom EU-a kako je krajnji čas da prihvate jasnu poziciju spram stanja u kojem je Unija. Tome su kumovala dva događaja, koja još uvijek nemaju svoj epilog. Prvi je trauma s vladom Sirize u Grčkoj, a drugi događanja unutar eurozone. Vidimo kako postoji prilika da ljevica preuzme vlast u Španjolskoj, Portugalu i još nekim zemljama EU-a koje su unutar eurozone. Pa i u Francuskoj je Jean-Luc Mélenchon bio blizu toga da uđe u drugi krug izbora za predsjednika – kaže Toussaint, kojega smo na razgovor privoljeli usred puta po Južnoj Americi.
– Općenito govoreći, naših ‘10 prijedloga’ izgleda radikalno većini stanovnika EU-a, koji nisu svjesni uzroka teške situacije. Oni ne znaju mehanizme kako se svakodnevno odvija ‘dužnička kriza’. S druge strane mi smo se prijedlogom obratili prije svega lijevim snagama. To je neka vrsta našeg manifesta za ljevicu unutar ljevice.
Prijedlozi se obraćaju radikalno lijevim snagama, pozivajući ih na neposluh prema nekim od evropskih ugovora. Naš neposluh je utemeljen na uvjerenju da su oni kao neoliberalni štetni, a još su i nedemokratski – dodaje Toussaint.
Lapavitsas, koji se jednom zbog Sirize politički opekao, u svojim je izjavama suzdržaniji, bliži tzv. realnoj politici, u kojoj i sudjeluje. Na naše pitanje kome su upućeni ovi prijedlozi odgovara:
– Mislim da su ovi prijedlozi važni jer otvaraju ili barem zadržavaju političku debatu, nadu da je moguće nešto drugo. Trenutačno ne postoji neka ozbiljna vlast ili snaga u Evropi koja bi proizvela ovakvu promjenu politike. Pa ipak, važno je nastaviti s inicijativama, da postoje debate, intelektualni i politički pritisak, da nešto bolje dođe na dnevni red u skoroj budućnosti.
– Trenutačno u Evropi nema niti jedne progresivne vlade, niti jedne koja bi bila radikalno lijeva, ali to ne znači da je neće biti – tvrdi i Toussaint.
O najpoznatijem problemu, mogućem izlasku nekih zemalja iz eurozone, naši sugovornici misle isto.
– U svome manifestu jasno govorimo da neke zemlje moraju donijeti odluku o izlasku iz eurozone i to jasno predočiti svome stanovništvu. Svaka zemlja je slučaj za sebe i tu nisu potrebne generalizacije. Svima je jasno da unutar EU-a postoje ogromne razlike između npr. Grčke i Finske ili Španjolske i Francuske. Pa ipak, mislim kako mogu reći da je za jug Evrope, kao dio globalnog juga, bolja i jedino realna opcija biti izvan zone eura. Jer i pomoću monetarne politike središnjih evropskih institucija zemlje sjevera dominiraju nad onima juga Evrope – kaže Toussaint.
– Eurozona postoji kao središte i kao periferija EU-a. Za periferne zemlje bitno je da je svaka od njih u specifičnoj situaciji. Neke bi definitivno trebale izaći iz eurozone, a to su Grčka i Portugal. A mislim da bi to trebala učiniti i Italija, koja je poluperiferija-polucentar. Jer ako ostane, njezin privredni rast bit će vrlo slab ili nepostojeći – konkretizira Lapavitsas.
– Teško mi je konkretnije govoriti kako na ova pitanja gledaju ljudi u Hrvatskoj. Ali ono što znam je da dobar dio ljudi, pod utjecajem političara i medijske propagande, ima iluzije o EU-u. Uz to, vaša vlast i mediji su etnocentrični u mjeri da je ljudima teško iole objektivno shvatiti politiku jedne Njemačke. Ili Španjolske i Portugala s druge strane – ističe Toussaint.
Na našu konstataciju kako etablirani političari i ekonomisti upravo razrađuju plan ulaska Hrvatske u eurozonu Lapavitsas kaže:
– Mislim da to ne bi bilo dobro. Hrvatska bi trebala zadržati monetarnu suverenost i upravljati svojim međunarodnim transakcijama pomoću raspoloživih instrumenata. Ne smijete predati svoju monetarnu suverenost.
Pitamo naše sugovornike mogu li unutrašnje kolonije EU-a, poput nas, po tom pitanju činiti neke zajedničke akcije.
– Vrlo je teško stvoriti monetarne saveze i mislim da ljudi nisu dovoljno svjesni činjenice kako je to teško. Jer svaka monetarna unija, svako monetarno savezništvo među državama zahtijeva institucije. I to dobro financirane institucije. Slabe periferne zemlje, poput vaše, ne mogu to lako postići. A naročito ne na održiv način – upozorava Lapavitsas.
Toussaint podsjeća da nisu sve priče o borbi protiv štetnih evropskih ugovora priče o neuspjehu.
– Malo je poznato da je Cipar prije četiri godine uspio u mnogo toga u svome nastojanju da špekulativni kapital podredi većoj kontroli. Nešto više odjeknuo je primjer Islanda. Na Islandu i na Cipru još uvijek postoji uspješna kontrola krupnog kapitala – kaže.
Po njemu, prve konkretne mjere koje bi vlade najugroženijih zemalja EU-a trebale poduzeti jest da ‘osiguraju zakonski okvir u kojem će banke koje šalju novac izvan njihove zemlje, a bez autorizacije vlasti, biti tužene za kršenje zakona. To se, naravno, ne bi odnosilo na male iznose pojedinaca i njihove štednje, već na velik novac korporacija, koji prolazi kroz bankarski sektor. Budimo sigurni da će najveći broj velikih poslovnih subjekata poštovati takve zakone. No za to oni trebaju biti doneseni.’
Kako gleda na politička preslagivanja na izborima za predsjednika u Francuskoj, te na lokalnim, a na jesen i saveznim izborima u Njemačkoj, pitali smo Lapavitsasa.
– Mislim kako nije vjerojatno da će doći do bitnih političkih promjena u Njemačkoj. A i da ih bude, pa da socijaldemokrati (SPD) pobijede, što, ponavljam, nije vjerojatno, ne očekujem bitnu promjenu u njemačkoj politici jer je njihov materijalni interes na liniji kontinuiteta. Trenutačno je ova njemačka politika vrlo moćna i zato ne treba očekivati da će mijenjati smjer. Francuska je druga priča i zato je bitnija. Ona je u slabijoj situaciji, pa treba mijenjati politiku. No čini se kako tamošnja elita, politička i ekonomska, nema snagu da bitno mijenja stvari. Novi francuski predsjednik Emmanuel Macron zagovara business as usual i ne vidim neku bitnu novinu. Zato je moje očekivanje da on neće potrajati i uspjeti – kaže Lapavitsas.
Iz naših krajeva ovih ‘10 prijedloga’ potpisali su sociolozi Rastko Močnik i Maja Breznik, politologinja Tijana Okić i sociolog Andreja Živković, u svoje osobno ime. Iako nam stranaka i nevladinih organizacija koje se kunu da su lijeve ne nedostaje. Zato smo pitali Živkovića o njegovim motivima da se pridruži ovoj inicijativi.
– Na snazi je ‘evropska ideologija’ po kojoj je svaki raskid s EU-om, a u nekim slučajevima i s evropskim ugovorima, osuđen unaprijed kao ‘iracionalan’, ‘populistički’ i ‘nacionalistički’, dok se raspad EU-a ne može shvatiti bez ponovnog zapadanja u fašizam i rat.
Evropsko ‘spašavanje nacionalnih država’ danas se nastavlja u hajekovskoj monetarnoj uniji, u kojoj transfer moći od nacionalnih parlamenata na supranacionalnu strukturu birokratske vlasti ustvari predstavlja vladavinu saveza nacionalnih izvršnih vlasti i EU-činovnika, koja štiti od volje naroda i jača diktate financijskih tržišta. Zato ne možemo govoriti kako je nacionalizam suprotnost projektu EU-a ili da rivalistički projekti evropskih integracija reprezentiraju nešto drugo doli oblik izražavanja nadmetanja kapitala i nacija-država unutar EU-a. Pozicija Njemačke u EU-u, pod Ekonomskom i monetarnom unijom (EMU), i dominacija centra nad periferijom dovoljni su dokaz tome – kaže Živković.
– Ovih deset prijedloga proizvod su rastućeg trenda unutar evropske ljevice – od Mélenchonovog Lijevog fronta do lijevog krila Podemosa i bivše ljevice Sirize (sada Narodnog jedinstva), ali i vodećih figura, poput Oskara Lafontainea i Sahre Wagenknecht iz njemačke Ljevice – koji razumije da se EU ne može reformirati time što će postati više demokratskom ili ‘socijalnom’, jer je antidemokratska već u konstrukciji – dodaje Živković.
Zasluga je ‘10 prijedloga’ da otvaraju potencijalni prostor za drugačije društvene i političke snage, da se ujedine oko ograničenog broja zahtjeva, pa i onda kada se ne mogu složiti sa svima.